DALMATINSKO EVANĐELJE: Zmije, čuvarice poljske Dalmacije
Dalmatinsko evanđelje Piše: Siniša Vuković

DALMATINSKO EVANĐELJE: Zmije, čuvarice poljske Dalmacije

Ili: zašto se bojimo nekoga tko se više straši nas; zašto imamo predrasude prema gujama, kad one tamane štetne glodavce u blizini naših nastambi; koje vrste zmija obitavaju u Dalmaciji, koje su otrovne ljutice, a koje bezopasni guževi…?

U ovo vrijeme, kad se ljudi nekako aktivnije vraćaju poljoprivrednim dobrima, kad pokušavaju oživjeti one drevne maslinove hrebe, lozine trsove i ine stablaste kulture koje su othranile naše pređe, važno je obratiti pozornost na poljske sustanare od kojih prijeti razložna ili bezrazložna opasnost. To su, naravno, zmije. Razložna opasnost leži u činjenici što su neke otrovne, bezrazložna u spoznaji da su neke - većina njih - neotrovne i bezopasne. No, koga zmija ujede, znamo, i gušterice boji.

Kako zima, postupno, prepusti kalendarsku prevlast proljeću, jednako tako i zimski san iz 'dubokog zamrzavanja' primaveri ustupa i živost aktivnosti u prirodi, koja se živost ponajprije manifestira u vidu svekolike eflorescencije u biljnom svijetu. Pored vegetacije i posvemašnjeg cvjetanja u okolišnom nam florilegiju, i fauna je ta koja se iz podzemnog životarenja za zimskih mjeseci preseli u agilni život s ove strane zemljine kore. O herbariju ovaj put neće biti govora, ali svojevrsni zoolarij jamačno nam je najzanimljiviji u onom svojem krilu, gdjeno nalaze se činjenice vezane uz reptilski, navlaš zmijski univerzum.

Rastom temperatura u prvom kvartalu godišta, iz usnulog drijemeža u podnožju kakvog trulog panja ili utvrđene gomile, budi se regimenta pozaspalih beznogih gmazova: zmije počnu kolo voditi po šumama i gorama. Zimski mamurluk otiru i otrežnjuju sve intenzivnije, oštrije i toplije sunčeve zrake, pa se gujin rod masovno odmrzava i ište evolucijom i biologijom zajamčeno pravo participacije u 'izvanjskom svijetu'. Ne bi one, zmije, bile toliko interesantne – ta, i brojne druge vrste iz životinjskog svijeta u ovo vrijeme okrhnjuju višemjesečno kristalizirane krmelje iz svojih očnih duplji - ali se ne može ostati indiferentan spram činjenici da se većina ljudi grozi uopće spomena na kakvu zmijsku vrstu, a nekmoli naprama mogućnosti izravnog susreta u neposrednom kontaktu s njom u divljini.

Ipak, za utjehu tom prevladavajućem mnoštvu zmijobojaznih jedinki ljudske vrste, valja spomenuti jednu gnomsku izrečenost, koja se kao proverbij koljenima baštini u široj dalmatinskoj provenijenciji. Navodno je zmija, nekoć, bila rekla: 'Ne diraj me, neću ti ništa!' 

To posebice na pameti valja imati u doba godine od proljeća do rane jeseni, kad se čitave eskadrile zmija migolje i razmiljavaju dalmatinskim krajobrazima. Oprez treba biti pojačan u sezoni sabiranja bljušta i divljih šparoga, ali i u štajunu kad se vrše brojne pripremne radnje usko vezane uz neizostavne i prevažne zadaće na raznoraznim poljoprivrednim kulturama. Da, to je razlog pojačanog bivanja u polju i onih ljudi, koji nisu i inače svikli na djelidbu ovećeg zajedničkog vremena s naturom. Razlozi su to, sasvim sigurno, i za veću bojazan od zmijskog ugriza, odnosno paukovog uboda. Paukove helicere nepravedno se zanemaruju, jer valja znati kako u Dalmaciji živi nekoliko vrsta posve solidno otrovnih pauka (tarantula, krstaš, crna udovica), čiji ugrizi, ako i nisu smrtonosni, a onda su u stanju dobro zakomplicirati zdravstvenu (i kliničku) sliku kojeg od pohoditelja polja. O žabama ovdje ne treba trošiti riječi, jer je njihov najveći grijeh to što su, zapravo, samo - ružne! Baš ko i one 'kućne' bijele tarantele iliti tantarele.

Kad smo već kod grijeha, ne smije se ispustiti s uma da je prva životinja koja se spominje u knjizi nad knjigama, u Bibliji, upravo - zmija. Istočni grijeh jedino je što je kršćaninu zagarantirano, s njim se - prema katoličkoj teologiji - čovjek začne i rodi, a za nj je zaslužna upravo zmija. Ona ista zmija (ne zna se ni rod ni vrsta) koja je u parku Eden zavela Adama, prvog čovjeka, bila je personifikacija zla, pramajka grijeha i ponajbolja preporuka jedinki imenom homo sapiens za življenje prekrcano omaškama i krivim potezima. 

Pretpotopnog Adama žena je zavela i natjerala da jede plod voća sa zabranjenog stabla, a baš zmija bila je ta koja je Evu natantala da u grijeh tako olako uvede najpoznatiju personu iz diluvijalnog doba. Možda baš stoga u većini ljudi na svijetu postoji unaprijed zabetoniran strah od zmija!? Htjela to ili ne, vjekovječna uljudba u većini je jezika poput fundamenta ukopala fakt kako je naziv za zmiju - ženskog roda. Taj femininum prostire se, poput imenice majka, od romanskih jezika, preko germanskih sve do slavenskih. Istinabog, talijanski apelativ serpente muškog je roda, ali Talijani zmiju otrovnicu nazivaju vipera, što je derivacija iz latinskog i, naravno, ženskog je roda. 

Kad je već govora o jeziku, onda nam pojedini dalmatinski nazivi za neke od zmijskih vrsta otkrivaju čitavo bogatstvo leksičkog tezaurusa. I ne samo to, zrcale se etimološke naročitosti u nadijevanju samog imena, ali i alegorijsko-metaforična kreativna crta njihovih imenovatelja, koji su se povodili za odlikama i karakteristikama na koje su naišli svojom vizibilnom percepcijom. Primjerice, poskok u hrvatskoj zoonimskoj terminologiji ima još izraze: kamenjarka iliti pepeljasti poskok. On je one boje pepela, ili kamena, ovisno o krajobrazu u kojem se nalazi. Ova vrsta zmije, takoreći, boju tijela poput kameleona prilagođava okolini; pa će na Braču biti zagasita, tmasta, a na Mosoru bjelja, sivija, svjetlija… Nadalje, u Dalmaciji će poskok od sviju zmija dobiti najviše narodnih naziva, pa ćemo naići na ove: gluhuja, huhorača, zmaja ili zala guja. Huhor je stari naziv za rog, a u ovom je dijalektizmu zadržan upravo stoga što poskok ima na vrhušci svoje trokutaste glave - roščić. Zala guja proširen je izraz na otoku Hvaru, što sasvim posredno sugerira smrtnu pogibelj koja, moguće, proizlazi iz kofidence s ovom zmijom: uz riđovku jedinom otrovnom na našim prostorima. Riđovka se ovdje naziva - užak. Budući da otrovnice sikću, u mediteranskoj Hrvatskoj uobičajila se uzrečica: 'Puše ka užak ispod stinje!' Puno puta čuo sam starije Selčane govoriti i o vrsti crnostrig, ali tu zmiju nikada nisam sreo, niti vidio. 

Neotrovnice su mnogobrojnije; dapače, čak se i blavora (ovdje: babor) obično svrstava među zmijske vrste, premda je on gušter, najtočnije: zmijoliki gušter. Zakržljali ostaci njegovih hodnih ekstremiteta vidljivi su u momentu kad ga se rukom živog podigne od zemlje (u tom času blavor, uslijed straha od šoka, trenutno izvrši veliku nuždu, pa treba bit oprezan da se sadržajem njegovog probavnog trakta ne 'ukrasi' odjeća). Bjelouška je najčešća zmija na koju se može naići u širem dalmatinskom podneblju, a nerijetko ju se može zateći i u vrtovima ispred kuće, odnosno baš u pojedinim nezaštićenim prostorijama naših uzobalnih i otočkih kamenih kuća. Korisne su jer uništavaju štetočinske glodavce, miševe i pantagane, vrlo su plahe i brze, pa na najmanji znak opasnosti zbrišu glavom bez obzira. Na Braču ju se naziva smričalina ili gadelina, a na Hvaru je razlikuju kao bižatna guja ili smarcalina. Bjelouška je vrlo elegantna zmija, boje je neke mješavine zelene i sive, i lako se prepoznaje po bijelim flekama iza ušiju (fleke u mužjaka su žute boje). Agresivne su i u slučaju opasnosti ujedaju; no, nemaju otrovnih zubi i taj ugriz nije niti bolan, a nekmoli opasan.

Dalmacija je za reptiologe izuzetno zahvalan teritorij jer, pored rečenih vrsta, ovdje obitava i najduža europska zmija: četveroprugi guž, ili europski udav, ili kravosas, lokalno nazivan - kravosac. On može dostići i preko dva metra dužine, kafene je boje i ima četiri crne pruge duž tijela. I on kad se osjeti ugroženim, sikće, pa susret s njim nije odveć ugodan. Ponegdje ga se naziva i kravočevac, jer ga se, sudeći prema pučkoj predaji, može zateći omotanog oko kravlje stražnje noge gdje iz vimena siše mlijeko. Sasvim je druga vrsta zmija kravočevica, koja nalikuje na bjeloušku, ali je njezin trbušni dio crvenkaste boje. Koža joj je modrija, pa je jedan od dvaju hrvatskih naziva - modras. Drugi je zrna. Modras ili zrna spada u poluotrovnice, a u strahu sikće poput poskoka.

Inače, zmije se dijele u dvije osnovne skupine: ljutice i guževe. Prve su otrovne, a druge, razumljivo, neotrovne. Osnovne razlike očituju se u tome što su otrovnice trome i spore, a ove druge elegantne su i brze. I još, sve otrovnice kote žive mlade; zato to nerijetko čine sa stabla, jer su mladunci odmah otrovni i spremni za samostalan život. Neotrovnice nesu jaja iz kojih se, nakon nekog vremena, razvijaju mlade zmijice sposobne same o sebi voditi računa.

Kao klinac bio sam zaljubljen u zmije (ni sad mi nisu mrske), ali i gmazove općenito, pa sam ih često lovio po poljima Brača, nerijetko i doma donosio. Vjerujem da su Selca na Braču zacijelo mjesto s najmanje ljudi koji se boje zmija u Hrvatskoj, jer im je u tome pomogao moj Đorđe; kravosac, kojeg sam u kućnom terariju držao više od dvije godine, a nebrojeno je partida na balotama zajedno sa mnom odgledao, družeći se sa svim onim znatiželjnicima koji su htjeli biti mu blizu. Ono što će najviše zanimati čitatelje smjestit ću u pola rečenice: dvije godine, dva mjeseca i više od dvadeset dana, kravosac Đorđe kod mene je živio ne okusivši se ničega pritom! Da, znamo iz knjiga i enciklopedija o životinjama: anakonda ili piton od osam metara dužine ne jede dvije godine ništa, s osam metara dođe na oko šest, zatim proguta antilopu, mladunče zebre, gnua ili čega već, pa se opet vrati na desetak metara dužine. Moj je kravosac 'štrajkao glađu', premda je u terariju imao sve što je imati trebao: i gušterice i miševe - naravno, žive - i jaja i vodu; ali, tkogod da mu se pridružio, pretvorio bi se (pretvorio bi ga, moj kravosac) u sustanara. Nisam to mogao gledati pa sam, ljeti za krijesa, prisilno ulijevao u nj vode, ali Đorđe ni tome nije pridavao naročiti značaj. Sa svojih metar i pol dužine, skratio se na oko metar i dvadeset centimetara, a s tom je dužinom i izdahnuo (onog suhog ljetnog dana, kad sam ga ujutro iznio s terarijem vani u hlad, pa se vratio kući kasno popodne, gdje sam ga našao crknutog uslijed prženja suncem kroz stranice njegovog staklenog doma). 

Zmijâ se boje svi, ofidiofobija taj strah se zove: i onih otrovnih i onih bezopasnih. Taj strah nalik je onoj vrsti adrenalina koja se pojačano luči i kod onoga koji prijeti praznom puškom, kao i kod onoga u čija prsa je ista i usmjerena. (Uzgred, u mojem mjestu postoji čovjek koji se toliko boji zmija da kad automobilom vozi preko pregaženoga gmaza na asfaltu, svejedno diže noge "uzrak" s papučica pod upravljačem!) Ali, treba imati na umu kako se zmija sasvim sigurno puno više boji čovjeka, nego li on nje. Neizazvana nikada ne napada. Ne treba ih uznemiravati, provocirati ili izazivati, pa neće biti ni agresije s njezine strane. Preporuka: ako je ugledate, ne dirajte je, odmaknite se ili zastržite nogama o tlo: one slabo vide i imaju zamućen vid, ali dobro osjećaju vibracije na tlu. Zato, 'strojevim korakom' u berbu divljih šparoga i bljušta! Je li došlo do ugriza otrovnice, nikakva isisavanja krvi iz rane nisu preporučljiva (može biti ranica u ustima ili pokvaren zub kroz koji će otrov ući u krvotok), niti je potrebno zarezivati ili spaljivati ubodeno dvotočje ljutičinih očnjaka. Između rane i srca valja čvrsto stegnuti kakav zavoj i usporiti protočnost krvi, da se otrov sporije širi tijelom, te ublaži i uspori anafilaktički šok. Pomoći može jedino stručno medicinsko osoblje, pravodobno injektirajući u tijelo protuzmijski serum, koji smo mi u Europi kadri spraviti na najbolji način. Instituti za to zaduženi uzgajaju i otrovnice i miševe kojima se one hrane, ali i konje čija krv - kad se u konjev krvotok ubrizga razrijeđena količina poskokovog otrova, takozvani antigen - nakon dva tjedna počne sama imunološki reagirati proizvodeći antitijela nužna za daljnju njegovu provedbu iz citratne, tojest defibrilirane konjske krvi do u protuotrov. Pet do sedam godina odrasli i zdravi konj provede živeći isključivo za ove svrhe (u druge se nakane ne koristi: čak se iz etičkih razloga ni ne kolju, premda meso nije zasićeno toksinima), a u redovitu imunizaciju ide isponova nakon otprilike pet tjedana od one zadnje, desetak puta godišnje. 

I, tko nam to još može ukrasti Dalmaciju, poharat je i zauzet, dok nam je čuvaju i bdiju nad njom, negdje iz prikrajka, poskoci?

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(42848, "");
Pregledaj komentare