DALMATINSKO EVANĐELJE: Postolar ili kaliger

U ovo vrijeme, kad se ni sami ne možemo odlučiti kakve ćemo cipele poželjeti, koju boju odabrati ili kakav model kupiti što pliva u vlastitoj jeftinoći, zar da se ne prisjetimo što smo na nogama nosili od obuće kao djeca ili što smo gledali da su obuvali oni koji su nas bili podignuli i othranili? Odmah mi iz sjećanja u prisoj pamćenja navire rečenica jednoga mojega starijega sumještanina iz Selaca, Vojko je bilo ime njegovo i skoro vršnjak mojega nonota, kad mi je – pokazujući prstom kućerak ispod puta gdje je u tom času držao koze – jednom bio rekao: 'Gledaj, vode smo se olgojili nas osan braće i sestar, a jemali smo jurve šest parih postolih!' Da, pa sad ti kume moj ujutro spavaj i nemoj se ustati; jerbo, prvih šest koji su se digli nazuli su na noge nekakvu obuću, i, nije se gledalo je li posve pristaju i odgovara li broj, žulja li igdje i bode li pijak iznutra u puntalu ili bročvica otraga u peti…

Dug je bio put od bosih nogu (koje su takve, bose, gazile najduže u evoluciji homo sapiensa…) do rimljanki i sandala, mokasinki i borosanki, papuča i natikača, klompa i nanula, espadrila i šlapa, isusovki i japanki, patika i tenisica, bakanđi i gojzerica, cokula i čizama… Do špicastih salonki nad dugom ženskom potpeticom i lakiranih cipela pod elegantnim muškim frakom… Do opanaka… Do… Dobro…

Mi na Braču, a tako je bilo i na svakom drugom otoku u Dalmaciji (i to ne svakom!), imali smo samo u Supetru jedan dućan u kojem je bilo moguće kupiti postole, pardon – nove postole. I sad se sjećam odlazaka po nove postole kao na nekovrsnu svečanu liturgiju što se u najraskošnijem ceremonijalu odvija jednom godišnje, poput mjesne fijere ili rođendana. Autobus je iz Selaca kretao izjutra još za mraka, četrdesetak je tu kilometara asfalta, a majka me je dočekivala u Supetru čim bi bus stigao odmah iza rasvanuća, pa pravac u: 'Jugoplastiku'. Nisam uopće znao za nešto što bi bilo ukus ili sviđanje, već sam u onom okljaštrenom postolsko-cipelnom asortimanu bio sretan ako sam našao kakav model što će mi pristajati veličini stopala i količini novaca u takujinu. Ovo su, jasno, rane 80-te godine lanjskoga stoljeća. Tek kasnije odlazili smo u Split, gdje sam vidio da postoje i 'dvije butige', pa i više njih, te da ne moram već u onoj prvoj odlučiti koje ću cipele nositi u mjesecima preda sobom. Kad smo ljeti išli 'kupit knjige' za školu trajektom u dalmatinsku prijestolnicu, u paketu smo kupovali i – nove postole. 

Duga je povijest obuvanja… nazuvanja, na primjer, opanaka… Lakše je bosonogom u opanke, nego iz opanaka u cipele… reklo bi se. Ali, prvo postolar iliti, kako se reče mnogogdje u Dalmaciji – kaliger.

U mnoštvu obrta, zanata i općenito meštrija, jedan je od važnijih svakako bio baš postolar. Sa svojim bančićem na kojem je sjedio, simpatičnim okruglim čekićem kojim je mlatio i bročvicama koje je zabijao u koram (kožu od potplata), te svim onim 'punim' drvenim modelima, tobože drvenim stopalima (kalup se to zvalo, odnosno soguma ili šaguma), što su bivali posvuda po drvenim skancijama oko njega u postolariji iliti kaligeriji kao da su cipele u butiku na staklenim stalažama (a koji modeli, kao kiparski negativi, određivali su "broj" postola)… i sad ga vidim, postolara, kako ritmičkim udarcima zatukuje čavliće kao Hans Sachs u Wagnerovoj operi Majstori pjevači ili Majstor Mrkonja u dječjem romanu Čudnovate zgode šegrta Hlapića Brlić-Mažuranićeve… vonjam i sad kao da sve, u njegovoj postolariji, miriše po koli, po onom ljepilu boje mlijeka i gustoće mliječa, ili gledam zatvorenim očima (kapkom pokrivenim zjenicama koje pamte), kako oštrim nožićem ili britvom otkida višak kože od potplata ili gume od potpetice. Vidim ga kako sjedi, tog postolara, a ispred njega stoji gvozdeno kopito iliti stopa (izraz iz vrgoračkoga kraja Dalmatinske Zagore), onaj polivalentni kao nekovrsni tobože tronožac što se okreće već prema tome što se ima činiti i popravljati: tri su mu pozicije, dvije za gornji dio cipele i džon, a jedna za pete i take. Kako ga god obrneš, dvjema stranama je niveliran na podu, dok ona treća "gleda" prema gore i na njoj se vrši onaj popravak ili načinjanje što, evoga, baš sada treba. Pod terminom kopito podrazumijeva se i ona drvena naprava s federom u sredini što se poput stopala uguravala u cipelu šireći drob postola kad je on bio naoko tamân, al' ipak tijesan…

Kao dječak odlazio sam u postolariju po gotove ili popravljene postole. Nono ili nona nosili su ih 'u Despota', meštra, jer mu je trebalo reći što se ima učiniti, ili što načiniti, dok je moja uloga bila tek kurirska: pokupiti i doma donijeti već popravljeno i plaćeno. Postolar se prezivao Despot, jedini takav u selu, pa nije imao ni nadimka ni prišvarka, budući da se nije mogao zamijeniti ili pobrkati ni sa kim. U nekim drugim mjestima po Dalmaciji ovaj je zanat znao odrediti i nadimak: tim prije i utoliko više što je vještina i to specijalističko znanje najčešće krvlju i umom bila prenošena s nonota na ćaću, sa ćaće na sina ili pak još dalje na unuka… Baš kao što su zanati i poslovi po selima i mjestima iz minuskole zanimanja prelazili u majuskulu nadimka, pa imamo dopunska imena kao što su Doktor, Pošćer, Remeta, Meštar i dr., jednako je tako i umijeće popravaka cipela znalo titulirati cijelu obitelj. Recimo, iako germanizam, i apelativ šušter dovinuo se gdjegdje do prezimena, a ponegdje i do nadimka. Prezimena kao što su Šoštar, Šoštarić ili Šuster razvila su se upravo iz profesije kojom se dotični predak bavio, baš kao što je isto bio postigao i hungarizam varga, koji je mađarskim postolarima u Hrvatskoj ovjekovječio prezime Varga. Premda, dakle, germanizam (kojih nema previše u Dalmaciji), nadimak Šušter postojao je u bračkom Novom Selu, a i u mojim Selcima živa je besjeda šušter kao sinonim za postolara iliti kaligera. Štoviše, imali smo i prišvarak Postolarić, deminutivan kao hipokoristik; nosio ga je Matko Jelinčić iliti Mate Postolarić (na slici!), doseljenik iz Postira, koji je bio i maestro ilitiga kapelnik mjesne selačke limene glazbe.

I to pamtim iz odrastalačke dobi – a, ne bi trebalo iznenaditi ako je tako bilo i drugdje – kako smo učeći slova u abecedi pri predškolskoj dobi, bili govorili: A – auto, B – bubanj, C – postol… Bio je to simpatičan i do dosad nepotrošiv vic. (Analogijom – je l' tako? – očekivala se formula: C – cipela…) A kad bi se Dalmatinac, napose otočanin, s kime što dogovarao, pogađao ili baratavao, kad bi dakle čuo pravu ili zadovoljavajuću nakon nekoliko nedostatnih i samim tim dabome neprihvatljivih ponuda, kazao bi: 'E, to je drugi par postolih.' Cipele su bile važnije no što se misli. Koliko, potvrđuje i ova izreka ravno smještena u kupolu ikojega oblika i odmjeravnja i vrednovanja. Tako da je "drugi par postolih" imao označiti ono ciljano, ono željeno, jedva čekano, osvojivo, možda i nedostižno… 

Jasno, kad si odrastao na otoku, u ono vrijeme dok si još od nonota i none bio u prilici pohvatati nekakva konca i lasa iz duboke i daleke prošlosti, vlastito si pamćenje mogao slagati kao ilustracije u slikovnici. Svi smo čitali stripove (pompozno smo ih zvali 'romanima', kao da razabiremo misli Tolstoja ili Dostojevskog, Stendhala ili Flauberta, Manna ili Manzonija), ali smo mozaik sjećanja sastavljali baš od takolikih fragmenata, naoko potrošnih i fragilnih, ali trajnih… Pamtim stoga kako su stariji cipele zvali gete, kako se za nju, cipelu, može reći i škarpa, ali i škarpina, ako je mala. (Pustimo mi sad ribu, ona je ipak: škrpina!) Tada sam to slušao i čudio se, čak se i divio toj jezičnoj raznovrsnosti, razvedenosti i njezinom bogatstvu, a odrastajući i time se sve ozbiljnije baveći – pa i bez odveć napora etimološke naravi – lako mi je bilo poviriti u talijanski jezik i njegov venecijanski dijalekt, te ustanoviti kako je škarpa povenecijanečen dijalektalizam iznijet otamo i unijet ovamo u Dalmaciju (la scarpa – cipela), kao što se i postolar ovdje zove kaliger, jerbo je još u starih Rimljana onaj njihov dobro i nama znani značajev nosio ime Kaligula, a sve zbog jedne najobičnije – čizme…

Bit će da je i kakav rimski bojovnik nekada i negdje na kakvom ratnom polju, poput Violette iz Smojine serije Velo misto, tužno i patetično bio zabugario: 'Puka mi je tak!' A bit će i da je bio hrabriji, da je još u tim davnim vremenima – duhom kao dahom – bio preletio vjekove i naraštaje, navike i ljude, te da je negdje u snu, obnoć, našao načina kako da se približi jednom od najvećih Dalmatinaca zadnjega vremena, Ljubi Stipišiću Delmati, pa mu je onako anđeoski skrovito, nečujno i nevidljivo, na uho bio dojavio predivne stihove sa snagom psalamske antifone, što danas lajtmotivski visi s barba Ljupčetove kitice iz pjesme 'Testamentum':

Vaki umre ne reć riči, ne reć boli

vaki umre u postolin.

Pojmiti što to znači umrijeti u cipelama, znači umjeti razumjeti filozofiju življenja u Dalmaciji…