Foto: Joško Šupić DALMATINSKO EVANĐELJE Vjetrovi u Dalmaciji: bura, jugo i tremuntana
Dalmatinsko evanđelje Piše: Siniša Vuković

DALMATINSKO EVANĐELJE Vjetrovi u Dalmaciji: bura, jugo i tremuntana

Ili: Koji sve vjetrovi pušu u Dalmaciji i znamo li njihove smjerove i jačine, suhoću i mokroću, nazive bivše i aktualne, njihove podvrste i oblike ili sinonime po Dalmaciji; kako vjetrovi oprašuju biljke, suše meso i ribu, prostrtu robu na sušilu, te zatvaraju luke i ljute ribare i brodare, utječu na more, nevere i bonace; znamo li po kojem se vjetru pretače vino u konobi…?

U ovo vrijeme, kad na vjetar - i vjetrove - gledamo samo onda i primjećujemo ih, psujući, isključivo kad se prekine kakva trajektna linija, razbije barka ili gajeta o kraj, iščupa stablo ili slomi prut loze, prevrne tegljač ili obori pješak, digne krov ili polomi plastenik ili staklenik, vjerojatno je prilika kad možemo sagledati i neke ine karakteristike i kvalitete zapuhâ vjetra, pri čemu ostvaruju se učinci kudikamo svrsishodniji i utilitarniji, praktičniji i dobrodošliji.

Da, vjetar će ribara ostaviti doma, neovisno o tome kakvo je puhanje po vrsti i jačini, ako peškadur ocijeni da će riskirati lom kaića obo siku, odnosno ulov da će se svesti s parangala ili u mreži na manje od minimuma; a i težaku neće dozvoliti osamariti tovara pa da – kad zaželi ili se ukaže slobodno vrijeme ili pojavi nužda - otiđe u polje sumporati vinograd ili pumpom tretirati maslinik ili višnjik, zaštitnim sredstvima poškropiti trešnje i oskoruše, smokve i rogače; ili mu pak, seljaku i težaku, neće dat kad ga je volja 'poć polit' travu, kupinu i crkvinu, totiviku i škrobutinu, pa da ih sunce i zvizdan lakše rasuše ili ikako u zbilji ubiju zanavijek… Kad puše vjetar, ne možeš ništa! Možeš istom čekati da on stane, pa onda, kad stane, onda možeš s pumpom krenuti bilo prema korovu, bilo prema vrtnoj ili gorskoj kulturi; možeš se imbarkat u kajić ili gajetu, pa otići u ribašćinu već prema tome što si odlučio: baciti vrše ili položiti parangal, nataknuti ješku na udicu, usupati mreže ili 'poć pod sviću' s prove ostima vrebati neopreznost hobotnice i sipe, kazniti opuštenost cipla ili salpe u paši u plićaku ili raka u šetnji na ponikvi…

Kad puše vjetar, ne možeš ništa!

Pa opet, ti jači ili snažniji kurenti zraka često su i presudni i živodajni. Kako će jedriličar bordižat ako mu vjetar ne napuni jedra "u boršun", a trabakul i karaka, bracera i korablja kako da sijeku valove i navigavaju u periplu ako 'nima bave', ako vjetar ne nadme lantine i ne napne sartije? Kako će se oprašiti brst od masline, cvijetak kruške ili praske, behar s omendule ili oraha? Osâ i pčelâ nema toliko… Kako će se smokva ili, naročito, kapar zadjenuti u svoju fugu u zidu pa iz nje rastom čuditi prolaznike, ako im vjetar na svojem prozirnom zračnom valu ne prenese sjeme? Tmasti oblaci kako će se pomaknuti, nebesa kako će se progaliti, ter se ukazati provedrina i kroza nju, možda, i zraka sunca - čisto, da inspirira slavni pjesmotvor Salvatorea Quasimoda?

Puno ih je što u Dalmaciji lete… Jugo iliti široko/šiloko i bura ilitiga grego dva su vrška istoga vjetrenog štapa, i ne zna se od kojega prijete veće štete. Ipak, jugo i jugovinu što je ono sa sobom nosi ne voli nitko: vlaga ilitiga umideca iz njega ponesena s mora nište mu simpatičnost i uskraćuju gostoprimstvo. Bura, druga je pak pjesma: njezina svježina i suhost s kontinenta unose dobrodošao 'zrak' i zdravo vrijeme dajući disati i čeljadetu i živini, poglavito onda nastupi li ona nakon gnjiležine gvaša od južine. Bura rastjeruje oblake, suši robu, zapusima mete ulice… Dalmatinci je zovu ne bez razloga - 'čista žena'… Uvlači se u kosti. Pa je ona, bura, i romantična, te uza oganj komina povezuje i stišće obitelji, veže susjede i okuplja prijatelje; podsjeća od prosinca do veljače kako će 'noćas zec išćat mater', a djeci neće dati otvoriti vrata od kužinice da ne ulize studenica i da ne - 'uteče maška'… Dok se vinom iznutra a vatrom na ognjištu izvana jednoć grijao, zamišljam, i Tin Ujević je čuo kako bura bubnja ritmički udarajući granom klena ili graba o krov, ili se sama - razbijajući se o dimnjak i metal njegovog makaka ilitiga pivca - na vrhu oglasila i došapnula mu dobošarski precizne impulse riječi u zadnjem stihu početne kitice važne pjesme 'Bura na Braču': 

U prozore i vratnice

lupa bura tmurnih ura;

dršću male dvokatnice.

Bura. Bura. Bura. Bura. 

Bura isušuje kaljuže i lokvanje, kaline i jezerca u kali, jugo ih puni bilo kišom bilo vlagom, bilo time što im trajanje vlažnošću održava i produljuje. Šotobraco paru - buri i jugu - vesele se jedino mesari i pršutari, svjesni kako je u dugotrajnosti procesa sušenja praseće plećke ili butine nužna regulacija pravilnog izmjenjivanja vlažnog juga i suhe bure, eda bi meso postupno gubilo na tekućini: kâl da mu u adaggiu i lento tempu oduzimlje masu, poco a poco stepeničastim stupnjevanjem da se u rittardandu - a opet ne izostavljajuć crescendo - odvija ta čudesna dalmatinska suhomesnata simfonija, gdje uzajamno i jugo i bura navlažuju i prosušuju košete i špalete iz salamure, stvarajući idealne pretpostavke savršenom zrenju sirovine iz mesine do u pršut.

Vinogradari možda ne ljube buru, ali joj se vesele i vinari i podrumari. Kad vino dozrije do stanja da ga valja pretočiti (tri S: studeni, siječanj i svibanj!), čeka se baš dan od bure da zrak bude suh, konoba prozračna, pa da onda vino preliju iz bačava u dimijane ili mezarole, barile ili barilce. Čudo je ta bura…

Jugo ne može biti suho, ali bura može biti vlažna… Buru svak voli, ali ne i kad je s kišom, kad se ona divna 'čista žena', iznebuha, atmosferilijama iznakažena ukaže kao 'šporka bura', pa stane lumbardati na refule iliti mahove vodom u ponistre i njezine grilije, lomiti lumbrele, prevrtati kontejnere sa smećem… Snažna 'šporka bura' sa sjeveroistoka - otkuda se i inače odapinje prema Dalmaciji zaustavljajući promet na kopnu i prekidajući ga na moru - prva je rođakinja mokrim fortunalima juga što s jugoistoka zapuhuju i zapljuskuju jadranske i jonske, eolske i liparske, sardinijske i sicilijske, egejske i općenito mediteranske i porte i vale, gdje lučkim kapetanima i lokalnim ribarima provjeravaju izdržljivost nervâ i vještinu otporâ na bijes i živčanluk. Sforcano, jako jugo ilitiga širokada, pa i šilokal, otac je i majka nevere, dalmatinske oluje i nekovrsnog tsunamija što za uvertiru ima nagovještaj vidljiv u uzrečici: 'vitar prid neveru'. I drugi koji vjetar to može uzrokovati: svi skupa zagrljeni u ruži vjetrova, oni kao da surađuju, zajednički djeluju i međusobno se nadopunjuju. Prekaljeni Dalmatinac, baš po tom prolunciju od vjetra, zna da će doskora nastupiti grubo nevrijeme, nevera s kišom i vihorom, da će, ukratko - 'nebo na zemju'… Pa se onda digne olujni vjetar, bez obzira iz kojeg smjera dopuhao, i naziva štracavela, što bi se neologizmički moglo prevesti kao jedrolomac ili jedrokidač. Šijun - šijunada ili šijunera - možda je najopasniji, kad se ta 'vihorina vitra' pijavicom poput vrtuljka prošeće morskom površinom i priobaljem… Komižani će nagli i mjestimični vihor 'koji podiže morsku pjenu poput prašine' nazivati špalmej, a u Salima ista pojava ima ime špalmin. Komižani imaju i izraz ravajunoda što se odnosi na nagao vjetar poslije nevere tijekom dana. U Trpnju na Pelješcu jaku neveru i oluju zvat će baraškada (negdje je to i svađa), dok će na otoku Vrgadi postojati oblik diftongalne riječi buraškoada (jako nevrijeme s burom). Svugdje u Dalmaciji oglašavaju se zvona kad čeljade umre, gdjegdje i kad se dijete rodi (Jelsa); u mnogim bodulskim naseljima, pak, zvone angunije (u korizmi) i manjarole (na poklade), a posve se gubi običaj da 'zvoni na barašku' kad se sprema nevrijeme, i kad se očekuju oluje, zapusi vjetra u fortissimu. Zvona su znala zvoniti, ako nije bilo sirene, i na uzbunu u slučaju požara…

Jugo i bura, najčešći su puhači u Dalmaciji. I ostavljaju za sobom najvidljivijeg traga. Neki su od njih trajni, neki tragični… Čitavu jednu stranu otoka Paga obrijala je bura od žbunja, makije i šuma, ostavljajući za sobom bezgoricu i kamenu golet, te popevši obalu, škrape i škripe do na tjemena i sljemena škoja. Ništa onamo ne raste. Stjenovito čelo i ćela Paga prostiru se od nosa u moru do zatiljka vršina iza otočke kreste. Jugo svojim refulima (široko-levante), uspomoć valovlja, polira lučke rive i oštre kantune čini oblima. S pučine Jadrana, kao i s njegovoga dna, valja i gura svakojaki otpad nanoseći ga na žalo i dovodeći ga u plićake. Jugo…

Mogu oni biti i mirniji, pa kad burin ćuhne u večernjim satima ljeti i malo dadne prodisati, ili kad lagano jugo - što ga negdje u Dalmaciji zovu furijal i furijalet, a negdje šiločić i šiloket - malčice ovlaži ariju i donese nešto bave nakon bonace.

Ima i drugih vjetrova u Dalmaciji. Svi su se, u stvari, ovdje i nastanili. Tek povremeno utihnu ili otiđu, premjeste se nekamo drugdje nikada ne prestajući ili pak nestajući, tako da se uvijek mogu vratiti. I, uvijek, vraćaju se… 

Budimo na trenutak kazaljka na satu… Krećimo se njome po laticama ruže vjetrova…

Sa sjevera, iz tog podneva vrela sviju vjetrova - sa brojke 12 zamišljenog sata - puše hladna tramontana ilitiga tremuntana (tra le montagne - među planinama, kroz njihove usjeke i kotline). Kazat će Dalmatinci: 'tremuntana, bura parićana'… Iako, sjeverni vjetar neće vazda biti pretplatnik na prešaltavanje u onaj sjeveroistočni, u buru iliti grego. Tramontana nije odveć omiljena bava. Od nje zna boliti glava, baš kao kad se čeljade zatekne u mamurluku poslije (cjelonoćnog) alkoholnog opijanja… Mnogi su leksemi u kojima se pojavljuje, uključujući i toliko udomaćene metateze među čakavskim idiomima i rječnicima, pa će ju Marin Franičević fiksirati u stihovima preživopisne antologijske poeme 'Govorenje Mikule Trudnega': 

Primalićne tarmuntane 

kad nas potne obližedu, 

mliči, mezgre i mladice, 

novi puvci - zazebodu.

Je li tramontana okrenula malo prema sjeveroistoku, prema strani od bure, Dalmatinac će joj nadjenuti prišvarak: tramontana kvarta grego, a u Poljicima postojao je i izraz bura graorkinja. Okrene li se pak na sjeverozapadnu stranu, onda je to tramuntanež ili tarmuntanež (Hvar), termuntanež (Vrgada) ili tramuntanez (Komiža). U Sutivanu na Braču vrlo jaka tramontana je tvrda tramuntana, a blaga tramuntanel; u Postirima na istom otoku izričaj 'tramuntona u glovi' označava nekoga tko je lud ili smantan, dok u Komiži na Visu frazeologija 'tramuntona mi se u ostar voltala' hoće reći kako je netko promijenio orijentaciju ili dijametralno izokrenuo raspoloženje (na gore). Stari Splićani su pod izrijekom 'izgubit tremuntanu' podrazumijevali gubljenje orijentacije, ludilo, a u Grohotama na Šolti, kad je maslini ovim vjetrom plod sa stabla bio bačen na zemlju, govorilo se: 'tremuntana, maslina obrana'. 

U vjetrovnici susjed tramontani je bura iliti grego, o kojoj je bilo spomena, pa odmah prelazimo na levanat, čisti istočnjak. On ima elemenata i juga i bure, ali ne puše na refule i, naravno, najčešća je (relativno kratkotrajna) faza međusobne izmjene ovih dvaju vjetrova. Dovlači oblake što često rezultira oborinama, navlaš onda kad se bura 'spušta' na jugo. Tijekom ljeta nerijetko puhne izjutra među srednjodalmatinskim otocima, ali i na Kvarneru gdje ga (u Vrbniku na Krku) imenuju levanterina, pogotovo ako je od juga. Je li se javio s većom žestinom, ovaj će vjetar kod otoka Ugljana dobiti naziv levatarun, u Visu levantun, dok će na većini dalmatinskih toposa ipak bit prepoznat kao levantara/levantora, a u Sutivanu još i kao levanćera. Je li pak lagan, ovaj će vjetar imati ime levantin, dok će u Hvaru imati i deminutivni oblik levantić. Kuriozitet ćemo naći na Braču, u Sutivanu, gdje ovaj nagli i snažni vjetar zovu kožoderica - budući da snagom 'dere kožu', takav dojam stvara - a s obzirom na to da prema Sutivanu puše iz smjera mjesta Nerežišća, tamošnji živalj odvajkada ga imencuje kao: nerežiška bura…

Nakon istočnjaka dolazi jugoistočni vjetar, jugo ilitiga široko/šiloko. I o njemu je bilo riječi, ali nije zapisano kako neobične izraze ovaj vjetar ima u već spomenutim šoltanskim Grohotama, gdje je Dobroslav Elezović kao lokalni informant Radovanu Vidoviću pri njegovom majstorskom remekdjelu 'Pomorski rječnik', bio iznio frazeme: 'u sunce' i 'podnev, strana sunca'. Iz ovih se opisnih sinonima, zapravo, opaža trenutak u kojem dijelu dana jugo ima najtipičnije udare. A u dalmatinskom eolsko-flatusnom zapamćenju slavna su tzv. 'pašijunka juga' što pušu (ukorak s one 'tri marčane bure') tijekom korizme, pred Veliki tjedan kad se po crkvama pjevaju pasije, dakle dijelovi evanđelja što se odnose na muku Isukrstovu. A Ante Strgačić sačuvat će nam starodavni naziv za južne vjetrove što pušu 's jadranske pučine, s predjela otoka Visa prema njihovu otoku Murteru', a taj je naziv: paljari. Oko otoka Vrgade, pak, zvat će ga - južin. Svi su vjetrovi inspiracija pjesnicima; jugu nije odolio ni Drago Ivanišević u svojem predragocjenjenom čakavskom kanconijeru 'Jubav':

Zavija,

cabla svija

(…)

Jauče jugo,

mijarda udovic.

Rečeni pjesnik je Poljičanin, a baš u Poljicima reknu vijar za silan vjetar što se u pijavicu učini na pučini, dakle šijun, a što ga najčešće jugo digne pa ga nosi prema njima, Poljicima. Ovdašnji živalj čuva i termin posunčar (u Gornjim Poljicima), što korespondira sa šoltanskim nadjenjivanjima imena vjetru po suncu, a tako krste sva puhanja s donje grafičke polutke ruže vjetrova od istoka do zapada.

(nastavlje se…)

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare
14