Dara - odjeci unutarnjih glasova

Bilo je razloga koji su me nagnali da iz prepunog kazališnog sanduka rukopisa i zabilješki potražim ono što se odnosilo na susrete i razgovore s Darom Vukić, sad već uspomene koje nas vraćaju natrag i dodiruju življenje u fragmentarnom teatru u kojemu se glumca oduvijek tjeralo na prilagodbe u dijalogu, mijenjanju sebe i onoga što ih određuje. Uvijek je bilo onih koji su vjerovali da će promijeniti svijet ili barem vladinu politiku, sve se međutim svodilo na uredne večernje nastupe pred više-manje ispunjenom dvoranom, sad već imućnijih, nerijetko dosadnih kazališnih gledatelja. A kada se teatar vraćao glumcu, veliki Peter Brook dijagnosticira da 'mrtvačka gluma' ostaje srce krize.

Za novi istraživački teatar

Navala mladih glumaca s preobiljem talenta i naslućenih mogućnosti brzo svladava prve scenske korake, ali kada nastupi faza istraživanja, kada izmiče bit ili esencija, nemamo se komu žaliti. Jedini je krivac onaj tko ne traži, ne čuje, ne misli i ne čudi se sam sebi, drži se unutrašnje slike svojih obmana i skrivenog kaosa. Ako je jedno od ključnih pitanja izgradnja novog kazališta, a ne nove kulture, pretpostavilo se da bi novi prostor dotada u sjeni ideologije dao zamaha drugačijem teorijskom i kazališnom diskursu novih orijentira i impulsa istraživačkih ambicija u korist eksperimentu i istraživačkom kazalištu. 

Razumije se da preispitivanje raznih paradigmi oko formi i kazališnih kvalifikacija imaju svoje dublje sonde i različite recepcije čija eksplikacija pretpostavlja daleko veći prostor. Ali su ove napomene važne jer su imale izravan utjecaj na položaj glumca i dramski tekst koji on izvodi tako da prodire u njegovo tkivo, izgovorenim riječima unosi svoj glas, traga za najboljim intencijama i vrijednostima literarnog teksta. Razračunavanjem s vlastitom prošlošću i odbacivanjem starih ideja kazališta otvara se prostor metafori i novim interpretacijama, nepoznatim procesima ideološkog i intelektualnog osvješćivanja. U našem kazališnom životu očekuju se poticaji koji bi stimulirali proboje umjetnika i više smjelosti u svečanostima i provokaciji estetskim i sociološkim.

Izuzetno je važno da se prate zbivanja oko kazališne umjetnosti i da kazališna kritika ne odumire, već se afirmira u obrazovnim ustanovama i svuda gdje se klasična glazbe izvodi.

Karlovac-Split

Tiho je Dara otrčala svoj počasni krug, nije to bio metaforički dramolet s nekoliko fotografija već cjeloživotna drama koja se rastegla gotovo cijelo stoljeće, započela kroz mala vrata Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu, a završila na carskom Peristilu u Splitu. Od početka je to bio znak hrabrosti, ambicije i zanosa jedne siromašne mlade djevojke u velikoj obitelji koja je sve podredila promatranju iskusnih glumaca i gostiju kazališta koji su povremeno dolazili i u Karlovac. Mali kolektiv dozvolio je talentiranim amaterima da se uključe u rad pa je i Dara brzo napredovala i dobila povjerenje za glavne uloge, uskoro kao profesionalna glumica. 

Kreativnost i predanost radu bila je Darina opsesija i zadatak iskazanim osjećajima osvojiti posjetitelje, eksperimenti su vodili novim obrascima i oslobađanju geste. Godine 1953. preselila se u Split u veliki i zahuktali teatar koji je već postizao lijepe rezultate, a ona glavni lik u predstavi 'Inspektor se vrača' u režiji Ante Jelaske. Svaki novi susret, posebno oni u velikoj dvorani, postaje prostor njezina oslobođenog duha, susreti s kolegama koji su mahom stariji (posebna fascinacija Ivkom Berković i Marijom Danirom), redateljima Tanhoferom, Mansvjetovom, Mesarićem, Fotezom, Strozzijem, Buljanom, Perkovićem, Kljakovićem i dr). U nizu uloga od Antigone (Sofoklove i Marovićeve), Ofelije, Rose, Grušenjke, Silvije, Regine, Laure i desetke drugih, čemu treba pridodati sudjelovanje u realizaciji 19 filmova i 4 TV filma, osjetio sam 'plein air' kazališne umjetnosti kao vrh ljudskog duha koji se probija kroz nove i stare patnje i boli.

Svjestan sam da se moje sjećanje i pisanje o Dari Vukić drži prikrajka i najradije bih, ako već ne mogu doći do nekih odgovora, poput S. Jesenjina pozvao ciganku da otpjeva nešto duboko ne bismo li zaboravili tužne dane koji ne znaju za nježnost i spokoj. No, kako jednom nogom pripadamo prošlosti, nije li nam zadaća živjeti od sjećanja, bolom zaneseni mislimo na one kojih više nema, na našu prošlost koja se ne može spremiti u ladicu daleko od naših ruku. Ugledni redatelj Ivica Buljan napominje da je Darina artikulacija glasova bila savršena, govor elastičan a povezivanje misli i izbjegavanje dekorativne deklamacije superiorni. Velika umjetnost rezultat je kreacije i doživljaja ma od kuda oni dolazili stvaraju nova iskustva 

Adieu

Sasvim je izvjesno da Dara pripada generaciji glumaca koji su samouki, a potpuno predani kazalištu. U životu je bila neposredna i tiha, iznenadila širokom skalom raspoloženja i reagiranja na primjedbe. Njezina često niska emotivna temperatura usporila bi maštu i davala biljeg jednostavne nenametljivosti koja bi hitro nestala na živost unuka i vjerne nevjeste Sonje. Vjerujem da je ponekad lako uočljiva nota uvrijeđenosti žene, kojoj je život manje dao nego je zaslužila, opravdana.

Kakav neobičan izlet dok je kiša na moru (GB).