Diskretna svjetla i nevidljivi tonovi katedrala

Fotogalerija (4)

Slikarstvo Marina Baučića kao da se u ciklusu Katedrala uklanja uličnoj buci i napadima kolerične kakofonije, skriva u osamu intimističkih frekvencija da bi se slobodno prepustilo stvaralačkom dijalogu s novim slikarskim poljem koje ga čeka poput poslastice na visokim prozorima duhovnog svetišta. Njegov govor nije opisan, ne bavi se dekorativnim predmetima i ikonama, već u slikarstvu imaginativne poetike njegov odabir dodiruje dublji emocionalni i transcendentalni sloj u kojemu se naslućuju neke daleke glazbene frekvencije. Središnji motiv slike je tiha igra svjetla i sjene čije vizualne i prostorne efekte pomno fiksira. U konfesionalnoj intimi i gustoći slike Baučić, koji vlada slikarskim metjeom, nastoji slijediti Leonardove upute kako se svjetlo i tama u nastalom sfumatu miješaju bez crta i granica, kako spleen i vedrina, ne manje sivilo u tišini katedrala komprimiraju dio ljepote i bola svijeta u kojemu se sve manje radujemo.

Rana putovanja i obilasci brojnih sakralnih objekata za Baučića dio su njegove kulturne autoidentifikacije jednako kao i doživljaj vizije prostora koji se kasnije može vraćati kao svojevrsna romantična nostalgija. Svjestan vlastitog izbora i više likovno-tematskih žarišta iz kojih se šire njegovi duhovni svjetovi, pokazuje da se težište s vanjskih slika prebacuju na unutarnju refleksiju, okruženost mirom i tišinom, nekim tihim akordima koji na ovoj pozornici slave intimu nepoznatog svijeta. Kao da se u osami od buke osluškuju magijski odrazi postojanja, fluidnim tonskim nijansiranjem dodiruju tragovi nedokučive ljepote čarobnog svijeta u kojemu i izdvojene građevine različitim osvjetljenjem poprimaju sasvim nove dimenzije i karakter. O tomu kakav bi to bio svijet bez svjetla više se i ne raspravlja, interakcija svjetlosti i prostora motri se u različitim kontekstima od socijalnih do religijskih uvjetovanosti, kakvoća svjetla utječe na omjere duhovne i mistične ravnoteže. Štoviše, znanost je doprla do objašnjenja kako upravo danje svjetlo pruža identitet vjerskim prostorima i daje im različite socijalne i estetske komponente. Baučićev intelektualni i likovni interes odražava se na raznovrsnom tematskom rasponu koji otkriva morfološke mijene u svakom novom ciklusu, otvara nove prostore koji ovom prilikom dodiruju i ono podsvjesno, fantastično i duhovno podređujući ih vlastitim zamislima i stvaralačkoj preobrazbi viđenoga. Crkveni prostori otkrivaju mu, kako bi opat Suger od Saint-Denisa kazao, arhitekturu svjetla da duhovno uzdignu promatrača i njegovu percepciju, maštu koja je prožeta simbolima. Naglašena suzdržanost prema obojenim staklima i umjetnosti koja opija našu maštu sve do često dominantnog kiča, izaziva otpore zagovornika čiste transparentnosti i autentičnog energetskog naboja prostora snažnih poruka. Variranje razine prozirnosti u staklu mijenja doživljaj svjetlosti u odnosu na interijer objekata (katedrale), dizajneri religioznih prostora stalno nude svoje nove svjetlosne usluge premda još i nema posebnih imena za svjetlost 'u zraku' ili onu koja već dodiruje pod ili druge površine. Ne čude protesti onih koji nisu za moderne vitraje po britanskim crkvama i apeliraju na umjetnike da ne grde ljepotu starih vremena modernim obojenim uradcima.

Baučićev ciklus Katedrala potvrđuje da je pred nama zanimljiv autor istančanog slikarskog senzibiliteta koji se i ovim recentnim radovima opire raznim trendovskim smjernicama. Samim odabirom motiva autor se odredio prema kontemplativnim sferama slikarstva prenošenjem vlastitih stanja duha u sliku različitih tonskih matrica boje fokusirajući se na raster svjetla i sjena u crkvenim objektima. Njegovi akrili zagasite game s ekspresivnim akcentima kriju mir i spokoj crkvenih oaza i rezultat su duboke usredotočenosti koja međutim ne daje podjednake rezultate. Crkve nisu tek beskonačne sjene svjetla i boja već poznate mizanscene okupljanja, otkrivanje čarolija bez misterija sepijskog kolorita, poput sutonskog iščezavanja i nestajanja u drhtavoj nejasnoći. Samotnom i uživljenom putniku može se učiniti da tragični tonovi barem na tren poprimaju radostan prizvuk, da se srce napaja glazbom s visina koje krijepe. U nadi da će nova istraživanja možda ponukati slikara da ugazi u dublje tajne crkvenih sfumata, za sada slijedimo njegov tihi korak kroz ljepote i muke svijeta koje su ga dodirnule.