DokuMA Film Festival podsjeća da postoje i drugačije perspektive

Četvrti dan DokuMA Film Festivala pokazao je da se svakodnevne stvari ne bi trebalo olako shvatiti, te da je važno obraćati pažnju na detalje u svom okruženju. Netko ne slavi svoj rođendan, nego nacionalni praznik, drugi pak, uopće ne doživljavaju ljude koji se trude svaki dan uhvatiti pažnju prolaznika, kako bi ih obradovali, a neki jednostavno ne razmišljaju o tome da svako umjetničko djelo treba osmisliti, pažljivo konstruirati i na najbolji način izložiti, kako bi se postigao željeni efekt. Sve na svijetu ima najmanje dvije perspektive, jedna je vaša, a druga je njihova.

Eksplozivan start programa omogućio je završni rad srpske redateljice Dore Filipović pod imenom Pogledi zatvorenih očiju. Dokumentarac je istraživao slijepe osobe i njihovo viđenje svijeta. Cijeli uradak je više auditivno iskustvo, pa se od publike tražilo da pažnju obrate na razne zvukove koji su prisutni u njemu, dok su popratni vizualni materijali služili više kao metafora za prikupljene izjave. Uz informativan razgovor s redateljicom doznali smo kako je naum bio publiku staviti u kožu slijepih ljudi, te da na kratki trenutak osjete kakav je to osjećaj kada 'pred sobom nije mrak, nego je ništa'. 

Eksperimentalni dokumentarac danskog redatelja Frigge Volander Himmelstrup pod nazivom Som Folger Solen (Follow The Sun) je jedno jako stilizirano ostvarenje, koji od publike traži pododsta pažnje kako bi dešifrirali poruku. Film prikazuje jednu osobu koja se bori s raznim fazama ljudskog života; od samog rođenja, tinejdžerstva, pa sve do smrti. Te faze života su predstavljene na vizualno jako atraktivni način s mnogo simbolike.

Nakon toga, pogledali smo dokumentarac Kanađanke Christine Picchi, koja uratkom animira gledatelje da se probude iz svakodnevice, da uvide da otuđenost nije potrebna, te da istina leži u riječima 'Dome, slatki, dome'. Naziv ostvarenja je Champ des possibles (Vrt mogućnosti), te pokriva razne ustaljene poglede na svakodnevni život, te da se likovi moraju trgnuti iz svojeg letargičnog načina postojanja. U vizualnom izričaju se nalaze uvijek dva plana unutar kadra, jedan koji je u prednjem, koji zabranjuje izravan kontakt s onim što se nalazi u drugom planu, i drugi kojeg se tek pred kraj dokumentarca počinje na pravi način percipirati.

U razgovoru s autoricom dokumentarca pod imenom 9. May (9. svibanj), ukrajinske redateljice Mariie Ponomarove, doznajemo kako je njezin rođendan uvijek obilježen nacionalnim praznikom dana pobjede na kraju drugog svjetskog rata. Iako se dokumentarac bavi slavljem, prisutni su gorki elementi iz njenog života. 'Svako rođendansko jutro počinje s odlaskom na groblje', kaže ona, te jasno joj je da se 's tog događaja ne izostaje'. Unatoč tome, cijeli dokumentarac ima pozitivnu atmosferu i vedri završetak.

Sljedeći dokumentarac na repertoaru se zvao Ana Trg, hrvatske redateljice Jelene Novaković, koji bilježi dva mjeseca života dvije prodavačice religioznih kalendara na glavnoj ulici u Zagrebu. Na jedan način dokumentarac funkcionira kao vizualna antropologija, jer redateljica nema specifičnih stilskih obilježja, gotovo je 'nevidljiva' u cijelom dokumentarcu. Razgovor s Jelenom nakon filma otkrio je da su obje protagonistkinje u međuvremenu umrle, te da je film posveta njihovim ličnostima.

Zadnji film koji se natječe za nagradu 'Mali Garmaz' jest vrlo kratki dokumentarac The Figure (Figura), poljske redateljice Katarzyna Gondek, koji prikazuje put izgrađenog monumenta do lokacije gdje ga se treba izložiti. Kako je sami kip ogroman, sve unutar kadra postaje nadrealno, ogromna glava kipa pred ljudima koji ga izgrađuju djeluje komično, apsurdno čak. Iako je radnicima cijeli posao nespektakularno jednostavan i čak dosadan, gledateljima je dokumentarac pružio uvid u inače zatvoreni svijet. 

U ljetnom kinu prikazan je dugometražni portret najpoznatijeg nogometaša na svijetu, pod nazivom Ronaldo, a redatelj je Britanac Anthony Wonke (Fire in the night, 2013.). U raznim fasetama, od audio snimaka, video materijala, zaboravljenim intervjuima i slika iz privatnog arhiva, redatelj je pokušao definirati ličnost Ronalda.

Zadnji film večeri je bio jako zabavno i glasno ostvarenje njemačkog redatelja Bruna Fritzsche, koji se uputio na ogromnu avanturu u potrazi za najboljih uličnim sviračima diljem Europe. 'Nije samo riječ o muzici, nego moram pronaći originalne umjetnike u raznim zemljama', rekao je Bruno. Dokumentarac pod nazivom A Global Joy (Globalna radost) dokazuje kako je potrebno dosta i talenta i mašte, kako bi ulični svirač privukao pažnju prolaznika, a još više energije ulažu kako bi pokazali da ne produciraju samo buku, nego da imaju domišljate pjesme s porukama i posebnim načinom izvedbe s inovativnim instrumentima. Pozitivna energija i entuzijazam dokumentarca se svakako prenijela u publiku.

Peti dan, ujedno i zadnji dan DokuMA Film Festivala prikazane su samo tri projekcije. Dvije u vatrogasnom domu i jedna u ljetnom kinu, no posjećenost projekcija bila je natprosječna. Kao prvi kratki dokumentarac prikazan je Hello! (Zdravo!), ljubljanske redateljice Eme Muc, koja istražuje gimnastičarsko društvo Sokoli Metlike koje postoji više od stotinjak godina. Prikazuje se proces učlanjivanja, vježbanja, no najvažniji dio je zajedničko druženje. Cijelo društvo opstaje, jer im je bit zabaviti se i podružiti. Tri elementa treba jedan Sokol posjedovati kako bi postao član. Jedno je spretnost, drugo je umjetnost, a treće – mora posjedovati intelekt. Kad se sve točke poklope, uživanje je garantirano.

Nakon njega, prikazan je zadnji uradak iz radionice Den Danske Filmskole, imenom Meeting my father Kasper Hojhat (Upoznavajući mog oca Kaspera Hojhata), redateljice Lee Glob. U dokumentarcu, redateljica 'nikad nije upoznala' svog oca Kaspera, no kad je dobila vijest da je umro, pokušava s ostacima, njegove odjeće i osobnim stvarima, rekonstruirati ličnost koju nikad nije imala mogućnost upoznati. Svaki komadić njegove povijesti daje joj uvid u karakter i naum potpuno nepoznate osobe, dijalozi su kompletno neprisutni, jedino je naracija ostala. Stiliziran kratki dokumentarac podsjeća na filmove Wesa Andersona, jer je više od pola kadrova snimljeno iz ptičje perspektive. 

Zadnji dokumentarac ovogodišnjeg DokuMA Film Festivala je publiku podigao na noge, izazvao ovacije, smijeh i ponukao publiku da zapjeva kao podrška ostvarenju. Uradak Tončija Gaćine, pod imenom Turizam, prati turistički brod kapetana Mito na turama po Dalmaciji, te daje uvid u čudesne dogodovštine tijekom ljetne sezone. Od neobzirnih njemačkih turista, preko Mitovih pozdravljanja posebnih osoba na brodu, pa sve do starog repertoara muzike prisutnih na audiokazetama, svaka sitnica je činila Mita uzbudljivim i simpatičnim kapetanom. Nakon odgledanog filma, pojavio se i glavni lik dokumentarca, kapetan Mito, koji je nakon kratkog razgovora srdačnim riječima pozdravio publiku 'Makarska, Makarska, Makarska!'.

Za kraj priredbe, održala se ceremonija dodjeljivanja nagrade 'Mali Garmaz' i proglašenje miljenika publike ovog izdanja DokuMA Film Festivala. Međunarodni žiri, Torben Simonsen, Tamara Babun i Đelo Hadžiselimović, odabrali su Mariiu Panamororvu, s kratkim dokumentarcem 9 May (9. Svibanj) kao pobjednicu festivala i dobitnicu nagrade 'Mali Garmaz', jer njena priča prelazi granice njene zemlje i pokazala je situaciju s kojom se svaka zemlja može poistovjetiti. Uz to je sumornu i tešku temu prikazala na svojstven način da je svima izazvala pozitivnu reakciju. Nagradu publike za najbolji film je dobila Jelena Novaković, za svoj dokumentarac Ana Trg, koji je nasmijao publiku i pokazao portret dvije osobe koje su konkurencija jedan drugoj, no potajno su prijateljice. Ove godine je dodijeljeno i posebno priznanje žirija koje je pripalo Seadu Šabotiću za njegovo ostvarenje Revolutionary Home (Revolucionarni dom), u kojem se pomoću prirodnih zvukova i pažljivo biranih kadrova uspijeva prikazati priča o nadi za promjenom i njenom neuspješnom ostvarenju.

Proglašenjem pobjednika završio je i treći DokuMa Film Festival, koji je uz mnogo truda svih uključenih, od organizatora sve do žirija, te dobre volje jedinstvenih volontera, izvanrednih posjetitelja i gomile zabavnih i kreativnih ostvarenja, dokazao da je jako potreban makarskoj publici, jer bez njega bi Makarska i dalje bila 'grad bez kina'. Ovako, barem na pet dana, Makarska ima svoja kina...