Dražen Radman: Jakša Fiamengo - bi je pisnik pravi

'Bi je pisnik, sva mu fala:
galeb najde svoju hrid,
lažina je spokoj dala,
a stađuni vični slid.

Bi je pisnik, sad ga nima:
dan je težak, grub i siv,
ma još grmi bombardina
ka da je još uvik živ.'

(Jakša Fiamengo)

Nikidan je i on otiša. Otiša je umitnik riči. Otiša je Jakša Fiamengo. Puno je rečeno i puno će još bit kazano i napisano o njemu, o njegovoj pisanoj i ispjevanoj ostavštini, posebno u ovin danima nakon šta je partija...

Puno se može razmišljat i reć o njegovim pismama ('Nocturno', 'Ostavljam te samu', 'Karoca gre', 'Infiša san u te', 'Ništa nova' i brojnim drugim). Značenja i poruke, naravno, nisu nimalo banalne, plitke kao kod mnogih drugih. Naprotiv, životne su, jednostavne, a opet duboke, za pinku zastat kraj njih... Samo što tako ritko sidimo, razgovaramo, u miru raspravljamo...

Razmišljam tako ovog jutra, među ostalim, o tekstu Jakšine pjesme 'Samo ti (prave riječi znaš)'...

Čovik, naime, ima potribu da mu nečije riči znače sve u životu. Ima potribu da mu nečije riči zrače u noći. Da neko neprolazno bude s njin. Da mu taj neko bude sigurnost i štit. Da mu rič bude lik. I puna neba. Da je može slušat, slidit... Da s tim nekin vrime - može stat.

Jakša je napisa (Z. Runjić uglazbio) zaista divnu pjesmu. U njoj dvoje ljudi pivaju jedno drugome. Lipo i toplo. 

Ali, svi znamo da ono što pivaju jedan drugome ne odgovara stvarnosti. Da ne može jedno drugom u svakom trenutku, u svakon vrimenu života, pružit ono šta onaj drugi triba...

Bljeskovi dobrih, iskrenih i potribnih riči koji se povremeno (ili češće) događaju jesu, na neki način, slika neke dublje čežnje. A čovik ima vještu 'sposobnost' da od bljeskova stvara 'veću priču', veće svitlo nego šta ono zbilja jest. 

Zato, ograničen čovik od ograničenog čovika očekuje neograničenu jubav, sigurnost, snagu i utjehu. Zato, mnoge (i razne) relacije pucaju tako burno i tako bolno...

Dakle, u dubini srca, čovik traži veću rič, veću priču, veći oslonac... Štit koji neće povridit, razočarat ili, možda, pobić glavon bez obzira. 

Iskazivanje velikih epiteta drugom čoviku, ma koliko on(a) bija divan i krasan, upućuje na vridan zaključak da negdji neka veća priča od lju'ske - postoji. Ako je to tako, onda ta 'priča' nije ni daleka ni komlicirana. Onda je blizu, jednostavna, nenametljiva, a neizrecivo divna.

Evo tekst i pisma u interpretaciji Ane Opačak i Đorđija Peruzovića...

SAMO TI PRAVE RIJEČI ZNAŠ

Samo tvoje srce zna
od kojih riječi da najljepše sroči
samo ti prave riječi znaš
što su ko šapat u noći

Vjeruj, može proći sve
a ti ćeš uvijek u srcu mom biti
s tobom sam tako sigurna
tvoja ljubav od svega me štiti

Samo ti prave riječi znaš
samo ti moju ljubav znaš
i dok slušam riječi te
vjeruj mi, ti si mi sve

Svaki tvoj je dodir mek
i nalik bilju što mami i liječi
snaga je u tvom dodiru
snaga u tvojoj je riječi

Vjeruj, svaka tvoja riječ
ugasit može svanuća i zore
lijepa je svaka tvoja riječ
puna neba i bistra ko more

Samo ti prave riječi znaš
samo ti moju ljubav znaš
i dok slušam riječi te
vjeruj mi, ti si mi sve

I dok slušam riječi te
vjeruj mi, ti si mi sve

Kako smo odrastali, kako je kurilo vrime u karoci, pratila nas je rič i puno puti kroz pismu pogodila ili baren takla. 

I lipo je bilo slušat Jakšu kad bi govorija o drugin judima, pisman ili književnin djelima... I to je bila poezija svoje vrste... Pravi događaj. Jednostavno zato što - bi je pisnik pravi. Zato je i on dil povisti naše. Fala mu puno.

'Laku noć, Luiđi, laku noć, Bepina,

 pasalo je vrime, šušnila koltrina...'

 (Jakša Fiamengo)