Dražen Radman: Neobično je da ovaj put nismo upitali 'Zašto, Bože?'

Dragi čitatelji Dalmatinskog portala,

Znam da među vama ima ljudi koji se drže vjernicima, kao i ljudi koji smatraju da nisu vjernici. No, tijekom godina sam shvatio da ta 'stvar' s vjerom i nije baš jednostavna kako se čini.

Ima mnogo ljudi koji, po pitanju vjerovanja ne mogu baš odlučno reći da su 'tamo' ili 'ovamo'. To su, uglavnom, ljudi koji s jedne strane vjeruju da Bog postoji i htjeli bi se u Njega pouzdati, a s druge strane nisu sigurni u Njegovu dobrotu i moć pa često pitaju: 

'Ako Boga ima, zašto dopušta toliko zla i nesreće u svijetu?'

Ili: 'Ako Boga ima, zašto nas maltretira s lošim političarima posljednjih nekoliko desetljeća?'

Ili: 'Ako Boga ima, zašto mnogi koji  vjeruju u Njega, ili ga čak predstavljaju, žive tako licemjerno?'

Ili: 'Ako Boga ima, zašto ovoliko nepravde prema meni u mome životu?'

Ili: 'Ako Boga ima, zašto toliko bolesti i toliko teških gubitaka (baš) u mojoj familiji?'

Da, to su ozbiljna pitanja, i zavrjeđuje više prostora za pokušati reći nekoliko riječi o svemu tome. No, nekako u posljednjih mjesec dana, u ovo korona vrijeme, kada je uobičajen i 'normalan život' gotovo stao, primjećujem jednu pojavu.

Neobično, ali primjećujem da mnogi od nas, bilo vjernici ili nevjerujući, u novonastaloj situaciji baš i nismo tako često postavljali ovo pitanje: 'Zašto, Bože?' Kao da smo osjećali da bi nam se svima skupa moglo nešto krupno dogoditi s obzirom na devijacije sa svih strana. Jer, znali bismo reći: 'Kakvi smo, još nam je i dobro.'

Kao da smo osjećali da nas je i trebalo nešto zaustaviti, spustiti na zemlju, zamisliti, pokazati da smo ipak krhki, prolazni, da smo u velikoj mjeri zapostavili ono najuzvišenije - iskrene i duboke odnose s ljudima, a posebno odnos s Bogom.

Ako je tomu tako, onda nam je zaista trebalo ovo vrijeme u kojem ćemo na trenutak 'stat na balun' i razmisliti iznova: tko smo, što smo, kamo idemo i zašto uopće živimo. Je li naša svrha tek da radimo, jedemo, spavamo, s brigom djecu odgajamo, pogledamo koju seriju i utakmicu, odemo na jogging ili shopping, zapivamo koju, odigramo koju na balote ili na karte...? A onda još poslije toga - ništa, 'sve crna zemja'? Uh, teško da će se naše biće pomirit s time. (A nije ni to slučajno.)

Ovo uskršnje vrijeme u doba korone je, zato, dobro vrijeme da možda iznova 'provjerimo', što god to značilo za svakog pojedinog od nas, 'drži li uskršnja priča vodu'? Zapravo, sva pitanja bi, na neki način, mogla stati u jedno: 'Je li Isus zbilja uskrsnuo ili nije?' 

Dakle, ako nije uskrsnuo, onda smo zaista svi samo 'crna zemja'.  Ako jest uskrsnuo, onda bi ta istina mogla itekako promijeniti naše živote. Onda postoji nada koja nije iluzija. Onda postoji smisao i u olujnim vremenima. Onda postoji i život poslije smrti. Onda postoji Bog koji nas voli i koji je zbog nas doista došao u Isusu Kristu da nam pokaže tko je on, koji je naš problem i da plati cijenu za sve nas.

Jer ako kažemo da 'nitko nije savršen', onda ujedno kažemo i ovo: 'Svi smo mi sagriješili. I ja sam sagriješio...' Stoga je, logično, trebao netko doći i  umjesto nas (nemoćne) 'urediti stvar' i platit dug. Netko tko nije ništa dužan jer je savršen. 

Netko tko je na tom križu pobijedio grijeh i zlo, a 'treći dan' pobijedio i samu smrt. Netko tko nam dopušta teška vremena radi otrježnjenja i - uzvišenije svrhe. Netko tko želi da živimo - i kad umremo.

Na koncu, još ovo. Ako smo sada, većinom, zatvoreni u svojim kućama, nitko nam ne brani da se, možda baš u ovo vrijeme, otvorimo za najveću priču našeg života. Ili barem za korak približimo. Naravno, prije nego dođe (ako dođe) 'sve u normalu'. Jer onda, kakvi smo, brzo znamo zaboraviti...

U tom smislu, od srca Vam u srcu svima želim posebno sretan i blagoslovljen Uskrs!

'On nije ovdje. Uskrsnuo je!' (Luka 24:6)