Društvo spektakla: Hipsteri i narodnjaci u društvu idiota

Imamo Hrvatsku! Tj. imali smo je. Sjećate se? Bile su burne devedesete i imali smo Hrvatsku više nego ikada. Toliko smo je jako željeli zadržati da smo odmah zabranili sve srbo-jugo-četo-komunalije s naših radio i televizičnih valova. Nismo smjeli riskirati da neki mladac bude impresioniram stihovima jednog bradonje i krene na Kosovo spašavati stabla bagrema. Također je postojala opasnost od požude izazvane glazbom poznatog belokosnog desničara s krive strane Dunava. Tako smo isključivo uživali u pravoj domaćoj, pače narodnoj glazbi. Ona mala skupina ljudi koja je koristila narodnjake kao soundtrack alkoholnih festivala ili maratonskih premlaćivanja supruga, je našla način da si s ratištem poharanih krajeva dobavi pokoju kazeticu s novokomponovanim draguljima. A naša zlatna mladež je ostala zatečena. Postojala je glazba koju su roditelji i strukture vlasti zabranili. Kroz povijest je ovaj sustav automatskog protivljenjima starcima doveo do etabliranja rocka i punka kao glazbe mladih pobunjenika. Ali kako će mladi pobunjenici slušati rock kada je rock u to vrijeme postao igračka cijenjenih starješina? Prašio je iz svake TV reklame i kupio sve glazbene nagrade dok su njegovi izvođači krasili stranice Glorije, sportirajući svoju novu zurku, a autori komponirali pjesmice za Doru. Ne, takav rock jednostavno nije više bio dovoljno cool za naše mlade diverzante. Znatno je veći coolen nosilo slušanje zabranjenog voća - opakih narodnjaka. Toliko snažnih i otrovnih da su službeno zabranjeni u javnosti. Mlada generacija folkofila je tada začeta, a čim je počela sazrijevati snalažljivi somovi i kečige iz estradne bare su shvatili gdje leži ključ u harmoniji ponude i potražnje, te su odlučili oživjeti derutne žanrove zabavne i dance glazbe, nekoć omiljene opijate najširih masa, usadivši u njih razne melose, ritmove i kurčeve palčeve iz repertoara već spomenutog folka. Tako smo dobili novi, sasvim domaći, legalni, općeprihvaćeni i nadasve isplativi žanr hrvatskog folka, odnosno glazbe za idiote. I tako u jednom kratkom desetljeću kvaziglazba s margina negdašnjeg društva je postala mainstream standard. Idioti su rođeni, nahranjeni i podrignuti. Da bi se njihovoj razini nedonoščadi maksimalno pomoglo u lakšem probavljanju novih hitova, tekstovi su prilagođeni mentalnom stupnju nove idiotske klase. Dapače, neki su otišli toliko daleko da su potpuno odbacili formu poezije te se koncentrirali na niz riječi koje podsjećaju na neartikulirane zvukove koje bebe ispuštaju pokušavajući usrećiti svoje majke nečime što zvuči kao 'mama'. Cijeli ovaj Svijet je postao Afrika. Paprika.

A gdje su hipsteri? Oni su svoju zoru doživjeli u zemljama s nešto sofisticiranijim stupnjevima idiotizma. Naime, kada mlade generacije sazrijevaju sa sve većom količinom podataka i dostupnih sadržaja, a sve slabijom edukacijom i razinom socijalizacije, jasno je kako će se kad tad javiti dosada i zasićenost, koje će se onda manifestirati prema vani na maksimalno iritantan način. Ovi idioti, nesposobni za formiranje vlastitog ukusa u moru ponuđenih materijala, će krenuti linijom manjeg otpora i jednostavno svoj stav prema Svijetu postaviti u čistu suprotnost od općeprihvaćenih normi. Dakle, film koji je većini ljudi dobar ovim idiotima postaje smeće, loši pjevači postaju 'ironički dobri', trash postaje cool, a očajničkim pokušajem da u modnom aspektu maksimalno postignu udaljavanje od društvenog ukusa će toliko inzistirati u apsurdnosti i individualnosti da neće niti primijetiti kako zapravo svi izgledaju gotovo jednako. Tražeći slobodu tekstilnog izričaja postigli su suprotno i kreirali nešto što se najbolje može opisati kao 'uniforma idiota'. Ipak nisu baš svi krenuli u ekstremne hipsterske branše idiotske revolucije. Neki su odlučili postati tek umjereni idioti. 'Idioti light' - umjetno zaslađeni i lakše probavljivi, oni također pomno prate sve cijenjene filmove, serije i glazbene uratke, ali ne da bi zauzeli suprotan stav i postali samim tim činom kontroverzni i cool, već da ih drugi umjereni idioti puste u svoje rasprave o dotičnim fenomenima. Naravno, ova vrsta idiota svim tim djelima pristupa na način na koji tinejdžer koji želi gledati Peticu ili Ligu prvaka pristupa školskoj lektiri. Dakle, pronađu neki stari šalabahter, nađu opis djela na internetu ili prelete preko njega čisto da uhvate dovoljno sadržaja za spojiti tri suvisle rečenice o istom. Ovim idiotima je najteže prihvatiti činjenicu da su idioti jer u svojim glavama smatraju kako ispunjavaju sve minimalne uvjete da budu produktivni članovi društva. Na žalost ne shvaćaju da je upravo to društvo kojemu čeznu društvo idiota.

Da l' da rezimiramo ili rezigniramo? Idiot je izraz korišten za opis osobe sniženog intelektualnog kapaciteta ili slabe razine obrazovanja, prečesto korišten u pogrdne svrhe za dubokoumno izrugivanje s hendikepiranim osobama. Meni taj pojam označava dobrovoljno lobotomiziranu jedinku koja nije rođena kao idiot već je vlastitim odabirom, ponukana isplativošću ove preobrazbe u idiotofilskom društvu, idiotom postala. Ne postoji idiotski gen, ne postoji niti virus idiotizma koji se širi nekom vrstom oralne penetracije. Ni Bog ni Tito ni Žak Houdek ne mogu od vas stvoriti idiota bez dopuštenja. Idiotizam zahtijeva vašu potpunu predaju. On je svojevrsni Kiki Gray našega društva, samo umjesto biča i konopaca u rukama drži novi singl Lidije Bačić i prvo izdanje bestsellera 'Otkrit ću vam tajnu' s posvetama Grubnića i Raspudića. Nema smisla skrivati pogled od istine - idioti su među nama.