DRUŠTVO SPEKTAKLA: Je li Veliki brat gleda vas ili vi njega?

Nedjeljno sam veče, kao pravi patriot, proveo uz televiziju frustrirajući se uz paket aranžman uzastopnih poraza hrvatskih reprezentacija. Začudo, trenutak najgorče mučnine mi nije izazvalo ni Srnino postojano plivanje, Tomićevi promašaji s par centimetara udaljenosti od koša niti posebno raspoloženi Drago Ćosić s novim freestyle pjesničkim apstrakcijama poput 'Bože moj jadni'. Želudac mi je zasvirao kada sam shvatio da se paralelno sa sportskim toboganom poraza na dvije komercijalne televizije prikazuju 'Big Brother' i 'Farma'.

Neizmjerno mi je teško iz ove perspektive ozbiljno shvatiti priče starijih generacija o dolasku prvog TV aparata u Makarsku, koji je izazivao fascinaciju kod gledatelja i služio kao katalizator zajednice koja bi se okupljala kod rijetkih sretnika koji su si mogli priuštiti ovo tehnološko čudo. Ne sumnjam kako brojna mjesta imaju svoje verzije ove priče i ona je više nego nostalgična. Dapače, poprilično je logična jer je televizija nudila inovaciju, otvaranje prema svijetu i onaj trenutak čuda 'malih ljudi u drvenoj kutiji'. U takvome trenutku su proizvođači sadržaja mogli doslovno bilo što pustiti u eter i publika bi se divila novitetu. Da su sustavno proizvodili traljave proizvode gledateljstvo se ne bi niti moglo educirati u pogledu razvijanja kriterija i očekivanja prema standardu kvalitete te se desetljećima moglo držati mase zadovoljno prikovane za poluproizvode i šrot.

Ipak nekom 'misterijom' je većina odgovornih za razvoj dalekovidnice osjećala odgovornost pružanja najboljeg mogućeg programa entuzijastičnoj publici i što više 'drevnog' programa uspijem pronaći i pogledati stečem dojam koliko su njegovi kreatori ozbiljno shvaćali svoju profesiju. Poluproizvoda i glupastog zabavnog programa je uvijek bilo, ali sistematski su kroz desetljeća nastajali sjajni edukativni, dramski i zabavni sadržaji, otkupljivali su se najbolji strani proizvodi, publika se educirala i njeni su standardi rasli.

Nizozemski zločinački poduhvat 'Big Brother' je u svojim začecima bio razumljiv hit. Doveo je čisti voajerizam na male ekrane i umjesto cijenjenih ili poznatih ljudi, razrađene dramske radnje ili osmišljenog zabavnog sadržaja, gledateljstvu su ponuđeni anonimusi čije su nepostojeće dogodovštine bile dostupne od jutra do sutra. Umjesto da ovaj projekt bude kratkotrajna faza za grabljenje novca pretvorio se u svjetski fenomen razvijajući sasvim novi pristup gledatelja televiziji. Naime, umjesto da gledaju uspješne umjetnike ili vrhunske sportaše, koji su na podsvjesnoj razini 'bolji od njih', mogu gledati izgubljene duše u preosvijetljenom kavezu koje su zasigurno 'gore od njih'. To je psihološki princip na osnovu kojega se razvio cijeli reality boom u svijetu. Vremena kada je glazbenik morao imati etabliranu karijeru da bi nastupio na TV-u ili kada je iza vas trebalo stajati nekakvo stvarno dostignuće da bi vas ozbiljni novinar intervjuirao su prošla. Danas je dovoljno prijaviti se za najnoviji pjevački show gdje prosječni finalist za vrijeme trajanja showa dade više intervjua nego li su negdašnje superzvijezde dale u desetljetnoj karijeri, a istovremeno je rok trajanje novostečene slave jednak vremenu do početka novog pjevačkog showa. Medijski je neisplativo popratiti novokomponovane zvjezdice predugo jer njihov rapidni povratak u anonimnost baca previše pitanja na smisao novog seta megaekskluzivnih intervjua sa supertalentiranim natjecateljima najnovijeg showa. Radije ih pustiti da kliznu u opskurnost dok ne dođe vrijeme za onaj obligatorni ekskluziv 'kucanja na vrata zaboravljenih asova'.

Svjesno sam zanemario jedan aspekt televizije u koji ne želim ulaziti u ovome tekstu, a to je onaj informativni. Jasno je kako je televizija bila najmoćnije oruđe političke propagande u zadnjih stotinjak godina i to je tema za sasvim drugi tekst. Ali što nam se sustavno prodaje pod zabavu je tema ovoga i sve teže varim nezaustavljivo more ispraznih sapunjara, debilnih sitcoma i napose uvredljivih reality izdrkotina. U ovoj fazi, ili bolje reći metastazi, ovoga problema je publika jednako kriva za konzumaciju ovog zatupljujućeg narkotika kao što su krivi njegovi proizvođači te mediji koji ga radodajno rasparčavaju. Neizmjerno bi me zanimala reakcija Georgea Orwella da zna kako se njegova proročka antiutopijska vizija 'Veliki brat vas gleda' pretvorila u 'Vi gledate Velikog brata'. Na žalost jedini način na koji bi saznao njegovo mišljenje, da je kojim slučajem živ, bi bila da se prijavi na 'Farmu' ili postane najnoviji dečko Jelene Rozge...