DRUŠTVO SPEKTAKLA: Kakav bi to bio dokumentarac o Dinu Dvorniku da ga strukture podržavaju?

Kada tjedan pred izbore ljudi debatiraju kontroverznost preminulog umjetnika, jasno je kako živimo u državi gdje je karizma postala ugroženi pojam. Aludiram na raspravu oko (ne)dodjeljivanja financijske potpore za dokumentarni film redatelja Danijela Tipure 'Manijak' o jedinstvenom i neponovljivom Dinu Dvorniku od strane Hrvatskog audiovizualnog centra. Nije ovo nova tema, pošto je neuspješna potraga za financiranjem ovog filma do medija došla još početkom 2014. Prema tadašnjim navodima su Dvornikovo lik i djelo bili isuviše kontroverzni za moguće sponzore, a povlačila se i tema narkomanije. Zanimljivo kako ništa od navedenoga nije bio problem kada je desetljeće ranije praktički bio glasnogovornik kampanje najveće, najčišće i najkatoličkije stranke.

Nemam ni vremena niti volje ulaziti u raspravu o politici HAVC-ovih natječaja, a i da u nju uđem objektivnost bi bila upitna pošto mi nijedan autorski projekt nikada nije prošao na natječaju. Raspravu oko ove institucije ćemo ionako voditi u budućnosti ako se obistine glasine kako je Karamarko namjerava ukinuti (digresija - lakše mi je odmah rezignirati kako nas čeka vladavina velikog Tomislava nego provesti idući tjedan lupajući glavom od zid u suzama).

Radije bih tekst posvetio Dinu, faci kakve danas nema niti na dalekom obzoru, ali i iznimci koja je porušila sva pravila odnosa javnosti prema javnim osobama. Iako smo u mnogočemu amerikanizirani, a bojim se kako nam stižu generacije isključivo odrasle na zapadnoj kulturi, u jednom smo aspektu čisti i ponosni Balkanci. Radi se o osobama koje prihvaćamo kao 'celebrityje'. Naime, k'o narod ne želimo imati pjevače koji cuclaju med i pijuckaju čajeve čuvajući integritet svojih 'grlovitih instrumenata' niti glumce koji provode dane po wellness centrima čuvajući postojanost tena i trbušnjaka. Preferiramo istinske likove koje život nije mazio i na kojima se vidi izraubanost bez asistencije šminkera te koji doručkuju lozu i pola kutije plavog Waltera. Ipak, neke stvari su nam a priori odbojne. Sumnjičavo gledamo u djecu slavnih kojima je olakšan proboj ka uspjehu, gnušamo se kada se u nečijim 'autorskim djelima' pronađu sumnjive sličnosti s tuđim djelima, ismijavamo se s individuama koji se izlažu najnižem obliku eksploatacije kroz reality televiziju, gade nam se poznate face koje se prodaju za predizborne kampanje, a oni koji se u javnosti pojave 'pod utjecajem' postanu predmet javnog sprda ili osude. Ali dok za plejadu javnih ličnosti od Borisa Novkovića do Vinka Brešana počesto čujemo da su 'tu zbog tate', Tonča Huljića i Gorana Bregovića javno prozivamo plagijatorima, reality zvjezdice pljujemo po socijalnim mrežama, Niki Kovaču navijeke pamtimo njegovog brata također a Goran Bare nas svakodnevno nasmijava novim montažama na 'Di su pare?', Dinu Dvorniku smo za sve navedeno progledali kroz prste. Sin je najveće glumačke zvijezde koju smo imali, podosta pjesama mu 'miriše' na neke strane stvari, sudjelovao je u šrot realityju, pjevao za Sanadera i davao izjave u svakakvome stanju...

Ali narod sve oprašta kada percipira osobnost i iskrenost. Dino je bio bez dlake na jeziku i čak kada bi se s te jezičine izvaljalo nešto šta bi nas raspizdilo, opet bi ostao osjećaj da gledaš čovjeka, a ne konfekcijski proizvod. Kontroverza je bila njegovo srednje ime i društvo bi nam bilo puno zanimljivije da se takvi pojedinci češće rađaju. Jedan sam od mnogih koji itekako žele vidjeti dokumentarac o našem najvećem zabavljaču i najboljem performeru van zabavne glazbe (Mišo je ipak Mišo). Ono što mogu poručiti autoru filma 'Manijak' je - kakav bi to bio dokumentarac o Dinu da ga strukture podržavaju? Publika za film itekako postoji, ali on do nje može i mora doći usprkos manjku potpore. A kako odgovor na pitanje 'Di su pare?' praktički nikada ne glasi 'u dokumentarnome filmu', nema druge nego da autor kako zna i umije dovrši film. Ionako moraš bit manijak za krenuti u produkciju filma o vlastitome trošku, pa neka ta ludost izgura 'Manijaka' iz mraka montaže u svjetla projektora.