DRUŠTVO SPEKTAKLA: Malo mi je jedna emisija s tobom

Jedno od najčešćih kulturoloških pitanja koje su mi Zagorci postavljali zadnje desetljeće je bilo 'Kaj je vama Dalmatincima sa tim Mišom Kovačem?' i moram priznati kako nikad nisam imao konkretniji odgovor od 'Pa Mišo je jednostavno Mišo.'

Najboljim glasom Dalmacije (i puuuno šire) sam uvijek smatrao Vicu Vukova, po stilu glazbe mi je najdraži bio i ostao Đorđi Peruzović, a najzanimljiviji vokalisti su mi bili Ivo Pattiera i Đani Maršan. Za osovinu Oliver-Runjić sam zaključio kako su odgovorni za veliki postotak najboljih kao i najgorih pjesama domaće diskografije, jer su godinama bili sinergična manufaktura koja je štancala audio proizvode bez pauze i naizgled puno promišljanja. Opet teško je ne volit pisme koje potpisuju Zuppa, Fiamengo ili Pop... A šta je sa Mišom?

Ne znam je li nešto stavljaju u vodu, ili se rađamo uz kolektivnu hipnozu ili nekim jungovskim metodama jednostavno ne možemo drugo nego da ga volimo, ali kada čujem Mišu imam refleksnu reakciju koja se samo može usporediti s nacionalnom himnom ili taktovima 'Oluje sa Sjevera' i 'You'll Never Walk Alone'. Jednostavno znam svaki stih i imam potrebu 'reagirati' na pjesmu, počesto uz euforiju, egzaltaciju i, ako je pri ruci, alkohol...

Cinički bi napomenuo da je Đorđe Novković dobar dio Mišinih hitova nadahnuto skladao slušajući meksičke, španjolske i hitove američkog juga, kako sam ostao zbunjen u kinu gledajući 'Y tu mama tambien' i čuvši 'Mišinu pismu' ili kako je zadnja pisma za koju sam svjedočio da je Mišo otpjevao od početka do kraja bila 'Vraćam ti se, Dalmacijo, mati' na Melodijama hrvatskog Jadrana 1999. Ipak, ovo sve pada u vodu jer pjevao je te iste hitove i Dalibor Brun i premda je njegov 'Megamix' držao rekord kao najprodavaniji album u Hrvatskoj nikada nije dosegnuo Mišinu razinu sugestivnosti i kontrole nad publikom.

Mislim da je ključni razlog što volimo Mišu dobrim dijelom isti zbog kojega smo voljeli Dina Dvornika, radi se o pojedincima koji nisu glumili u javnim nastupima te su predstavljali sebe sa svim negativnostima koje posjeduju. Gluma je prečest sudionik javnoga cirkusa, čak bez gledanja politike. Nives Zeljković je glumila lik potreban da se javno probije, Nino Raspudić relativno uvjerljivo glumi desničara dok Thompson iznimno inteligentno i van svakog dobrog ukusa i etike glumi 'Sina Božjeg'. Mišo je bio i ostao Mišo, slagali se mi s njegovim teorijama zavjere ili ne.

Karizma je osobina koju vas nijedan guru, jedi master ili PR maher ne mogu naučiti. Na ovim prostorima su je od političara imali Tito i Sanader (hell yes, I'm going there), od umjetnika Tom Gotovac, a od zabavljača Mišo Kovač. Kada Mišo pogleda preko puta stola i kaže 'Stankoviću...' jasno vam je da se kralj s trona obraća glasniku koji će njegove riječi prenijeti pučanima. Stanković je puka funkcija a Mišo je sila prirode. Istina oslabjela, s vjetrovima koji ne dosežu negdašnje daljine i ponešto zamagljenim aspektom, ali i dalje njegove riječi pronalaze put do masa. U nedostatku bolje analogije, Mišo Kovač je najbliže što imamo engleskoj kraljici. Nema stvarnu moć, mnogima nije jasno čemu služi, djeluje pomalo izgubljen u vremenu i kao relikvija minulih vremena, ali i dalje ima krunu na glavi, tj. lančić oko vrata i nema dlake na jeziku.