Društvo spektakla: Sve je otišlo na kvasinu

Gledam nastup Paula McCartneyja na četrdesetoj obljetnici showa Saturday Night Live i stanem razmišljati koja je razlika između njega i Miše Kovača. Zapravo obojica nemaju hit od početka 90-ih, a već godinama uspijevaju izvući koncerte zahvaljujući grlatosti orne publike. Ne sugeriram kako je starost razlog za odstrel, ali kada je pristojno nekim živućim legendama pokazati put prema domu za umirovljenike? Dok je Paul Simon pokazao kako je ne samo još lud nego i sjajan performer nakon svih tih godina, McCartneyju bi najbolje bilo početi dizati ruke nakon prvog stiha te pretvoriti koncertne turneje u jako skupi zborni karaoke party za obožavatelje.

Opasno je dirati zlatne koke. Neke legende jednostavno moraju 'živit vječno'. Nisam shvaćao skepsu nešto odraslijeg prijatelja koji mi je u srednjoškolskim danima govorio: 'Ma neš ti Kupa prvaka, nije ovaj Hajduk ni do kolina Hajduku moje mladosti'. Danas sam u sličnim cipelama, nekada sam u 3 ujutro mogao recitirat postavu, rezerve i juniore, a danas se niti ne trudim zapamtiti prvotimce jer se vodim logikom 'ako išta valja prodat će ga do iduće utakmice'. Ovaj aktualni, pače recentni, kaska miljama za onim 'mojim' Hajdukom. Ipak živi nada da će odrasti generacija koja će svojim starješinama ponosno odbrusiti: 'Ovaj naš Hajduk bi vašega pomeo s fizioterapeutom na golu'.

Ali nema nade za ocvale rockere koji vuku svoju ostavštinu kroz kaljužu da bi ostali relevantni. Mlađe generacije ih ignoriraju dok kuju u zvijezde precijenjene pozere poput Morrisona i Cobaina, koji su legendarni status zaslužili preuranjenim umirovljenjem u podzemne apartmane.  

Stavio bih ruku u vatru iza tvrdnje kako je Josipa Lisac u prvom desetljeću karijere bila ponajbolji svjetski vokal. Potkrijepio bih to i kvalitetom pjesama koje su za nju radili Metikoš, Runjić i Dedić. Ali negdje krajem 80-ih, kada su se na Muzičkom toboganu počele redati njene imitatorice, Josipa je postala pretjerana karikatura same sebe. A time je postigla još veću slavu. Pomogli su i oni lusteri na glavi... Ne morate se slagati s mojim opservacijama, ali joj ne pamtim kvalitetnu pjesmu nakon albuma 'Kraljica divljine', a njeni ceremonijalni koncerti mi izazivaju nelagodu jer istinski dobivam dojam kako doživljava lagani moždani udar prilikom izvođenja pjesama. I empatiziram s vrhunskim glazbenicima koji moraju pratiti atonalna prenemaganja, koja definitivno nisu kompatibilna s partiturom. Ne kažem da je treba prisilno odvesti na Jakuševac, ali da vam vlastita baka hekla deformirane stolnjake za blagdanske poklone, u jednom bi joj trenutku rekli 'Fala baba, al' imam one vrhunske šta si heklala 70-ih'.

Ponavljam - ne pozivam na gerijatrocid. Vrag zna da nemamo kadrove za adekvatno zamijeniti staru gardu. Ali možemo li malo preispitati doživotne mandate živućih legendi. Jesmo li mogli dio ovacija za Mišu i Josipu uputiti Đorđiju Peruzoviću i Radojki Šverko? Hajduk mora živit vječno, makar životario, ali prestanimo pojedince pretvarati u institucije. I prihvatimo činjenicu kako neka vina uistinu sazrijevaju s vremenom i nude sve veću vrijednost, ali i najboljim vinima kad se malo napušu zraka slijedi neminovna tranzicija u kvasinu. A plješćući kvasini obezvrjeđujemo vino.