DRUŠTVO SPEKTAKLA: 'Jurski svijet' kao pitka nostalgična razglednica iz izgubljenih vremena filmske mašte

Premda u svome filmofilskom sazrijevanju veliki značaj pripisujem generaciji autora poput Tarantina, Finchera i Burtona koji su svoje najkreativnije faze proživljavali u mojim tinejdžerskim godinama, nijedan filmski trenutak se ne može usporediti sa 'onom scenom' u Spielbergovom 'Jurskom parku' kada protagonisti i publika prvi puta vide brahiosaura. Od veličanstvene glazbe Johna Williamsa, preko vanserijskih efekata i zvuka do balaševićevsko-patetičnog ali istovremeno sjajnog 'Welcome to Jurassic Park' pokojnog Richarda 'Dickieja' Attenborougha ta mi se scena urezala u sjećanju kao trenutak kada sam pomislio kako je na filmu sve moguće. Tada sam vjerovao kako će nas u 21. stoljeću čekati nevjerojatni svjetovi i avanture o kakvima negdašnji filmaši nisu mogli ni sanjati.

Originalni 'Jurski park' sam istovremeno obožavao i mrzio od kada sam pročitao istoimenu knjigu Michaela Crichtona, koja bi u doslovnoj interpretaciji na platnu bila jedan od filmova desetljeća u kvaliteti priče, likova i poruke ali ne bi zaradila niti frakciju novca jer bi proždiranje beba, tragično stradanje simpatičnih likova i trijumf korporativnih ljigavaca izazvao gnušanje američke publike, a ekscesivno nasilje bi spriječilo djecu da gledaju film. Ipak najviše žalim za likom Iana Malcoma kojega je sjajno interpretirao Jeff Goldblum ali u kontekstu ekscentrika a ne u onom knjiškom genijalnog znanstvenika koji umire i nadoziran morfijem pripovijeda o teoriji kaosa. Ipak, Spielberg je odabrao spektakl za sve generacije i teško mu je zamjeriti jer je rezultat jedna od najboljih filmskih avantura svih vremena.

Za dostojan nastavak je trebalo počekati više od dva desetljeća i 'Jurski svijet' se pokazao kao najveće iznenađenje u inače više nego predvidljivoj filmskoj industriji gdje se nakon prvog trailera može napraviti konačna bilanca pojedinog filma (nekima poput 'Batman V Superman' je već i naslov bio dovoljan). U trenutku kada 'Jurski svijet' grabi prema statusu najvećeg hita svih vremena je teško zamisliti kako ovo nije 'trebao' biti niti najveći hit ovoga ljeta, niti svoga mjeseca, čak niti vikenda otvaranje. Očekivao se povratak uloženog uz mogući skromni utržak zahvaljujući međunarodno prepoznatljivom brandu te trenutnoj popularnosti glavnoga glumca Chrisa Pratta. 

Izraz 'perfect storm' se koristi u kontekstu kada se sve karte poslože u pravo vrijeme na pravome mjestu i to se rijetko događa filmovima (posljednji put za 'Viteza tame', nažalost uz smrt Heatha Ledgera). Kada je započela produkcija filma Chris Pratt je bio relativno nepoznati tip iz sitcoma koji je dobio ulogu u jednom riskantnom Marvelovom filmu, glavna glumica Bryce Dallas Howard je bila godinama povučena iz glumačkog svijeta u onaj obiteljski a glavni negativac Vincent D'Onofrio je kombinirao vrijeme između B filmova i B serija. Kada je film pušten u kina Chris Pratt je postao superzvijezda kao Marvelov heroj Starlord u 'Guardians of the Galaxy', a D'Onofrio je dobio cijelu novu generaciju obožavatelja kao najhvaljeniji Marvelov negativac Kingpin u seriji 'Daredevil' (eh taj Marvel stvarno čini čuda), a publika zasićena crnjacima ponuđenih blockbustera koji su redom nudili apokaliptičke scenarije je odlučila nagraditi nostalgiju i nepostojanje cinizma nevjerojatno pitkog 'Jurskog svijeta'.

Da se radi o ozbiljnoj drami 'Jurski svijet' bi bio 'glup ko kurac', ali kada shvatite da gledate B monster film s A budžetom i ako možete isključiti cinizam i prihvatiti kako korporacija s milijardama dolara na raspolaganju nije sposobna osmisliti osiguranje u mega zabavnom parku bolje od onoga kojega bi Forrest Gump dizajnirao, onda vam film nudi vrhunsko iskustvo. Ako zvučim cinično vjerujte kako nemam nikakve zle namjere. One moje nade iz mladosti kako nas čekaju neviđeni svjetovi iz mašti novih generacija su davno napušteni (zadnji čavao je bio smiješno neoriginalni i traljavi 'Avatar') i danas svjesno pristupam svakom filmu tražeći od njega da isključivo ispuni svoju namjeru i namjenu. 'Jurski svijet' je trebao biti film koji će zabaviti i preplašiti djecu dok će starijima probuditi nostalgiju za čarolijom originala, bez pretjeranih lucasovskih samoplagiranja i recikliranja. U tome je potpuno uspio i ne zamjeram mu trenutke gluposti pojedinih likova. Znatno me više frustriraju 'ozbiljni oscarovski' filmovi koji se predstavljaju kao vrhunac filmske umjetnosti koji nudi važne poruke a u osnovi su većinski formulaički šrot kakav u 70-ima ne bi bio niti primijećem pokraj stvarnih remek djela Coppole, Formana i Lumeta. 

Da ovo ipak bude tekst u duhu 'Društva spektakla' a ne svakidašnja jadikovka zasićenog filmofila, jedan detalj 'Jurskog svijeta' mi je zagolicao cinizam. S jedne strane scenaristička odluka kako je cijeli zabavni park u vlasništvu arapskog milijardera me oduševila, posebno što njegov lik nije negativni korporatist već kompleksni lik s 'herojskim tendencijama' koji djeluje kao da je pisan za Toma Cruisea. Cinizam dolazi nakon analize castinga, jer bollywoodska zvijezda Irfan Khan u toj ulozi je garantirao filmu znatan uspjeh u Indiji koja uz Kinu predstavlja zlatni rudnik za Hollywood. Nekako mi to sve miriše na nesigurnost studija oko uspjeha filma na domaćem tržištu, ali s druge strane Khan je sjajan glumac i objektivno je utjelovio najdojmljiviji lik u filmu.

Summa summarum – ako vas zanima umjetnost, kvalitetna fabula, razrada likova, vrhunska gluma i originalne ideje onda gledajte TV serije (bilo britanske, danske ili s američkih kablovskih mreža, a imate i 'Malo misto' po milijarditi put na telki). U neinspirativnom presušenom vrelu kino produkcije, gdje se u Europi recikliraju stari preseransi dok se u Americi rebootiraju stari uspjesi, jedna bezopasna razglednica poput 'Jurskog svijeta' dođe kao pravo osvježenje za vrijeme ovog toplotnog udara.