Đuzel - maska ili fascinacija?

Čudesna i mračna večer nadvila se nad Kastilcem pa je odlučeno da se piano rendes-vous s Marijanom Đuzelom održi u zgradi HNK s dobrim zakašnjenjem 4. kolovoza 2020., ali s gotovo ispunjenim mladim parterom (korona distance) 66. Splitskog ljeta. Sjedim kao ukopan i gledam odakle dopire tajanstvena rasvjeta na ovoj palubi s toliko mladih entuzijasta, zanesenjaka i ponešto skeptika u uglovima broda koji tek što nije krenuo u nepoznatom pravcu. Nitko u tamnoj dvorani s izbrisanim vilama na puderasto plavoj kupoli ne traži prepreke već čaroliju, a 'nepoznati netko' pozdravlja nas s Bonsoir tristesse, servus Beethovenu i Chopinu! Zagledavši se u prebogatu Ludwigovu radionicu u povodu mahnitog obilježavanja 250. obljetnice njegova rođenja, hrpa knjiga kojom se preporučuju autori insideri i nebrojne glazbene i ine institucije zapljusnule su svijet i ojačale mitologiju prometejskog lika umjetnika s ciljem prodaje 'novih' priča o sarkastičnom čarobnjaku i uroti stand up amatera, fenomenu nadmoćne inteligencije koji ne podnosi ograničenja (E. Morris).

Je li Beethoven danas još uvijek važan?

Zanimljivo je da se u raznim glazbenim sredinama, nažalost ne i našoj, bučno javljaju brojni skladatelji, muzikolozi, programeri glazbenog života koji upozoravaju da Beethovenu ne treba nova podrška, jer su njegova djela i onako stalno na repertoaru! Bilo bi dobro, kažu uznemireni sveučilištarci zahvaćeni unutrašnjom panikom da se baš ove jubilarne godine proglasi moratorij na izvođenje njegovih djela i ukaže šansa novim talentiranim umjetnicima, skladateljima novih simfonija, koncerata, sonata, kvarteta, opera… Na nedavnoj raspravi u Bonu na pitanje: 'Je li Beethoven danas još uvijek važan?', mogli su se čuti negativni odgovori i izvještaji kako su studenti umorni od slušanja njegovih djela i tradicionalne slike koja idealizira mušku kreativnost i podupire ideje dominacije. Projekti koji pozivaju na slušanje Beethovenove glazbe nisu privlačni, nužna je distanca da se bolje čuje ono skriveno ili nepoznato. Velika britanska dirigentska zvijezda John Wilson, čiji uspon pomno pratim, otvoreno govori o potrebi novog pristupa bečkom romantičaru koji  je kreativni umjetnik ali u pristupu indoktriniran okoštalim predrasudama i dalekim čežnjama koje se znakovito idealiziraju malim mramornim poprsjima koje posvuda svjetlucaju! Wilson se s uspjehom pobrinuo za jačanje britanskog nacionalnog identiteta preko klasične glazbe (Elgar, Walton, Vaughan, Williams, Holst, Bax i Delius) impregnirane melankoličnim romansama koje su u srcu engleskog karaktera, ali otvara i novu stranicu koja računa s pop glazbom kao nezaobilaznom komponentom britanske kulture! Stoga, za svestranog maestra ovo je godina koju svi možemo učiniti nešto manje Beethovenovom, a više za slušanje i učenje o njemu i zbunjujućim razlikama koje ga prate.

John Mortensen, profesor glasovira na Sveučilištu u Ohiju upozorava da milijuni pijanista sviraju istih 100 skladbi i ako svi moraju svirati Bachovu Toccatu i Fugu, Beethovenove sonate i Chopinova Nokturna do kraja svijeta onda 'nešto umire u našoj duši'. Studenti u Britaniji i Americi traže da se pored zadanih programa više pažnje posveti improvizaciji, kao što je to bilo pred 200 godina. U tomu vide velike šanse za brojne mlade ljude koji se žele vratiti klasici upravo slijedeći spontani duh Bacha i Beethovena, kao i sve oblike improvizacije kojima su se i oni obilato koristili.

Živimo u vremenu kada se trebaju već jednom preispitati postojeći žanrovi, zbog čega se malo izvode nova djela a zaobilaze neke stare ipak vrijedne skladbe koje ostaju zakopane u dubokim ladicama zaborava? Mnogi mladi ljudi osjete nepodnošljivim upravo forsiranje desetak istih (mrtvih) skladatelja kao fashion gurue na svim koncertima,  ako je to mainstream recentne glazbene prakse neka se barem kritički preispituje nasljeđe, revaloriziraju manje poznate skladbe i konačno vodi računa o suvremenoj glazbi koja se ne izvodi.

U ulici razočaranja nerijetko se nalaze i pijanisti, da ne spominjem redom i sve druge glazbenike, čije su interpretacije svjesno potisnute, a snimljene ne baš tako davno, tu su i nedavno umrli i nikad više spomenuti ugledni glazbenici što se ne odnosi na estradu. Kada smo na našim radio postajama, posebno onim lokalnim, slušali barem jednom skladatelje klasične glazbe koji su zadužili naše posustale memorije, toliko utihlih tonova u našim ulicama jorgovana?

Đuzel s kajdankama Beethovena i Chopina

Koliko god bila obimna literatura, dokumentacija, snimke i sjećanja o Beethovenu, sasvim je izvjesno da se to djelo ne može do kraja iscrpiti, tim prije što se njegova vrijednost i veličina upravo dokazuju ili istražuju u različitim vremenima, novim čitateljima nude nepoznate spoznaje koje su onima ranije ostale skrivene. Tako je isto s glazbenim umjetnicima poput Marijana Đuzela (30) koji je odbirom djela za recital (Beethoven i Chopin) na 66. Splitskom ljetu  pokazao da je tehnički spreman, dovoljno temperamentan i zreo umjetnik koji će zadovoljiti brojne ljubitelje dobre glazbe koji vjeruju u ostvarenje njegovih umjetničkih ciljeva. Relativno rijetki splitski nastupi (u srpnju je nastupio na Dubrovačkim ljetnim igrama kao solista u Beethovenovom Koncertu za klavir i orkestar br.5 u Es-duru op.73 uz Dubrovački simfonijski orkestar kojim je ravnala Nil Venditti) uvjetovani su njegovim dužim boravcima  u Bruxellesu gdje je na završetku master programa, kao  i skore diplome Concertmusicus na Kraljevskom flamanskom konzervatoriju kod uglednog prof. Aleksandra Madžara. Svaki njegov povratak u Hrvatsku pokazivao je rezultate rada i stupanj sazrijevanja prema željenoj destinaciji, kako u datim okolnostima postići maksimum, graditi svoj umjetnički identitet i doći do čulne svečanosti tonova plemenito odnjegovana zvuka. Dosadašnji uspjesi, brojna natjecanja i gostovanja kao da su otvorila proljetne kupole njegove karijere i približili ga kristalizaciji osobnog stila, negdje visoko na tamnim kolodvorima čekaju ga nove vatre koje tek treba upaliti. Već sadašnji Marijanovi rezultati, kojima ne zaostaje za elitom mlađih hrvatskih pijanista, pretpostavljaju da se njegovo glazbeno putovanje i rafinirani pristup procjenjuju prema visokim kriterijima, razlozima kojima se ne žuri romantičaru doprijeti do života bez magije i difuzne mizanscene.

U pomno odabranom programu s dvije Beethovenove sonete u A-duru, op.2 i C-molu, op.111, uz Chopinovu Polonezu u A-duru, op.40 i Nocturno u As-duru, op-32 Đuzel se je imao prilike odmah pokazati u kojem pravcu kreće njegov ekspresivni tretman skladateljevih ideja, dohvatiti naglost i nestalnost emotivnih krajnosti, svojevrsni pesimizam i melankoliju, divljinu i strašan intenzitet, mističnu uzvišenost, reflektivnost i nježnost koja nestaje u oproštajni san. Koliko izazova u neizbježne 32 sonate (K. Drake) koje je veliki Hans von Bülow nazvao Beethovenovim Novim zavjetom, a Bachov Dobro ugođeni klavir - Starim zavjetom. Čini se da su upravo danteovski nestvarne ideje i prizori privukli odavno mladog Đuzela, kao nekad velike umjetnike poput Schnabela, Brendela, Barenboima, Pollinija, Fischer, Shiffa, Serkina, Goodea, Gould, Taub sve do najmlađih Igora Levita i Pavela Kolesnikova. Neizbježno, trebalo je uvijek iznova slijediti svoje instinkte, preuzimati interpretativne rizike i imati na umu, navodno,  izvorna Beethovenova uputstva 'razrađivanje širine, dužine, visine i dubine u glavi s tim da je svjestan te osnovne ideje koja ga nikad nije napustila'. Ne sumnjam da je Đuzel osjetljiv na svaku notu, ritam, artikulaciju premda je njegova maksimalna fokusiranost na nekoliko posljednjih sonetnih opusa.

Ostaje pitanje zbog čega se umjetnik opredijelio za Sonatu u A-duru, op2,br.2 iz 1796. posvećenu Josephu Haydnu, koja spada u skupinu ranih radova i koja je se u koječemu otima klasicističkim utjecajima Haydna i Mozarta? Bolje poznavanje Haydna otkriva nam brojne Beethovenove reminiscencije i dio glazbene baštine koju je naslijedio od svog profesora. Sve je to vidljivo u Sonati u A-duru, od ekspresije, transparentne forme, živog ritma, raznolikosti kontrapunktnih tema, lirskih minijatura do sjetnih ugođaja, preobrazbi tematske građe, sučeljavanja dura i mola, fine harmonijske invencije i nekog fluida nepredvidivosti koji je iznad razine divertimenta. Beethoven ide korak naprijed i upravo ovdje pokazuje koliko su snažni dinamički kontrasti, ugodni kontapunkti, raskošni usporeni pokreti i uopće emotivne krajnosti  karakteristične  za sazrijevanje novog  glazbenog stila u kojemu  se diskretno najavljuje živahni skladatelj koji će sonatu završiti oznakom Grazioso i repeticijama Ronda koji polako gasne…Izuzetni njemački pianist Igor Levit (33) ispovjedno kazuje koliko je dugo radio upravo na ovoj sonati, bogatio svoj vokabular, koliko mu je to pomoglo ne radi vanjske dekorativnosti koliko zbog prodora u dubine Beethovenova svijeta. Veliki je to stvaralački napor za mlade pijaniste u postizanju uvjerljivosti i sugestivnosti, glazbene i instrumentalne zrelosti pojedinca. U Đuzelom pristupu Sonati u A-duru op.2 čini se da je više vanjskih faktora (nagla promjena mjesta koncerta, kašnjenje, odsluženi glasovir Bösendorfer) utjecalo na razinu interpretacije tako da je izostala bogatija glazbena naracija i efikasnija izbalansiranost dinamičkih kontrasta s osjećajem za nijanse i zvukovnu toplinu, što inače nije osobina pijanizma mladog umjetnika.

Dva različita Chopina

Chopinova Poloneza u A-duru,op.40 br.1 skladana je 1838. (dva dijela br.1 i 2) i pod nazivom 'Vojna' pružila je šansu mladom skladatelju da ceremonijalno izrazi svoje domoljublje. Efektni i bučni koncertni broj (Allegro con brio) krije u  nepunih pet minuta zahtjevne promjene ritma i ključa, bogati kolorit i trio odjeljak, sve s  osjećajem za arhitekturu i 'simboliku poljske slave'. Utisak bi bio snažniji da je u Đuzelovom pristupu bilo više strasti i uzvišenosti. 

Listajući zanimljivu knjigu JNW Sullivena 'Beethoven. His Spiritual development', koja je lani tiskana u Barceloni, još jednom razmišljam o povezanosti skladateljeva rada i njegovog mentalnog života s duhovnim sadržajima koji su važniji od precijenjene ljepote. Sulliven daje prednost skladbama koje izviru iz duhovnog konteksta i reflektiraju takva iskustva. Postoji pretpostavka da će i izvodiocima i slušateljima duhovni okvir ponuditi širi i sugestivniji glazbeni univerzum. Umjetnost nije kao život, ona jest život sam!  Nije bez osnove pretpostaviti da nagli obrati i iznenadna nadahnuća potaknu umjetnike da u drugom dijelu koncerta osiguraju  takav protok glazbenog programa čiji rezultati fasciniraju. Skala nijansi, zrelost i razumijevanje transcendentalnih dimenzija  skladbi  otvorile su sve  kreativne potencijale Marijana Đuzela koje rastu do ekstaze  i  smionih zaleta fantazije, s intimnom rezonancom koja povezuje i život skladatelja i umjetnika. Obrat je najavio sam pijanist kazavši da će umjesto predviđene Sonate u As-duru, op.110 br.31 izvesti Sonatu u C-molu, op.111 br 32.

Prije toga uslijedio je Chopinov Nocturno u As-duru, op.32 br.2 skladan 1837. koji poput ostalih kratkih noćnih pjesama bilježi tek neke meke štimunge fluidnih duševnih stanja, bez velike buke ali intenzivno i tako intimno. U atmosferi sjena, nejasnih kontura, mira i mistične poetike živahno svjetluca poneka plinska lanterna uz šapat unutrašnjih monologa…Karakteristike nokturna s glavnom melodijskom temom i dramatskim uplivima u sredini (kromatski silazne oktave, promjene ključa i dr.), bliske su Đuzelu koji kao da se našao na svom terenu. Poput mjesečara, kako bi kazao Goethe, nokturna (pjesme) su rodila njega a ne on njih.

Salto mortale

Premda je i ranije svirao Beethovenovu Sonatu  u C-duru, op.111 br.32 crkveni mir teatra i disciplinirana stvaralačka fantazija u labirintu tamnog crvenog velura učinili su svoje, kao da je potresna ljudska drama s tananim oproštajnim reminiscencijama poput krika odjeknula u toj intimnoj arabeski. Potpuno je jasno da je Đuzel, s kartotekom svojih osobnih uzleta i plićaka, dodirnuo transcendentalnu dimenziju Beethovenove glazbe kroz stvaralački angažman raznolikog tonskog oblikovanja  i cjelovitog doživljaja oba stavaka  a još više kroz pasionirano poniranje (Arietta) u gotovo iracionalne odbljeske tajanstva koje dominira prosutim perlama umornog života spremnog na daleka kozmička putovanja. Interpretacija koja zanemaruje pojedina nejasna mjesta i nesigurnosti, ali pomirena, očišćena, oproštajna, oslonjena na glazbenu inteligenciju fokusirana je na cjelinu  i  uspjelo spajanje uma i tijela s crno-bijelim tipkama velikog Beethovena koji upozorava: 'Sviranje pogrešne note je beznačajno; sviranje bez strasti je neoprostivo!'

Zahvalnoj publici Đuzel je na kraju poklonio dvije Beethovenove Bagatele, op.126 za solo glasovir koje je objavio na kraju svoje karijere 1825. Koliko je držao do tih kratkih 'sitnica', originalnih i tako ugodnih govori i njegova izjava da su bagatele 'vjerojatno nešto najbolje što sam napisao'. Vjerujem da je u to povjerovala i sjajna, čini se ipak dobro informirana, publika.

Ako su recitali za mlade umjetnike važna karika iskazivanja aktivnog i stvaralačkog angažmana, provjera kvalitete  i razine pijanizma, ostaje niz pitanja koja zadiru u sasvim konkretne umjetničke kriterije i stvarnost naše glasovirske pedagogije, javnih nastupa ili brige oko zaposlenja  i daljnjeg usavršavanja naših talenata koji spas nalaze u drugim zemljama. Strmom stazom afirmacije penje se i talentirani Marijan Đuzel koji je i ovom prilikom uvjerio epidemijom reducirani broj posjetitelja da s uspjehom stapa kreativnu moć, glazbenu fantaziju i ljepotu postavljajući sebi najviše standarde. Ako i  krećemo naprijed i uspijemo barem donekle svladati konzervativan i rutinski svijet klasične glazbe koji je tu radi (najčešće) vizualne zabave, možemo li ikada pobjeći od Beethovena?