EGZOTIČNA PRIČA SA STINICA: Upoznajte Daniela i njegove pernate ljubimce koji uživaju u srcu Splita, evo snimke

Fotogalerija (16)

Daniel Vučenović, umirovljeni policajac, u svom splitskom domu na Stinicama uživa u društvu mnogobrojnih životinja. Njegov tim čine bokser Ben, papigice Piky i Šime, kao i egzotične sorte Harrisov jastrebi Falko i Soleja te sova ušara imena Mojica. Već iz prvih redaka teksta možete zaključiti kako naš sugovornik najviše troši na hranu, ipak su višečlana splitska ‘obitelj’, ali i atrakcija gdje god da se pojave. Pogotovo što je prirodno stanište zvijezdama naše priče daleko od Dalmacije. 

- Takozvani Harrisov jastreb ptica je grabljivica kojoj su prirodno stanište pustinjski predjeli Arizone, Kalifornije i Meksika. Zbog izražene inteligencije, kao i zbog toga što ju je lako trenirati, ova vrsta ptice popularna je među sokolarima, uzgaja se uglavnom u jugozapadnim dijelovima SAD-a, pa sve dolje do Čilea, središnje Argentine i Brazila. Harrisova jastreba uzgaja se i u zapadnoj Europi, posebno u Velikoj Britaniji - uvodi nas u priču Daniel. 

Za bavljenje ovim hobijem u Hrvatskoj treba proći niz procedura, objašnjava nam naš sugovornik. Pticu iz prirode uhvatiti je strogo zabranjeno, a kako navodi kazne za to idu i do 40 tisuća kuna. 

- Postoje zakonske obveze i procedure koje morate poštivati. Morate proći teorijske i praktične osnove o sokolarenju, upoznati pticu i kada položite ispit idete korak dalje. Tražite uzgajivača, nabavljate pticu, počinjete se družiti i tada započinje vaša zajednička priča. Što se više družite ptica postaje socijaliziranija i privrženija, a kada vam se ptica iz slobode vrati kući - to vam je znak da vas je prihvatila - ponosno će sokolar kojemu to uspijeva već jedno desetljeće.

U početku je mislio kako se radi o kratkotrajnom interesu ili avanturi koja će proći, ali ta zaluđenost kod našeg sugovornika nije prestala već 11 godina. Policajac, koji je zbog 80 postotnog invaliditeta prijevremeno završio karijeru, život je upotpunio pernatim ljubimcima. 

- Oduvijek sam volio životinje, kao momak donosio sam razne vrste kući, od malih ptica, zmija... Dugo sam promatrao kako sokolari rade, gledao tu ljepotu i privrženost između njih i ptica. Zaljubljivao sam se sve više u to, a kada sam otišao u mirovinu imao sam više vremena za sebe. To je bio idealan trenutak da svoju znatiželju sproveden u djelo. Uz pomoć sokolara Emilia Menđušića iz Šibenika, kojeg strašno cijenim jer mi je promijenio život, upustio sam se u ovu avanturu. Sada mi u životu cvijeće cvjeta, zadovoljavam se malim stvarima - priča nam jedini splitski sokolar koji je svoj privatni posjed na Stinicama uredio za svoje ljubimce, pritom pazeći na svaki detalj.

- Njima je tu idealno jer nismo u urbanom dijelu grada. S moje terase seže pogled od Mosora do Trogira i kada pustim jastrebe vidim gdje su otišli. Jednu pticu Stelu sam izgubio, možda sam pogriješio s dresurnom, a možda se i zaljubila u jednog škanjca. Uzalud sam joj doveo najboljeg frajera u gradu, Falko joj se udvarao, a ona našla lokalca. Dobro sam je odgojio i nadam se da je sretna - kroz šalu će Daniel koji se prisjeća kako su bili povezani.

- Obožavala mi je ukrasti ručnik dok se tuširam, odnijela bi ga na vrh bora, skidala mi lancune da me probudi - sjetno će naš sugovornik. 

Međutim, njegov prvijenac Falko nije ga nikada iznevjerio. 

- On je moja prva ptica, osam godina je kod mene i strašno je kvalitetna ptica. Kod ptica, kao i kod pasa, gleda se gen i kultura krvi. Uzgojene ptice su mentalno i fizički kvalitetnije. Vidi se koja je ptica iz pravog gnijezda, a koja je 'na crno' parena. Svaki dan ga pustim, on sve obiđe, leta okolo i vraća se - govori brižni sokolar koji svakodnevno strepi o njihovom povratku 'kući'.

- Živimo u urbanoj sredini, neće oni otići drugim ljudima. Međutim, često se vrše neke deratizacije pa strahujem od trovanja. Njihov instinkt je uhvatiti nekog miša, ali me strah da ne bude otrovan i takav miš je laka meta za grabežljivca. Zato svaki put prije leta svojim pticama dajem obrok, ne lete gladne - otkriva nam brižni 'tata' koji redovito promišlja što će njegova družina imati na jelovniku.

- Naručujem im preko sokolarskog centra u Šibeniku hranu iz uzgoja, najčešće jedna narudžba uključuje od 300 do 500 komada pilića, napunim frižider i znam da jedu svježu i kvalitetnu hranu. Kupim im zečeve i kunića, to isto vole, kao i prepelice koje grabljivice naprosto obožavaju.

Ptica se poveže s vama, vi s njom i ta veza je neraskidiva, ističe Daniel koji nepunih godinu dana posjeduje spomenutu Mojicu. Doveo ju je iz Slovenije. 

- Sova je moja beba, kada s njom idem u đir njene okice nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Ona uzrečica 'znam te ptico dok si jaje bila', vrijedi u punom smislu riječi. Naime, uzeo sam je dok je bila beba. To sokolari zovu uzgajanje ptice ručno. Kada je otvorila okice prvo je vidjela mene i pomislila je jesam li joj ja tata ha, ha. Takva ptica se zove imprint, ona je s vama povezana, trči za vama kao neki psić. Nekima takve ptice služe za lov, ali ja to nisam mogao - priča Daniel koji je imao orla, išao s njim u lov, ali patnju ulovljene životinje nije mogao gledati. 

Splitski sokolar brzo je odustao od lovačke avanture, svjestan da su takve vrste atrakcija. 

- Jedini se u Splitu bavim na ovaj način sokolarstvom, zato smo zbog toga atrakcija gdje god se pojavimo. Ako promatramo povijest, ptica je oduvijek bila korištena kao simbol, nije bila baš kokoš ili golub na grbovima i zastavama. Moć neke kraljevine bio je orao ili sokol. U Srednjem vijeku bilo je pravilo da ne možete imati neku pticu, ako niste pripadnik nekog staleža. Kmet nije mogao imati orla, imali su ga kraljevi i svećenstvo. Odavno te ptice imaju posebno mjesto kod ljudi. Danas kada imate tu pticu, pogotovo ovdje u Dalmaciji i Splitu, ljudi zastaju i žele se fotografirati. Guštam im na ulici ispričati i podijeliti neka svoja stečaj znanja i ljubav koju imam - priča nam Daniel koji svoje društvo rado vodi u šetnju. 

Stoga se nemojte iznenaditi kada sretnete Mojicu ili Falka na Rivi, Peristilu, Poljudu… 

- Moj jastreb bez mene ne može, on leti, obiđe cijeli Klis, Podstranu, Kaštela, Sinj, ali najviše voli svoj dom na Stinicama. Obožava mi doletjeti s leđa, malo me taknuti po glavi i nastaviti dalje. Ne znam što mu je tu tolika fora, ali je simpatično. On je moja prva ptica i baš smo povezani. Kada idemo u šetnju, on sleti meni na ruku, uđemo u auto, odemo do Peristila ili na Rivu. Kada vidi da ću uzeti cigaru on je baci meni iz ruke. Ne da mi da se trujem, zamislite kolika je to povezanost. Ne smijem ni zgodnu ženu na ulici pogledati - kroz šalu će ovaj ljubitelj životinja. 

Bavljenje sokolarstvom donijelo mu je i brojne prijatelje koji dijele istu strast. Rasuti po cijelom svijetu sokolari su povezani, dijele znanja, druže se, ali naš Daniel ipak, priznaje nam, ima neostvarene želje.

- Volio bih da u Splitu postoji nešto kao i Emilio u Šibeniku. Njegov sokolarski centar obilaze učenici, turisti, zaljubljenici u životinje. Čovjek je napravio ambijent kakav je teško opisati, borova šuma, fini puteljci, kameni zidovi,… Volio bih jednoga dana napraviti nešto tomu slično, ali moj prostor na Stinicama to ne dozvoljava. Mislim da bi ljudi iz Splita i okolice uživali u tome. Uostalom ptice grabljivice su čistači prirode, one hvataju samo bolesne ptice, tako u prirodi ostaju samo zdrave jedinke. Ili recimo kako je pticama perje svetinja, njihova je zaštita kod topline i hladnoće. Ljudi to ne znaju, kao i brojne zanimljivosti, to bi im želio imati priliku ispričati. Uložio bi u takvo nešto, trunke mi ne bi bilo žao - priznaje nam.

Svoju malu parcelu je sredio, pticama, uvjerili smo se i sami, ništa im ne nedostaje, uživaju u gradskom životu uz učestale izlete u prirodu. 

- Moja okolina se meni divi jer strašno držim do njih, od nadzora, higijene, zdravlja, dajem sebe cijeloga. Recimo ljeti moje ptice imaju vodenu maglicu, prskalice kao što ih možete vidjeti u ugostiteljskim objektima na štekatima. Zimi kada su niske temperature imaju svoje kuće. Ptica kada je tužna, morate naći način da je oraspoložite. Kada su bolesne liječim ih, kada su gladne hranim ih. One nisu predmet, živa su bića. Moja sova i sokoli su u meni našli prijatelja, kao i ja u njima, to je nešto posebno. Oni su moja 'djeca' o kojima više razmišljam i brinem nego o sebi - iskreno će sokolar. 

U Jugoslaviji je ovaj sport bio zabranjen, danas je sve zastupljeniji u Hrvatskoj, a Daniela to veseli. Stoga, svima koji se razmišljaju opustiti u ovakvu avanturu savjetuje:

- Morate znati koju pticu želite i imate li uvjete za to. Najvažnije je imate li ljubav prema tomu. Ptice žive i 40 godina u prirodi, kod sokolara i do 60 godina, računajte na to da nije prolazna ljubav - poručuje Vučenović.