INTERVJU Vlado Ercegović: Uspješno se borimo s Ligom prvaka

Novi program 'Zlatnih vrata' bio nam je povod za razgovor s Vladom Ercegovićem, a s voditeljem Kinoteke popričali smo o povijesti splitskih kina, gledanosti filmova, HAVC-u... 

Za početak, nekidan se navršilo 110 godina od otvaranja kina Karaman. Ispravite me ako griješim, ali nisam primijetio da se u kulturnom prostoru Splita to negdje obilježilo, pa tako ni u 'Zlatnim vratima'?

- Nažalost, ne griješite. Otvoreno uoči Božića 1907. godine, kino Karaman od prvog je dana na istoj lokaciji, premda se u dvoranu nekoć ulazilo iz Marmontove ulice, i u istoj funkciji što ga definitivno čini fenomenom u Europi i svijetu. Josip Bepo Karaman na neki je način predak svih nas u Splitu koji se na ovaj ili onaj način bavimo filmom. Na moju veliku žalost, po tom se pitanju apsolutno ništa nije organiziralo, što mi je uistinu neshvatljivo, iako je HAVC namijenio sredstava za tu priliku. Mislim da se radi o gafu i da je svakako trebalo nešto organizirati , to jest na neki način obilježiti, ali nije moje da prozivam . Uopće, priča o splitskim kinima jako je zanimljiva. Recimo, u razdoblju između dva svjetska rata Split, tada gradić s nešto više od 25.000 stanovnika, imao je čak četiri ili pet kina dok je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća u gradu radilo sedam kina s preko 5000 sjedala. Trebalo je, znate, naviknuti težake i ribare da idu u kino. A kino Karaman u toj je priči igralo najveću i najvažniju ulogu.

O boljoj kinematografskoj prošlosti Splita pisali ste u knjizi '205 koraka' koja je izdana povodom 40. rođendana Kinoteke 'Zlatna vrata'.

- Možda je pretenciozno nazvati '205 koraka' knjigom, za mene je to prije nekakav almanah ili vodič kroz povijest splitskih kina, odnosno Kinoteke.  Uživao sam u pisanju knjige,  provodeći dosta vremena u Sveučilišnoj knjižnici u proučavanju arhive Splita. Pored 'Zlatnih vrata', u knjizi sam dosta prostora posvetio kinima 'Stari grad' (koje je svojevrsna preteča današnje Kinoteke ), 'Spinut', 'Ernest' i Kino klubu Split. Splitska je filmska scena tada bila zaista uzbudljiva, danas svi znaju za jednog Martinca ili Svemira Pavića. Ne znam jeste li, primjerice, upoznati s radom velikog splitskog entuzijasta Ante Benzona koji je tridesetih godina prošlog stoljeća izdavao filmski magazin u boji i imao žarku želju izgraditi u Splitu filmski studio po uzoru na rimski filmski grad Cinecitta. Također, mogu najaviti i knjigu o repertoaru splitskih kina između dva svjetska rata koju ću, nadam se, objaviti za otprilike godinu dana.

Na mjestu nekadašnjeg kina 'Marjan' danas je kavana, kino 'Central' postalo je noćni klub, a 'Teslu' su zamijenile preparirane žabe. Koji su glavni razlozi gubitka kinodvorana u središtu grada?

- U povijesti splitskih kina tri se godine ističu kao najbitnije  - 1907., 1962. i 2007. Prvu nije potrebno predstavljati, radi se o godini otvaranja kina Karaman. Godine 1962., međutim, Split gubi čak tri od sedam postojećih kina. Najprije se ruši kino 'Stari grad' na čiji se repertoar kasnije naslonila Kinoteka, zatim počinje gradnja robne kuće 'Prima' zbog čega se ruši i staro kino 'Central', a u istoj se godini gasi i kino 'Jadran' koje odlazi pod ingerenciju vojske te mijenja naziv u Kino JNA.  Istodobno, 'Kino poduzeće', današnji 'Ekran', otkazuje Jugoslavenskoj kinoteci ugovor o prikazivanju filmskih klasika čime, naravno, čini ogromnu i nenadoknadivu štetu.

Nadalje, 2007. godine Split dobiva prvi multipleks - ondašnji 'Broadway' kojeg je četiri godine kasnije preuzeo 'CineStar'. U trenutku kada se u kinoprikazivačkoj djelatnosti pojavljuju novi audiovizualni standardi i poboljšana udobnost, a u dvorani Kinoteke taman kreće temeljita obnova, 'Ekran' nijemo promatra kako im novopridošli multipleks odvlači gotovo svu publiku iz kina. Uostalom, da je 'Ekran' tada dobro radio svoj posao, ja bih danas vjerojatno bio na Zavodu za zapošljavanje. Naime, u Kinoteku sam pozvan upravo zato što je 'Ekran' uporno propuštao brojne naslove uvrstiti na svoj repertoar zbog čega se u to vrijeme u Splitu, recimo, rijetko mogao pogledati dobar nezavisni film. Doduše, za svojevrsni nestanak publike iz gradskih kina zaslužna je i strahovita ekspanzija VHS-a, kao i turobno poratno vrijeme i ne baš bajna financijska situacija.

Kada ste već spomenuli ekspanziju videotržišta, bili ste jedan od idejnih začetnika i organizatora Videoizloga Split (VIST) , prve takve filmske smotre u Hrvata. Kako danas gledate na to razdoblje svoje profesionalne karijere?

- VIST je jedna lijepa priča iz splitskih devedesetih započeta ratne 1992. zahvaljujući entuzijazmu nekolicine ljudi okupljenih oko distributerske kuće Miki Video (Ćićo Peroš, Neno Boljat...). Prvo izdanje VISTA-a održalo se u tadašnjem Muzeju narodne revolucije (danas Galerija umjetnina) nakon čega je bilo određenih lutanja s lokacijama da bi se u konačnici smjestili na Poljudu. Radilo se zapravo o sajmu videokazeta uz koji se paralelno odvijao premijerni filmski program za koji sam upravo ja bio zadužen. Tako smo u razdoblju od pet godina, koliko je VIST potrajao, imali hrvatske premijere 'Trainspottinga', 'Trgovaca' Kevina Smitha, Jarmuschevog 'Mrtvog čovjeka', 'Crne odore' Brucea Beresforda...
Iz vremena VIST-a sjećam se fantastičnog  filmskog sajma u Milanu na kojem sam vidio jedan od najboljih filmova zadnjih dvadesetak godina, 'Bili jednom ratnici' Leeja Tamahorija i gdje sam prvi put gledao Kusturičin 'Underground'.  Zahvaljujući VIST-u, upoznao sam pregršt ljudi koji su mi i danas prijatelji. Pamtim kako mi je jednom Hrvoje Krstulović, na moje pitanje zašto kina otvara svugdje po  Hrvatskoj osim u Splitu, rekao kako ovdje mora otvoriti nešto veliko jer se ipak radi o njegovom gradu. Dočekali smo, eto, i to veliko kino nakon više od dva desetljeća  - CineStar 4DX u Mall of Split.

Bavili ste se i novinarstvom, odnosno filmskom kritikom?

- Vrlo je malo novina u Hrvatskoj za koje u to vrijeme nisam pisao. Ovako iz glave, tekstove sam objavljivao u 'Slobodnoj Dalmaciji', 'Kinoteci', 'Hrvatskom filmskom ljetopisu', 'Nedjeljnoj Dalmaciji', 'Feral Musicu', pisao sam i za 'Super Kino Video' te popcorn.hr. U drugoj polovici devedesetih počinjem pisati kolumnu 'Pogled s vidilice' u danas pokojnom filmskom magazinu 'Hollywood'. Rubrika se izvorno trebala zvati 'Prva vidilica', međutim urednik Veljko Krulčić nije znao da u optici Splita vidilica predstavlja točku na Marjanu s koje se vidi cijeli Split nenamjerno je pobrkavši s međugorskom vidjelicom. Godinama sam uređivao filmsku emisiju 'Kaskaderi' na Radiju Split, jedno vrijeme zajedno s Tonćijem Bibićem uređivao 'Kratke rezove' i, iskreno, nikada nisam mislio da ću se baviti ovim poslom, ali, evo, već punih 11 godina sam u Kinoteci.

Nedavno je Kinoteka uvela jedan zgodan novitet. Ukratko, publika preko Facebooka bira filmove koje bi voljeli vidjeti na velikom ekranu, pod uvjetom da se radi o klasicima starijima od 2000. godine.

- Da, učinio nam se dobrim taj štos s biranjem filmova preko Fejsa. Ničega od toga, naravno, ne bi bilo da kao voditelj nemam podršku ravnateljice Tamare Visković koja razumije što se u dvorani događa i što bi se moglo događati, što nije uvijek bio slučaj s njezinim prethodnicima. Uglavnom, nedavno smo dobili uvid u dva ogromna svjetska kataloga te sada napokon možemo uroniti u bogatu arhivu klasičnih naslova zbog čega našoj publici ubuduće možemo osigurati od dva do pet klasičnih filmova mjesečno. Uslijed toga, došli smo na ideju ponuditi našim pratiteljima na Fejsu da sami biraju što žele gledati od kinotečnog repertoara.

Termin prikazivanja odabranih filmova bit će utorkom ili srijedom u 20 sati budući da su se upravo ti dani u tjednu pokazali kao pravi termin za prikazivanje klasike. Neki ljudi, eto, ne gledaju Ligu prvaka pa će radije doći u kino. U veljači, kako je već i najavljeno, vrtimo 'Paklenu naranču' i 'Casablancu', dva punokrvna klasika.

Koji je okvirni trošak prikazivanja npr. 'Casablance'?

- Recimo da se radi o iznosu od otprilike tri tisuće kuna po projekciji. U ukupni trošak ulaze pravo prikazivanja, nabava filma i prijevod. Za očekivati je da ne možemo biti u plusu kod prikazivanja svakog filma. Filmovi Woodyja Allena ili Almodovara će uvijek napuniti dvoranu, filmovi Hectora Babenca čiji smo ciklus imali nedavno na repertoaru neće, ali prikazujemo i prikazivat ćemo i jednog i drugog i trećeg.

Kolika je posjećenost Kinoteke zadnjih godina?

- Otkako je 2012. godine Kinoteka 'Zlatna vrata' primljena u Europa Cinemas, udruženje koje okuplja nezavisna kina koja promoviraju europski film, sustavno se vodi pedantna statistika i moram odmah naglasiti kako iz godine u godinu bilježimo porast broja gledatelja. Prve godine imali smo otprilike 10 tisuća ljudi, preklani je ta brojka iznosila 16 tisuća dok je u 2017. godini kroz Kinoteku prošlo više od 20 tisuća gledatelja, što je podatak koji me pomalo i zabrinjava jer mi se nekako čini da ne možemo konstantno rasti. Ipak, porast broja publike je logičan - Kinoteka ima sjajne programe, vrtimo gomilu zanimljivih filmova i uvijek imamo drugačiji program od onoga u multipleksima. Kad je riječ o multipleksima, uvijek volim istaknuti kako je dobro da multipleksi postoje jer će nesumnjivo naučiti ljude da odlaze u kino, odnosno da steknu naviku odlaska u kino i dio te publike će jednog dana sasvim sigurno doći i kod nas. A u gradu poput Splita imate i, nazovimo je tako, filmsku gerilu, ljude koji jednostavno odbijaju ići u multiplekse i dolaze isključivo u gradska kina - Kinoteku i kino Karaman. 

Još se živo sjećam jednog sada već davnog utorka navečer kada su na televiziji igrali Barcelona i Inter, vani kiša lije kao iz kabla, na našem repertoaru 'Brak na talijanski način' Vittorija De Sice, stiže mi poruka s blagajne: 127 prodanih ulaznica. Ili, još jedan primjer, kišni ponedjeljak, na televiziji nogometni okršaj Hrvatske i Ukrajine, u Kinoteci vrtimo dokumentarac o njemačkom avangardnom umjetniku Beuysu na projekciji kojeg se okupilo čak 80 ljudi. Ukratko, Kinoteka ima vjernu publiku i kada bi se dogodilo da jedne večeri svi naši članovi odluče doći pogledati isti film, jednostavno ne bi imali gdje sjesti. Naime, članova imamo preko dvjesto, a sjedećih mjesta je 143.

Imate li podatak o najgledanijim filmovima u Kinoteci protekle godine?

- Nekakav top 5 najgledanijih naslova u 2017. izgledao bi ovako: na prvom mjestu nalazi se 'Manchester by the Sea' sa 465 gledatelja na ukupno osam projekcija, zatim 'Trainspotting 2', a u stopu ih slijede 'Moonlight', Verhoevenova 'Elle' i 'Kapetan Fantastični'. 

Kakva je gledanost novog 'Gazde', na premijeri se nije baš tražila karta viška?

- Istina, 'Gazda:Početak' je podbacio. Gledaniji je, doduše, od Bezinovićevog 'Kratkog izleta' ili Sikavičinog 'Glasnije od oružja', ali Dario Juričan nas je prvim filmom očito razmazio. Razlozi? Ljudi su očigledno ili zaboravili na Kutlu ili ne žele čuti i vidjeti istinu o Kutli i općenito privatizaciji i pljački koju su nam hrvatski političari ponudili u zadnjih dvadesetak godina. A s obzirom na to koliko ima sličnih privatizacijskih priča u Hrvatskoj, nije isključeno da 'Gazda' postane franšiza poput filmova o Jamesu Bondu. 

Kakav je vaš stav o nedavnim promjenama, ostavkama i previranjima u i oko HAVC-a?

- Prvo i najvažnije, bez podrške HAVC-a, ali i Grada Splita, Kinoteka bi bila primorana značajno reducirati svoj program. Drugo, odnos Hrvoja Hribara prema splitskoj Kinoteci oduvijek je bio izuzetno korektan te je HAVC-ova podrška nama zapravo omogućila normalan život. Bez HAVC-a puno toga u hrvatskom filmu ne bi bilo moguće i to je neosporno, ne bismo, na primjer, imali digitalizirana nezavisna kina po otocima i manjim mjestima, što je hvalevrijedan projekt.
Daniel Rafaelić je poput 'kućnog prijatelja' splitske Kinoteke koji je ne znam ni sam koliko puta gostovao kod nas prije negoli je izabran na funkciju ravnatelja HAVC-a. Odmah sam mu rekao da je stupanjem na tu funkciju upao u kašetu brokava i od tada ga nijednom nismo zvali kao službenog gosta da nas netko ne bi prozivao zbog sukoba interesa. Ionako smo svjedoci kako se HAVC-om bave ili ga komentiraju osobe koje nemaju apsolutno nikakve veze s filmom.

Što nam dobroga spremate u 2018.?

- Osim što nastavljamo s našim uobičajenim klupskim programom koji u tekućoj godini uključuje uvijek dupkom puni 'Odabrao/la umjesto Đele Hadžiselimovića', potom ciklus suvremenog švedskog filma, Dane talijanske kulture, Dane frankofonije i Dane kršćanske kulture, već sada mogu najaviti dva kapitalna projekta za 2018. godinu. Prvi projektom kojeg smo nazvali 'Budućnost je stigla' gledateljima ćemo predstaviti kvalitetan presjek filmova koji su kroz povijest dolazili pod cenzorske škare. Od prvog poljupca na velikom ekranu preko prvog prikaza golog tijela pa sve do politički ili vjerski provokativnih filmskih uradaka kojima je, poput Scorseseovog 'Posljednjeg Kristovog iskušenja', još uvijek zabranjeno prikazivanje u nekoliko država, povijest filma je neminovno i povijest pokušaja da se tobože nemoralno i nepočudno umjetničko izražavanje stavi pod kontrolu. Tako smo ovim programom potegnuli priču od Bunuela i 'Andaluzijskog psa' preko češkog filma 'Ekstaza', 'Plastičnog Isusa' Lazara Stojanovića, Zafranovićeve 'Okupacije u 26 slika' i 'Posljednjeg tanga u Parizu' pa sve do filma 'Amen' Coste-Gavrasa koji je prašinu podigao zbog Toscanijevog plakata na kojem se ocrtava hibrid raspela i kukastog križa. 

Drugi projekt vezan je uz 1968. godinu za koju se obično kaže da je godina koja je promijenila svijet. To je godina atentata na Martina Luthera Kinga, praškog proljeća i studentskih prosvjeda diljem Europe, smjene kontroverznog ravnatelja pariške Kinoteke, dramatičnih događanja na filmskom festivalu u Cannesu. .. Nedavno sam u jednom tekstu pročitao da Bertolucci još uvijek u svom rimskom stanu čuva parišku granitnu kocku kojom se mlatio s policajcima te 1968. godine i kako je ne bi prodao ni za kakve novce. 

Pedeseta godišnjica tih događanja pravi je trenutak da sagledamo filmsku ostavštinu tog razdoblja i to ćemo učiniti kroz tri tematska ciklusa: politička i društvena previranja kao prvi ciklus, seksualna revolucija i ženski pokret kao drugi te umjetnost i kultura kao treći.  Svaki od navedenih ciklusa planiran je s uvodnom riječi jednog ili više stručnjaka, odnosno poznavatelja prilika ili sudionika u događanjima otprije pedeset godina.

Za kraj, jedno možda trivijalno pitanje, ali nadam se da odgovor neće biti takav. Zapravo, nekoliko pitanja. Što vam se svidjelo od pogledanog u zadnje vrijeme, koji su vam favoriti među općepriznatim klasicima, koje redatelje volite, a koje smatrate precijenjenima?

- Kad imaš puno godina i puno toga si pogledao, teško je odabrati samo nekoliko naslova ili imena. Da odem na pusti otok zajedno sa svojih desetak najbližih prijatelja, ponio bih filmove koji bi se svidjeli svima, a ne samo meni. Tu bi svoje mjesto, bez imalo razmišljanja, našli 'Cinema Paradiso' i 'Amarcord', zatim zasigurno 'Kum' i 'Casablanca', nešto iz opusa zaboravljenog Johna Dahla (ovako na prvu se ne mogu odlučiti između 'Red Rock Westa' i 'The Last Seduction') i nešto od Waltera Hilla (najvjerojatnije 'Vatrene ulice') koji danas, nažalost, radi loše filmove. Milijun puta sam gledao 'Braću Blues' Johna Landisa, 'Gole u sedlu', naravno, jako mi se sviđa i film 'The Commitments' Alana Parkera. Ima toga dosta, u svakom slučaju. 

Kada smo već kod te generacije redatelja, spomenuo bih Cimina i njegova 'Vrata raja' koja volim više od 'Lovca na jelene', kod Scorsesea favoriti su mi 'Razjareni bik' i 'Doba nevinosti', prve dvije trećine 'Schindlerove liste' su mi fantastične, ostatak filma Spielberg je upropastio pretjeranom patetikom, što mu se i inače zna događati. Kubricka sam, recimo, oduvijek smatrao pomalo pretencioznim, puno su mi draže 'Staze slave' ili 'Spartak' nego 'Barry Lyndon' koji mi izgleda poput lijepog goblena ili katastrofalni 'Eyes Wide Shut'.  Nikad se nisam 'zakačio' na Lyncha, neupućen sam u svijet 'Twin Peaksa', ali mi je zato 'Straight Story' apsolutno genijalan film.

'Hell or High Water' mi je daleko najbolji film kojeg sam vidio u zadnjih pet godina dok mi se od serija svidio danski 'Most', a od dokumentaraca 'Searching for Sugar Man'.