FACA S PLAŽE: Harmony Korine više nije bijesni klinac nabrijan na rušenje tabua
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

FACA S PLAŽE: Harmony Korine više nije bijesni klinac nabrijan na rušenje tabua

Kada su ga u jednom intervjuu pitali čime se bavio u osmogodišnjem razdoblju izbivanja iz svijeta filma, izjavio je kako je zapravo samo pušio travu i pucao iz pištolja

Nedovoljno upućenog gledatelja distributerski bi prijevod najnovijeg filma Harmonyja Korinea mogao navesti na krivi trag te mu prirediti neugodno iznenađenje što je onomad zadesilo i nekoliko djevojaka koje su glavom bez obzira napustile projekciju redateljevog pretposljednjeg uratka 'Spring Breakers: Proljetno ludilo' u jednom zagrebačkom kinu. Tako bi se i prosječni posjetitelj multipleksa koji od 'Face s plaže', kako glasi domaći prijevod filma 'The Beach Bum', očekuje benignu i lepršavu komedijicu sa simpatičnim glavnim junakom u tumačenju holivudske zvijezde Matthewa McConaugheya, mogao osjetiti namagarčenim. Doduše, 'The Beach Bum' u neku ruku jest lepršav film i naslovni je junak na neki način zaista simpatičan, ali kada je Korine u pitanju stvari u konačnici nikada nisu onakve kakvima se u prvi mah čine.

Vunderkind američkog filma devedesetih koji je kao devetnaestogodišnjak napisao scenarij o grupici besposlenih njujorških skejtera od kojih je jedan zaražen HIV-om po kojem je Larry Clark snimio kontroverzne 'Klince', a s nepune 24 godine redateljski potpisao dugometražni igrani debi nakrcan naturščicima pod nazivom 'Gummo' - radikalan pogled na svakodnevnicu tinejdžera s dna društvene kace uz diskretnu dozu crnog humora - Harmony Korine u vrijeme svoje najveće slave bio je jedan od onih beskrajno talentiranih, razbarušenih mulaca i istinska novina američkog nezavisnog filma kojem su svi predviđali veliku karijeru. Vjerojatno nitko prije Korinea nije tako razorno secirao devijacije u ponašanju maloljetnika iz američke zabiti i vjerno dočarao gorku tragičnost društvenih marginalaca. Njegova prva dva ostvarenja utjecala su na čitav niz danas uvaženih filmaša, od Xaviera Dolana i Yorgosa Lanthimosa pa sve do naše Hane Jušić

Sredinom devedesetih u zvijezde su ga kovali Herzog (koji je glumio u dva Korineova filma ), Von Trier (Korineov drugi film snimljen je po pravilima glasovitog manifesta Dogma 95), Godard, John Waters i Gus Van Sant, gostovao je u emisijama Davida Lettermana, snimao spotove za Sonic Youth; sve je, naime, vodilo prema statusu redateljskog superstara.

Korine, međutim, nakon kritičarskog uspjeha 'Gumma' i narednog filma 'Julien Donkey-Boy' u kojem se latio razmatranja problematike shizofrenije i patologije nekonvencionalnih obiteljskih odnosa, nestaje iz svijeta filma na gotovo osam godina da bi se 2007., odnosno dvije godine kasnije vratio slabo prihvaćenim filmovima 'Mister Lonely' i 'Trash Humpers'. Kada su ga u jednom intervjuu pitali čime se bavio u tom osmogodišnjem razdoblju, izjavio je kako je zapravo samo pušio travu i pucao iz pištolja. 

Od potonuća u irelevantnost nakratko ga je spasio spomenuti 'Spring Breakers: Proljetno ludilo' u kojem je dotadašnju estetiku ružnog, bizarnog i grotesknog, to jest turobnu američku suburbiju i sirotinjski ambijent zamijenio floridskim neonskim kičem, odnosno paradom ogoljelih guzica i sisa da bi unazad nekoliko godina snimao reklamne kampanje za velike modne kuće poput Diora te spotove za Rihannu i The Black Keys. Krivudava i neujednačena karijera očito nije samo posljedica Korineovog ondašnjeg neurednog života i sklonosti korištenju narkotika, već se u drugoj polovici prošlog desetljeća naprosto činilo kako je filmovima 'Gummo' i 'Julien Donkey-Boy' zapravo kazao sve što je imao. Najkraće rečeno, velika 'indie' nada potpuno se potrošila prije svog trećeg filma. 

Ipak, i 'Spring Breakers: Proljetno ludilo' i recentni 'The Beach Bum' pokazuju da Harmonyja Korinea nipošto ne treba otpisati. Ako je u prvom okupio hrpicu tinejdžerskih zvjezdica u usponu (Selena Gomez, Vanessa Hudgens...) i poslao ih na Floridu na tjedan dana razuzdanog partijanja, što i inače radi američka studentarija za vrijeme proljetnih praznika, a potom tu hedonističku 'white trash' tarapanu prezentirao putem začudnih montažnih rezova, pretjerano repetitivnih sekvenci i frenetičnog ritma, u potonjem filmu u određenom smislu nastavlja s provociranjem nepripremljenog i zbunjenog gledatelja upravo mjestimičnim brisanjem granice između satire i otvorenog glorificiranja uzimanja opijata. 

Ponovno ambijentiran na Floridu, 'Faca s plaže' pripovijeda storiju o osebujnom pjesniku Moondogu (Matthew McConaughey u jednoj od svojih sumanutijih, ali i boljih uloga uopće ) i njegovom odnosu s imućnom suprugom Minnie i kćeri Heather koja se taman sprema za svoje vjenčanje. Moondog učestalo ima afere s drugim ženama, a Minnie se nalazi u strastvenoj vezi s njegovim prijateljem, pjevačem Lingeriejem (Snoop Dogg koji ovdje praktički glumi samoga sebe ).

Kao i dosad, Korine pribjegava nekonvencionalnim narativnim postupcima, odnosno labavoj naraciji dok je zaplet 'Face s plaže' prilično tanašan, no redatelj sve elemente istog po običaju cijedi do iznemoglosti uspijevajući razvući film na punih sat i pol vremena, zbog čega 'The Beach Bum' - baš poput 'Spring Breakersa' - na trenutke može djelovati kao skup prizora koji nisu nužno uzročno-posljedično povezani. 

Koliko se god 'The Beach Bum' na prvu doimao dijametralno suprotnim njegovim ranijim i najcjenjenijim djelima, Korine zapravo čitavo vrijeme snima jedan te isti film: beskompromisnu priču o neprilagođenima, odbačenima i prezrenima u obećanoj zemlji Americi, kao i o (obiteljskom) otuđenju suvremenog američkog društva.

Premda zadire na teren 'stonerskog' kult-favorita braće Coen 'Veliki Lebowski', film nema komercijalni potencijal za širu publiku bez obzira što Korine nikad nije bio bliže srednjostrujaškom filmu, ali u slučaju 'Face s plaže', suprotno mišljenju nekih kritičara, nipošto nema govora o konformističkom utapanju u holivudski establišment.
Međutim, ima nešto po čemu Korineov najnoviji film u identitetskom smislu ipak predstavlja određeni pomak unutar autorovog opusa. Naime, dok je iz svih njegovih dosadašnjih naslova izbijala atmosfera beznađa, u 'Faci s plaže' Korine se predstavlja kao prilično optimističan promatrač svijeta oko sebe i s toga se aspekta film može opisati kao svojevrsna oda individualnosti i slobodi.
Debelo prešavši četrdesetpetu, Korine više nije bijesni klinac nabrijan na rušenje tabua. Baš kao i njegov heroj Moondog, danas očito vjeruje isključivo u dobru zajebanciju i možda je bezbrižan život na plaži u oblaku dima marihuane sve o čemu mašta. Utoliko je 'Faca s plaže' njegov možda najosobniji film i nepatvoreni produkt takvog životnog nazora. Stoga treba zažmiriti čak i na poneki krupniji nedostatak ovog divnog, bedastog, kaotičnog i nefokusiranog djelca. Uostalom, u kojem ćete drugom filmu iz usta napušenog otpadnika odjevenog u žensku odjeću između dva divovska džointa čuti dvije-tri iznenađujuće pametne replike o slobodi i poremećenim društvenim vrijednostima današnje Amerike?

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(45536, "");
Pregledaj komentare