Frizerka se vratila iz Njemačke u Split i želi uvesti sistem rada u kojem neće biti deranja, vrijeđanja i lošeg odnosa prema radnicima

Splićanka Ines Letica, 24-godišnja frizerka, jedna je od onih koja je otišla u 'slavnu' Njemačku u potrazi za boljim sutra. Prije tri godine napustila je rodni grad i otišla u Dortmund sama, a vratila se prije dva mjeseca. Željela je probati novo iskustvo jer je bila nezadovoljna radom i načinom ophođenja i odnosima prema radnicima u Hrvatskoj. 'Gore' su je neke stvari oduševile i sada bi to voljela primijeniti i kod nas. 

- Prije odlaska u Njemačku u Splitu sam radila u nekoliko frizerskih salona i bila jako nezadovoljna. Najnezadovoljnija sam bila pristupom šefova prema radnicima. To je bilo uglavnom izrabljivanje i deranje, rijetko kada te netko potiče i pohvali za nešto dobro, uglavnom te sputavaju, takvo je moje iskustvo. Imala sam i neke dobre nadređene, no zadnja šefica bila mi je odskočna daska za odlazak preko granice. Tamo sam, pak, doživjela totalno drugačiji tretman. Bila sam oduševljena pristupom prema radnicima i pohvalama koje sam primala kada bih nešto dobro odradila -  rekla nam je Letica.

Pronašla je tamo posao kod Njemice u frizerskom salonu i kod nje se, kaže, poslovno ostvarila i naučila puno o odnosu prema radnicima, što smatra najvažnijim.

- Nema tamo vike ni dreke, sve se priča na lijep način. Naučila sam što je timski rad. Educirala sam se jako dobro vezano za posao. Zarađivala sam 1.800 eura mjesečno. Tu ne računam manču. To je velika razlika za ono što se nudi ovdje. Radila sam 37 sati tjedno, s dva slobodna dana. Tamo su slobodni dani nedjelja i ponedjeljak. Nedjeljom ništa ne radi u Njemačkoj, to je dan za obitelj i prirodu i društvo, ako je lijepo vrijeme, a ponedjeljak je slobodan dan u slučaju ako imaš termine kod doktora ili moraš nešto obaviti, to obavljaš tada jer preko tjedna ne stigneš jer radiš - prepričala je.

U Njemačkoj frizeri mogu odlučiti koliko žele sati raditi, kaže, mogu raditi ili pola radnog vremena ili puno radno vrijeme. Plaćeni su po satnici, što smatra odličnom odlukom.

- Gore kad potpisuješ ugovor za posao također piše da moraš biti našminkan, uredan i pristojan. To mi je isto jako bitno. Za posao moraš biti kao u apoteci. Odlučila sam se vratiti u Split i otvoriti svoj salon. To je još u pripremi. Želim primijeniti u svome gradu sve što sam naučila u Njemačkoj, najviše odnos prema radniku i timski rad. Želim također dati mogućnost ženama koje su rodile, a žele raditi, da rade npr. pola radnog vremena, ili da rade tri dana u tjednu pola radnog vremena, voljela bih uvesti fleksibilno radno vrijeme, slobodan ponedjeljak uz nedjelju, i sigurno će biti jedna njemačka smjena od 10 do 19 sati. Svaki radnik kojeg uzmem će biti cijenjen i neće biti nikakvog deranja, ponižavanja, neplaćanja, uskraćivanja godišnjega, bolovanja, ili bilo kojeg drugog uskraćenog prava. Sve sam ja to ovdje doživjela. Ovdje stvarno ima svega - kazala je Letica te dodala:

- Voljela bih da se naš frizerski zanat cijeni ovdje kao što se cijeni vani. U Njemačkoj si na praksi plaćen. Kod nas kada ideš u srednju školu moraš sve tri godine raditi praksu, koja bi trebala biti plaćena, bar tako piše u ugovoru, u prvom srednje to je 300 kn mjesečno, u drugom 600 kn mjesečno, a u trećem 900 kn mjesečno. Međutim, ovdje to nitko ne primjenjuje iako je to simboličan novac. Danas-sutra želim da su i moje naučnice plaćene. Želim im davati i božićnice i uskrsnice, to su male stvari, mali znaci pažnje, a tvoga radnika čine sretnim. Nadam se da ću uspjeti sve primijeniti ovdje, jer ovaj je posao cijenjen svugdje u svijetu osim kod nas, a to je zanimanje koje nikad neće umrijeti. Nije ni vani taj zanat precijenjen, da se razumijemo, ali nije ni necijenjen. Ti ovdje radiš 40 sati tjedno za 3.000 kn i još se moraš tresti hoćeš li imati godišnji ili nećeš. Možda je to do našeg mentaliteta, ne znam.

U Njemačkoj joj je najviše falila obitelj, društveni život, more, sunce i klima. Nitko to ne može platiti, govori, a novaca nije nedostajalo. Zaradila je za auto od 10.000 eura, no smatra da nigdje nije tako lijepo kao doma.

- Otišla sam u inozemstvo vidjeti i probati što je to u toj Njemačkoj o kojoj svi pričaju. Provela sam tamo tri godine, ali onda sam rekla - ne mogu više. Nadam se da će svi moji planovi uspjeti u Splitu i da neću morati ponovno preko granice - poželjela je, te na kraju poručila da joj je žao ljudi koji iseljavaju iz Hrvatske jer smatra da se i ovdje može uspjeti i lijepo živjeti ako se dosta potrudi.