Glas kao istina života

Kada je 24.srpnja 2019. noć polako opkolila dorske stupove u Meštrovićem Kaštilcu, gledalište okrenuto prema zapadu skrivalo je dosta upražnjenih mjesta i smjerne posjetitelje koji nisu željeli propustiti priliku da svoje registre osjećajnosti uskrate za jednu prigušenu i autentičnu notu. Poslije tko zna koliko godina pozornica s Yamahom dočekala je čitavu seriju solo-pjesama (Lieda) u izvođenju nenadmašne mezzosopranistice Renate Pokupić i njezine suradnice Renate Hill. Bez dramske napetosti i panike pred nama je mlađahna Renata, poput bijele nevjeste sa slika Dragice Cvek Jordan, nasmijana i suzdržana, svjesna da su njezina umjetnička personalnost i individualna samosvojnost vrijednosti koje određuju domašaje umjetničkog iskaza lirskog mezza i zanose njezinog nemirnog i znatiželjnog duha. Gotovo svaki koncert ili operna izvedba intimna je ispovijest najprije samoj sebi, potvrda onoga što umjetnica jest, opsesivna težnja za usavršavanjem i forsiranje aktivizma koji ne poznaje stagnaciju. 

Oduzelo bi mnogo prostora kada bismo nabrojili najvažnije opere ili koncerte na kojima je Renata ostavila traga, dirigente s kojima se surađivala, priznanja koje je dobivala. Ipak, sve je započelo s Berliozovim 'Trojancima' u Parizu 2003. pod vodstvom J.E.Gardinera i nastavilo se u Madridu s Händelovim 'Tamerlanom' uz P. Dominga, uslijedio je vatromet opera baroknih velikana od spomenutog Händela, Mozarta, Vivaldija i Haydna. Gusti koncertni nastupi, stalne audicije, konačno je zaigrala i u filmu, stigne i do Splita, dugo već nakon baroka i romantizma u svim varijantama predala se studiju solo-pjesme, Liedu. Kao da je to novo razdoblje uzbudilo njezine misli, osjećanja, svi nemiri duha forsirali su okrenutost sebi, otvaraju se neka unutarnja vrata i oslobođeni poetski tonovi ispunjaju njezino krhko biće.

Dominacija stiha

Ima čak mnogo umjetnika koji i ne slute kako nas male stvari, poput pjesme, mogu očarati. U svijetu dominacije vanjskog sjaja, nadmoći vulgarnosti i crnih sila, solo-pjesma postaje nadrealna imaginacija, toplina, suosjećanje, ljubavna zagonetka i doživljaj utjehe…Zanimljivo da su zahtjevi 'male' solo-pjesme tako veliki, jednako kao očekivani interpretativni dar koji nije široke ruke. Povijest prvih strofičnih narodnih pjesama seže čak od 12. st. s dominacijom njemačke pjesme (Lied) koja će ponovo oživjeti s kraja 18.stoljeća u vrijeme romantizma birajući pučku poeziju kao svoj glazbeni izbor. Brahmsove instrukcije kako će jednostavne strofe biti podržane od umjetničke glazbe u pravcu veće kohezije djela, u nekoliko se razlikuju od Schubertova, Schumannova pa i stila Huga Wolfa koji Liedu daje više dramski karakter.  Ako je glazbena komponenta gubila u spoju s pučkim stihovima, dobivala je dirljivim deklamacijama više na intimi i emotivnom rafirnmanu. Nešto kasnije poznati bariton Jose van Dam, koji je snimio dobar dio Brahmsovih Liedera, stavio se u obranu skladateljevih ideja upućujući na operu Pelléas et Mélisande u kojoj je  jednostavan libreto obogaćen Debussyevom glazbom. Upravo glazba osigurava bogate detalje, koheziju, ona supstanci daje smisao. Van Dam na primjeru Brahmsovog opusa 32, koji nije ciklus, upozorava da odabrane riječi govore manje od polovice narativa, ali je glazba ta koja bogatstvom melodijske invencije osigurava dublje razumijevanje cjeline. Dakle, glazba je taj ključ koji otvara emocionalnu kriptu i podupire razumijevanje Brahmsova Liedera.

Treba imati na umu da je za Brahmsa ljudski glas u središtu pozornosti. Solo-pjesma prati ga stalno, a u preko 200 Liedera posvećeno je solo glasu, duetima i solo kvartetima, brojim zborskim skladbama uz pratnju ili a cappella. Kakva opsesija glasom i pjesmom, kao doživljaj samoga sebe, ranjivog umjetnika i čovjeka. Imamo osjećaj da je Renata Pokupić posebno sklona upravo Johannesu Brahmsu, osjeća njegova čuvstva, patnje i potrese, njegove solo-pjesme zrcale stanje njegova duhovnog života, nerealizirane ljubavi ali i bolne vrtloge u kojima se predaje moći svoje okoline. Skloni smo mišljenju da Renatino prihvaćanje solo-pjesme dolazi u pravi čas i da joj otvara nove putove komunikacija, moguće njezini unutarnji monolozi i struje svijesti s nakupljenim emocijama i impulsima pronalaze baš u liedu odušak kako bi se akumulirane  energije reproducirale u glazbeni poklič radosti, tuge ili krika. Bilo je za očekivati da će Renatina sklonost stvaralačkom traganju potaknuta novim slikama vlastite pozicije završiti u okretanju sebi, svom skrivenom i uzdrhtalom svijetu koji nailazi na nove zanose i iracionalne odbljeske tajanstva. 

Promišljen izbor skladatelja

Splitski recital mezzosopranistice Renate Pokupić obuhvatio je izabrane solo-pjesme Johannesa Brahmsa (4), Dore Pejačević (7), Gabriela Fauréa (5), Georgea Enescua (2) i Reynalda Hahna (5), te dva dodatka (Brahmsa i Fauréa). 

I bez Schuberta i Schumanna, Liszta, Wolfa, Mahlera ili R.Straussa, da ostanemo samo na tomu, koncert nije imao za cilj prikazati glazbeni, literarni i kulturni progres Lieda, već jedan osobni izbor i autobiografski kontekst, stvaralačku maštu koja se izražava preko izabranih pjesama, a ne nekih drugih koje mogu biti čak i povijesno značajnije i više puta od drugih birane. Kada se tako motri ostvareni program onda on za umjetnike postaje čista zvučna struktura, intelektualno i estetsko uživanje. Razne promjene raspoloženja, opsesivna vokalna uzbuđenja bila ona nježna ili žestoka, patetična ili bučna, ovisno o stupnju dinamike, harmonijskim ili tonalnim implikacijama.

Brahmsove solo-pjesme u izboru Renate Pokupić motivirane su ljubavnom tematikom, daleko od brige da Lied dobije statusni simbol i bude način kultiviranja mlade buržoazije (na čemu je radio Schubert). Poezija je za Brahmsa eho njegova mentalnog stanja. Ljubavni zanosi redovito se tope u susretu s odbranom ženom. Tako i u divnom Liedu Von ewiger Liebe (O vječnoj ljubavi), op.43, br.1 mladić misli da nije dovoljno dobar za djevojku koju obožava. I dok je autoreferencijalni podtekst Brahmsove instrumentalne glazbe  bio podcjenjivan i odbacivan, smjelost i učinkovitost vokalne glazbe je veličana, bezrezervno odobravana. Renatin izbor Brahmsovih pjesama je bio pažljiv i suzdržan, okrenut nježnosti i lirici, bogatim kolorističkim folk efektima, dok je kasnoromantičarska rezigniranost i mistične unutrašnje spoznaje, dakle 'jezik kojim glazbenik nesvjesno odaje sebe' (Shoenberg) ostavljena za neke druge izvedbe.

Opus solo-pjesme Dore Pejačević (1885.-1923) sadrži ukupno 33 skladbe mahom posvećene ljubavnoj lirici i intimnoj ispovijedi o njezinim maštanjima i snovima. Bez taštine, Dora priča o svom nemirnom duhu i istančanoj osjećajnosti poistovjećujući se s ugođajima simboličke Krausove i druge poezije, slijedeći glazbene uzore Wagnera, R.Straussa, Mahlera i dr.

Nimalo lake Dorine solo-pjesme Renata je interpretirala poletno i s ekspresionističkim duhom, diskretno suosjećajući s prerano preminulom skladateljicom. Možda bismo se mogli zapitati zbog čega su svih sedam pjesma izvedene na njemačkom izvorniku, a postoje i hrvatski prepjevi.

Fauréove solo-pjesme uvode nas u novi francuski vokalni iskaz koji je dražestan, intiman, mekih štimunga, elegantan, kultiviran, zanatski visoko stručan i elokventan. Zbog osjetljivosti prema poeziji Fauréa se smatra izravnim nastavljačem Schumannovih obrazaca, no to je sada stil francuske deklamacije koji uvažava svaki stih i dominantnu melodiju. Moćni Fauréov skladateljski stil melodiji donosi novu formu, strukturu, glazbenu metriku, notni ključ, harmonijsku strukturu. Nazvan je 'Verlaine de la mélodie', a njegov učenik Ravel upozorava da je upravo solo-pjesma i utvrđivanje francuskog stila ono što Gabriela čini genijalnim i priznatim.

Francuski pristup Fauréu pokazao je visoko umijeće Renate Pokupić, brižljivost i studijsku raščlambu s toliko radosti. Bariton Francois Le Roux, vrsni poznavalac francuske vokalne glazbe, uspijeva još uvijek kroz zanimljiva predavanja ili master classes uputiti studente u male tajne francuske vokalne i operne glazbe (Fauré, Duparc, Debussy, Poulenc i Bizet), razlike između francuske melodije i Lieda, pitanja izgovora, metrički sistem verifikacije i dr.

Među umjetnicima koji su izabrani za ovaj recital našao se i najveći rumunjski skladatelj George Enescu (1881.-1955), poznati violinist, pedagog i dirigent. Solo-pjesme (preko 30) ne zauzimaju istaknuto mjesto u njegovom nevelikom ali bogatom orkestralnom opusu, svaka je pjesma ispunjena strašću, nostalgijom ili usamljenošću, oslanja se na karakterističnu rumunjsku pučku glazbu i posebnu pozornost poklanja melodijskoj liniji.

Renata je Enescove pjesme (koje mogu imati i pratnju više instrumenata) izvela na francuskom jeziku i s dostatnom psihološko-emotivnom tenzijom.

Reynaldo Hahn (1874.-1955) omiljeni je francuski skladatelj rođen u Venezueli, dirigent, glazbeni kritičar i pisac, pjevač i direktor Opere u Parizu. Probio se do elitnih glazbenih i socijalnih pozicija u Francuskoj prvenstveno svojim raznolikim talentima i bogatim opusom - opera, opereta, baleta, orkestralne, instrumentalne i komorne glazbe. Ipak, ljubavne solo-pjesme na stihove Hugoa,Verlaina i dr. koje su sakupljene u pet ciklusa čine Hahna posebno značajnim i popularnim u  glazbenom svijetu. Umjetnost pjevanja, stil, ukus, tehnika, melodija, a posebno riječi, krase i njegovu zbirku '12 pjesama' za glas i glasovir iz koje je Renata izabrala one koje su najviše odgovarale njezinom temperamentu i toploj ljetnoj večeri punoj zvijezda i sugestivnih kolorističkih efekata nezaboravne Venezuele.

Izvanredne sposobnosti

Teško je kazati kada je u Splitu posljednji put održan koncert solo-pjesme, nitko više to ne pamti. Toliko pjevača, talenata, pedagoga, mogućnosti… ali lied recitala nema! Možda i zato što je riječ o testu koji nepogrešivo pokazuje vokalno-tehničke sposobnosti pjevača, neophodnost dugih priprema i sposobnost da se temeljito i predano istraži poezija/stihovi i glazba. U tako zaokruženoj cjelini mogućeg ciklusa ili tek nekoliko motiva, pjevač ne smije izgubiti sebe, svoj osnovni ton i karakterističnu boju. Još je važnije da pjevač ne zaboravi skladatelja i svoj osnovni zadatak da što vjernije prenese i riječ i glazbu autora. Renata je pokazala što znači biti fleksibilan u izboru skladatelja, kako primijeniti ekspresivnu deklamaciju i nijansirati doživljaje, uz ono najvažnije kako se potpuno posvetiti autorovim idejama a ne  vanjskim sugestijama. Svi oni koji nisu došli, napose studenti i kolege, na recital Renate Pokupić teško da će skoro slično umijeće čuti negdje drugdje. Riječ je o umjetnici koja se temeljito pripremala, svaka je skladba donesena muzikalno, profinjenog ukusa, jasne i lake artikulacije tona (njemačke i francuske), psihološki produbljene melodijske linije i s posebnim smislom za dinamičko sjenčenje i logičnu frazu koju prate diskretni a tako ugodni pokreti. 

Renata se iskazala kao umjetnica visokog stupnja tehničke izvrsnosti, bogatog srednjeg registra i mekih visina, s punom svijesti o sebi i svojim sposobnostima. Njezin izvorni talent je rastao, premda mislimo da proces traženje sebe, a to podrazumijeva i kritički odnos prema stvaralaštvu, nije formalistički i šablonski. Čini se da i nema težeg zadatka od podizanja razine umjetničke samospoznaje. Ona otvara pitanja smisla i dosega radoznalosti, a Renatin aktivistički duh je poznat po otvaranju novih vokalnih projekata. Treba li u moru otvorenih solucija ostaviti i dalje sve da  ovisi o glasu kao 'moći duše' (Herder)? Zanimljivo je da su neki poznati umjetnici kao sopranistica Barbara Bonney, nezaboravna danska sopranistica Elly Amelig, mezzo Bernarda Fink ili Jose van Dam svoje karijere konačno vezali uz Lied, a i u Hrvatskoj neke su mlade pjevačice već sasvim bliske solo-pjesmi poput Diane Haller, Ane Jambrek ili Ivane Lazar.

Glasovirska suradnja Renate Hill, koja već duže vrijeme nastupa s Renatom Pokupić, bila je uredna ali do postizanja zahtjevne glazbene i umjetničke sinteze dolazi se rijetko. Nije u pitanju tek harmonijska podrška i ritmička osnova, već kako melodijsku frazu, delikatni psihološki podtekst pravilno osjetiti i agogički nijansirati. Problem može biti više izražen ako se od pjevača ne traži veliki u teški ton, već lirska bravura i lakoća koja ima svoje stilske raspone. Valja povjerovati da bi spomenuti problemi bili manje izraženi da je koncert održan u zatvorenom prostoru.

Zahvalnoj publici Renata je na kraju recitala poklonila čak dvije solo-pjesme (Brahmsa i Fauréa), a nama je bilo žao da se nije odlučila za barem jednu hrvatsku koja bi pokazala da i mi imamo neke potencijale. Nadamo se da za to ima još vremena.