Glazba kao osobna ispovijest

Svaki nastup Ive Pogorelića u Splitu izaziva veliki interes, štoviše onih koji ne spadaju u manju skupinu koncertne publike već prigodničara koji se vole naći ili biti viđeni na razvikanim glazbenim eventima kao što je 6. Piano loop festival. Dio zasluga za to idu i onim koji, iz nama nepoznatih razloga, Pogorelića nazivaju sakralnim imenima, a tko u to ne povjeruje 'ulična su gunđala koji imaju sitničave prigovore ili učene zamjerke o nepoštivanju zapisa skladatelja'… Sjetimo se one 'ko drukčije kaže, taj kleveće i laže!'

U više navrata sam Pogorelić se volio prikazati kao sluga umjetnosti, daleko od panegirika koji ga prate, ali i oštrih kritika koje su dolazile nakon nastupa u SAD-u 2006. Imao sam osjećaj da je upravo na splitskom recitalu maestro želio da mu glazba djeluje poput poezije, da tonovi kao i riječi imaju emotivno značenje i da sve to skupa pridonese 'kulturnoj intimnosti' koja jača aspekte kulturnog identiteta grada. Izbor programa bio je specifičan i već provjeren na 70. Dubrovačkim ljetnim igrama u godini kada Pogorelić obilježava i 40. obljetnicu svog umjetničkog rada, što će biti nastavljeno i u nekim drugim kulturnim centrima Europe. Iz bogate kolekcije djela poznatih skladatelja koje je umjetnik snimio od 1981. do 1995. godine za Deutsche Grammophon biraju se pojedini naslovi i ponovo izvode i snimaju. 

Kuriozum je u tomu da se poslije toliko godina Pogorelić ogleda s vlastitim mladenačkim uradcima i provjerava njihov svjetlucavi sjaj s poetikom novih dana, sa strujom vremena i strastima današnjice. Umjetnik ne poznaje umor, ne upada u senzibilitet melankolika i sanjara i energično odbija balast trivijalnosti. Ako je splitski koncert duboko u kamenoj utrobi grada nešto pokazao onda je to zacijelo napor jednog umjetnika da obiđe svoje korijene, da prepozna raznolikosti svojih izraza, da u ovoj mitskoj spilji preda nama zadominiraju njegovi unutarnji monolozi i stanja svijesti, realistička objektivizacija desetljeća kasnije. Utoliko su i Beethoven i Ravel žarišta psihološkog tkiva, opsesivna želja radoznalosti koja se na transcendentalnoj putanji neizbježno vraća čovjekovoj sudbini, nama samima. U pravu je André Gide kada tvrdi da 'za umjetnika od vrijednosti nije više riječ o tomu da se osloni na umjetnost jučerašnjice, kako bi se pokušalo ići iznad toga i kako bi se potisnule granice, već da se izmijeni sami smisao umjetnosti i da se njenom nastojanju izmisli neki novi pravac'.

Strpljivi majstor borilačkih vještina

Dupkom ispunjena dvorana Dioklecijanova podruma dočekala je u grobnoj tišini Ivu Pogorelića (s notnim tekstovima) koji je odmah prionio izvedbi Engleske suite br.3 u g-molu, BWW808. Toj naoko jednostavnoj, ali kompleksnoj i sjajnoj skladbi J.S. Bacha Pogorelić prilazi čisto i inteligentno, da se čuje svaki ton i ornamentika koja naprosto poziva na ples barokne elegancije. Svakoj suiti prethodi preludij (virtuozan i sličan concertu grossu) i slijedi plan (allemande, courante, sarabande i još neki plesovi) i zaključni gigue. Svi su plesovi binarne forme i raščlanjuju se u dijelove, dominira radost i energija, tako primjerice  sarabande podiže radost igre ili složeni gigue završava dramatski kompleksno. Nema sentimenta, sve je precizno, lako se dogodi da u fascinaciji dođe do sitnih ritmičkih pomaka (usporavanja). Pogoreliću, u dvorani koja se brzo pretvarala u saunu, nije bilo do ugođaja kojeg je ponudila nova Yamaha.

Beethovenova Sonata br.11 u B-duru, op.22 iz 1800. za mnoge je bila pravo otkriće, ne samo zato što je sam skladatelj smatrao najboljom u svom ranom razdoblju ('Grande Sonate'), već i zbog bogatstva motivističkog materijala, efektnih kontrasta i intimne retorike. Riječ je o vrhuncu tradicije visoke klasike koja je ovom sonatom zaključila staro razdoblje. Zrela interpretacija Pogorelića došla je posebno do izražaja u drugom Adagio stavku koji je na ekspresivnim krilima romantike uplovio u umiljatu i pjevnu atmosferu, a nakon  manje uvjerljivog menuetta šireg tempa sonata je zaključena s dugim Rondom, svojevrsnom rekapitulacijom i finalnim klimaksom koji traga za još malo radosti. Kako se koncentrirati na nadahnutu izvedbu skladbe koja sanja veće strukture od doživljaja tonskih modulacija koje su pred nama…

Buđenje starih uspomena

Nakon pauze, recital Ive Pogorelića poprimio je još više ugođaj prave glazbene svečanosti. Rendez-vous s Chopinom djelovao je kao lepršavi let za oblacima, toliko visoke otmjenosti, bogate imaginacije, potjere za sobom i svojom autentičnošću. Barkarolu u Fis-duru, op.60 (1845.-1846) Frédéric Chopin sklada pred kraj života, jedva je stigao u pianissimu iznesti je pred publikom toliko da doživi barem dio onog polaganog čarobnog putovanja i emocije na ljeskavoj pučini sna. Nimalo jednostavna Barkarola je satkana od sofisticiranih harmonija, dugih kromatskih modulacija, disonanci, strasnih uspona i brojnih nijansi koje vode klimaksu posebne ljepote i zanosne code koja zaključuje ovo remek djelo. Barkarola je u Pogoreliću našla idealnog umjetnika koji je ne samo senzibilan i tehnički spreman, već i pouzdan gondolijer koji nas je poveo na putovanje vremenom koje prolazi  kao moguće bitnom odrednicom svijeta njegovog i našeg.

U istom raspoloženju je i Preludij u cis-molu, op.45 (1841), koji ostavlja dojam improvizacije koja se polako račva u dvije teme - onu glavnu u kojoj granica između melodije i pratnje nestaje u prevladavajućem zvuku i druga tema u kojoj melodijski obris nadvladavaju boje, emocije i impresije. Šarm čiste sonornosti taloži se u kadenci, a povratkom glavne teme sve završava u emocionalnoj ekstazi. Slijedeći uputstva Chopina Pogorelić jednostavno prilazi preludiju kao svojevrsnoj destilaciji glazbenih ideja i misli, to je refleksija dana, vrijeme čara i melankolije, mala zbirka dnevnog iskustva koje se prezentira s toliko zrele umnosti. Nema dramatizacije, brzine, snažnih tonova, suvišne pedalizacije, remećenja fraze i dinamike, sve izrasta iznutra kao i interpretacija maestra čiji je pristup zreliji, svaki dodir tipke izraz je njegova srca…

Mislim da su Barkarola i Preludij bili vrhunci recitala u kojoj je dominirala kreativna imaginacija Ive Pogorelića. Njegova smjelost ima svoje opravdanje, bujna mašta, dominantna otvorenost, temeljito traganje koje se ne boji visokih standarda od ranije, duhovna stanja u kojima živi umjetnik i koji žive u njemu, trnovite staze na kojima juri od priznanja do osporavanja, oduvijek na meti netrpeljivih, rezerviranih i očajnih. Ne posve konvencionalno, dok se svodi račun između očekivanog i stvarno učinjenog, izrasta iz tame subverzivno pitanje o sudbini čovjeka i glazbe, kako izmjeriti distancu između čovjeka i čovjeka, pojedinca i svijeta u kome živi, čemu vode sve utvrđene udaljenosti…

Razumije se da je Pogorelić osjetljiv na vrijeme i prostor, ali njegove reakcije nisu vezane uz pojedine događaje, kratke dionice pojedinca, već atmosferu, 'simbolički svijet smisla' u kojemu dominira otvorenost, traženje, intelektualna savjest. Utoliko se ideja o ulozi glazbe može motriti kao lična ispovijest, kao izražavanje duhovne ili mistične unutrašnje spoznaje. Arnold Schönberg zaključuje da je glazba 'jezik kojim glazbenik nesvjesno odaje sebe…'

Sudbina Gasparda

Gaspard de la Nuit M 55 (Tri pjesme za klavir Maurice Ravela prema Aloysiusu Bertrandu, 1908.) je Bertrandova pjesma u prozi kultnog značaja ('manifest modernizma') u kojoj se njegov junak cijelog života bori za umjetnost i objašnjenje što ona znači, koliko je poezija bliska slikarstvu. Baudelaire zapanjen malom knjižicom osjeća da je 'dovoljno gipka i dovoljno izražajna da bi se prilagodila uzbuđenjima duše, lelujanjima sanjarenja i nenadanim trzajima savjesti', ono što je kasnije nazvano novom poetikom i estetikom samog jezika. Nadahnuti Ravel sklada suitu u kojoj kroz tri poeme (Ondine, Le Gibet i Scarbo) zanemaruje narativ i posvećuje se melodijskim nijansama i amblematskim impresijama ostvarujući unutrašnji intenzitet rijetke uvjerljivosti. Kroz pet melodija različitih tempa Ravel slika lik vodene nimfe koja zavedene promatrače uvlači u carstvo dubina i vodenih slapova, na pustinjskom tlu na vješalima tijelo praćeno posmrtnim zvukom i pojavljenjem tona b (octave ostinato), groteskna figura u noći izvodi zastrašujuće kretnje liku koji u krevetu umire. Ravel je uspio da bogate orkestralne boje prenese na glasovir, dramatični usponi i snažne gradacije stvaraju takvu uvjerljivost dostojnu samo Lisztove odvažnosti. Završna eksplozija ili let u mir univerzuma, bijeg u nepoznato ili ludilo koje je već tu, Ravel ne daje uputstvo, izaberimo sami! Gaspard je jedinstveno djelo, vrijedno divljenja i onih koji će ga tek upoznati.

Pogorelić ponovo s Gaspardom, kompleksnim, promjenjivim, uznemirujućim, gotovo morbidnim remek djelom za kojega mnogi  misle da je najzahtjevnije djelo ikad skladano. Ravel je imao neku skrivenu moć da provjeri posljednje atome snage instrumenata, uspijevao je od  njih dobiti ono što se drugi nisu usudili. Ne samo meni već i brojnim slušateljima Pogorelićeva prva snimka Gasparda nadmašila je ostale, koliko ova zadnja unosi nova godinama nataložena iskustva ostaje još da se vidi. Tek je naknadno bilo jasno koliko je Bertrand utjecao na drugačije shvaćanje poezije, kao što će glazbeno putovanje bez Liszta potaknuti nove znatiželje.

Quasi una fantasia

Pogorelićev pijanizam danas je drugačiji, možda više izazovan, spreman na provokacije, delikatan i strastven, iskustveniji, svakako s romantičnim touchom. I još nešto, Pogorelića ne možemo svrstati u reproduktivce, one koji nemaju svoje koncepcije i spremni su na ponuđena rješenja, već je riječ o kokreatoru, umjetniku koji stvara glazbu, posvećuje je, on nje živi. Jedan poznati dirigent upozorava da skladatelji vole izvođače koji su imaginativni, koji slijede svoje mišljenje, nikako kao roboti koji izvršavaju naredbe. Tada je njihovo sviranje puno hirovite draži, odlikuje se istančanošću i originalnošću, nova djela ne ustupaju pred starima po smjelosti, harmoniji i ljepoti melodije. 

Kad već život priprema stalno nove slike, evo jedne male tajne o tomu kako skupljam fotografije na kojima se Ivo Pogorelić smije na kraju bilo kojeg koncerta, recimo onih na kojima je bio sretan….imam svega par takvih čuda, a cijelu kolekciju na kojima je naglašeno suzdržan! Kada bi se to samo malo mijenjalo u drugoj polovici života s koncerata bi mnogi odlazili sretniji - quasi una fantasia!