Glazbena revolucija je više John Lennon nego John Cage

Fotogalerija (24)

Što je s glazbenom kulturom? Teško je pouzdano kazati kakav je odnos Splićana prema glazbenoj kulturi ne samo sada kada smo pod naletom pandemije, već i zbog toga što nismo glazbene relacije pratili ni ranije, ne postoji ni jedna relevantna analiza činjeničnog stanja i uspostava vrijednosnog sustava koji bi nam pomogli doći do pouzdanih odgovora. Čini se da bitnijih promjena već duže razdoblje nije ni bilo, što bi u odnosu na više-manje poznate visoke dosege zapadnoeuropske glazbene produkcije moglo voditi zaključku da je vrijeme kriza i nesigurnosti bavljenja umjetnošću u nas već dugo potencirana, da su posljedice izražene individualizacije i nomadizma evidentne. Kao da smo permanentno u stanju rasutosti i raspršenosti zbivanja daleko od osmišljenih programskih linija i sigurnih lidera. Ovdje se ne radi o raznovrsnosti ponuda i bogatstvu kulture, prije je riječ o ispuštanju kulture koja bi bila vodilja i ideal jedne osmišljene 'misije'. Tek usputno, nigdje se oko izbora nije govorilo o kulturi, a zašto i bi?

U vrijeme kada su svježi tragovi simulacije i maštanja poslije završene akademije i daljnjeg usavršavanja u inozemstvu, mladi glazbenici bivaju zatečeni postojećim rasporedom slobodnih mjesta u čemu glazbeni menadžment i interesne grupacije imaju presudni utjecaj. Niz je ulica bez izlaza u kojima su nestajali toliki talenti ili u heterogenoj situaciji, opterećenoj ratnim zbivanjima i posljedicama, krenuli nekim osobnim kolosijecima oslanjajući se na individualni senzibilitet kao jedini 'ispravni' izbor. 

Srđan Bulat 'on the road'

Brzo je postalo jasno da ne postoje neki uspjehom određeni putovi, znakovi koji upućuju na obavezni smjer, već da je jedino mjerilo na sceni glazbenih zbivanja mjerilo individualnosti, svijet jednog glazbenika koji se razlikuje od ostalih. Sebe je oslobodio obveza prema suvišnim eksplikacijama i intelektualnim konstrukcijama poželio je glazbu kao polje imaginativnog prostora u kojemu je naglašen moment umjetničke interpretacije i to kao work in progress. Nije trebalo dugo čekati da se vidi kako je Bulat umjetnik jedne inspiracije, jednog zanosa i predan gitari u svakom trenutku i svakom umjetničkom činu. U rijetko predanom radu umjetnik je shvatio da je njegov zadatak neprekidno ispitivanje i provjeravanje ne samo pojedinog djela već i smisla sviranja koje nije prevratničko  u odnosu na konkretnu tradiciju niti avangardno u odnosu na suvremenu gitarističku praksu, ali jest stilski čisto, jednostavno, trenutak intimnog dodira sa svijetom uvjerljiv i psihološki razložan neprekidno u punoj koncentraciji. Lirski profilirana senzibilnost Srđana Bulata odražavala se i na njegovu imaginaciju koja je dizajnirala diskretnog, obazrivog, gotovo povučenog glazbenika  kojemu strasna i žestoka neposrednost oduzima snagu i artističku dramaturgiju. Nasuprot takvoj gitari 'tihog autoriteta' interpretacije profesora Gorana Listeša, navlastito u ranim godinama karijere, oglašavaju se kao 'zvučni zrak' (Busoni) dionizijskog zanosa strasno i s takvom emotivnom energijom koja se transformirala u neobične oblike glazbene snage, moguće presudnih ekstaza koje nestaju u tišini otmjene suzdržanosti. Radost i slavljenički nagon udarali su nas kao refuli bure s jakom izvedbenom gravitacijom dok je svijet njegovog studenta Srđana, kojega je posebno cijenio, radije okrenut reminiscencijama, manje je sebe doživljavao kao nosioca ideje, više je sklon tomu da glazba govori za sebe. Razumije se, ovo nas ne treba brinuti jer svatko od nas doživljava svijet u skladu sa svojim temperamentom. Trebalo bi povjerovati Nevilleu Cardusu, poznatom engl. piscu i glazbenom kritičaru, da ono što čujemo je duh skladatelja, 'njegova suština'. Prateći već duže razdoblje razvitak i muziciranje Srđana Bulata nedvojbeno je njegovo traganje, ne samo ispitivanje vlastitih tehničkih i interpretativnih mogućnosti, za  osobnom crtom i putom koji ovog osamljenika vodi k lijepom, razložnom, čistom i kristalno jasnom zvuku s intimnom rezonancom.  Uvjeti da se to ostvari nisu beznačajni, u konvencionalnu izvedbu unijeti osobni doživljaj i vlastitu modifikaciju, ako hoćete diskretnu intimnost, to je kao da palite plinske lanterne da  bi nepoznati netko vidio stazu kojom lagano prohodi. Ne treba zaboraviti da tražiti sebe i svoju autentičnost u gradu koji je tomu nesklon, u kojemu je čak težnja za samousavršavanjem i ostvarenjem drugima nevidljivog ideala o sebi nije ništa drugo do rasipanje borovih iglica u labirintu muzikološke arene  i sukobljenih gitarističkih interesa. Da bi slika naše realnosti imala i elemente nestvarnosti pokazuju i stvaralački dometi i raskošni talent upornih pojedinaca među kojima je Srđan kao jedan od naših najtrofejnijih gitarista ne samo na domaćim već i najprestižnijim svjetskim  natjecanjima.

Veliki Regondi

Splitski recital Srđana Bulata, prvi kojega je jedan hrvatski klasični gitarist održao u obnovljenoj dvorani Hrvatskog doma ST potkraj travnja 2021., nije baš slijedio uobičajeni raspored. Istina, u gitarističkoj orbiti, kao i glazbenoj kulturi, odavno već dolazi do promjene paradigmi (G. Moler) i to tako da se stara djela koja nazivamo 'klasikom' započinju nadmetati sa suvremenim skladateljima. Gotovo da nema velikog imena koje se nije s tim suočilo (Haydn, Mozart, Beethoven), muk i ignorancija često su requiem zaborava. Raspre oko kanonskih autoriteta traju i kroz 18. i 19.stoljeće, ali je moderna i kasnije suvremena glazba počela otkrivati brojne skladatelje po čijim je djelima napadalo dosta prašine. U prvom redu riječ je o karizmatskom Fernandu Soru koji je tek tiskanjem svih djela za gitaru zasjao kao veliki romantičar (Brian Jeffery, Fernando Sor, Composer and Giutarist, as a printed book), takva je sudbina i višestruko nadarenog Maura Giuliania ('ein feiner und gebildeter Mann') koji je za svega 47 godina ispunio 38 svezaka reprinta i replika različitih skladbi (Brian Jeffery, Giuliani, The Complete Works: the complete Introduction). Nešto mlađi Giulio Regondi također je vrhunski gitarist i skladatelj koji je bio visoko cijenjen širom Europe a nakon smrti u pedesetoj godini 1872. zaboravljen do ponovnog otkrića njegovih djela za gitaru i koncertinu potkraj 20. stoljeća (Giulio Regondi, Ten Etudes for Guitar, Revised and Edited by Matanya Ophee). Ako ostanemo samo spomenutim imenima odjednom nam 19.st. otkriva svoje skriveno blago, njihova djela nezaobilazna su na koncertima ne samo gitarista, mijenja se glazbena mapa Europe, odnos prema kanonima, romantični duh Bellinija i kroz gitaru zasjao je kao razbijeno staklo na suncu. Spomenuta promjena paradigmi pokazala je vrijednost zaboravljenih djela koja odjednom postaju okosnica programa, premda u uvjetima  razbacanih novih glazbenih formi 20. i 21.stoljeća izbija na vidjelo ne samo pluralizam usmjerenja već i stalni pomak prema sve širem referentnom polju u kojemu nema zadatih obrazaca. Bulat je u izboru djela za ST recital učinio upravo taj pomak u koncepciji muzikalnosti da se ublaži dominacija mainstreama i potvrdi vlastiti identitet, crta samosvijesti mladih umjetnika, čak i onda kada se u ponuđenoj skladbi osjeti neka ljepota nedovršenosti i nesavršenstva. Sve je više sjajnih mladih skladatelja, nedostaje prakse s orkestrima, pop glazba oslonjena na digitalnu tehnologinju bilježi masovnu produkciju koja se više ne može ignorirati. Brojni poznati gitaristi u specijaliziranim časopisima  otvoreno zagovaraju slobodu koja bi glazbenom životu 21.st.prihvatila i klasiku i crossover. Zanimljiv je pokušaj uglednog Kevin Dawea, etnomuzikologa s Kent Univ.GB,  koji se zalaže za novu procjenu gitare u raznovrsnom suvremenom kontekstu motreći je kao instrument znanstvenog istraživanja i dio tehnologije globalizacije ali i raznolike kulturne interakcije pa i političke razmjene koja iziskuje suvremeno pozicioniranje kao „kulturne ikone“ (The New Guitarscape in Critical Theory, Cultural Practice and Musical Performance i Guitar Cultures).

Otkriće etida

Povjerenje kojim Srđan Bulat prilazi sjajnim Etidama za gitaru G. Regondia sasvim je primjereno njegovom glazbenom stilu kojega karakteriziraju artistička analitičnost, emotivno nadahnuće i disciplinirana mjera u letu vlastite fantazije. Bogata skala Regondijevih modulacija, gotovo klasična odmjerenost, ostvareni kontrasti putem raznolikog tonskog oblikovanja, korištenje vaga, brzih arpeggia i velikih skala rezultiraju autentičnom bujnosti jednostavnih ali učinkovitih efekata. Etida br.4 u E-duru iziskuje maksimalnu koncentraciju i veliki je izazov da bi iz iskrenog muziciranja i brze artikulacije sugestivno isplovili ugodni romantični  drhtaji. Ipak, Etida br.8 u G-duru lanterna je koja je obasjala Bulatovo solističko veče glazbenom svečanošću. Gitaristi ne bez napora pronalaze najpogodnije položaje prstiju ne odbacujući eksperimente svih vrsta, posebno ako rješenja nisu upisana. U Etidi br.8 studiozna ozbiljnost kao se utapa u iscjeliteljsku melodiju koja dolazi s mora da nas utješi nepoznatom vibracijom, valjda potrebom da se sadašnjost opiše pogledom na prošlost  koja je tako kratka kao zimski dan. Ne čudi me da je Regondi hipnotizirao cijelu Europu djelom i životom kojega je predao svijetu u kratkom lancu rastanaka i susreta.

Suvremenici Blaženko i Kristine

Među suvremenim splitskim skladateljima i dirigentima sve je vidljivije ime Blaženka Juračića, maestra iz crkvene glazbe, koji se u svojoj bogatoj i raznolikoj praksi inspirirao liturgijskom glazbom uspijevajući da rezultati njegovih stilskih nadahnuća i gregorijanskog pjevanja postanu sastavnim dijelom opće kulturne, napose glazbene, klime. Njegove skladbe, pa i praizvedba za gitaru Le stelle sul Mare, pravo su osvježenje na recitalu Srđana Bulata, razumije se ne kao prilog komercijalizacije glazbene industrije koliko osvajanju prostora nekih novih duhovnih i kulturnih platformi. Juračić pripada generaciji 'neslužbenih' skladatelja čija je glazba neposredna i spontana, ona koja prihvaća radost i svjetlost, a potkrijepljena je sofisticiranim gitarističkim postupcima. Poput suvremenih „polimata“ glazba se ne zatvara u kule posvećene slavi Gospodina već je zrcalo života koji guste preplete triola, melodijskih uzleta i složenih pulsacija povezuje s  dodekafonskim  varijacijama i tako tradicionalnu formu diže prema vertikali nebeskog prostranstva u kojemu dominira smiraj naspram zemaljskih dramatskih iritacija. Kakav uznemirujući scenarij između opasnog mora i sjajnih zvijezda koje nestaje u trzajima strmoglavog rasgueada, ali ne bez ustreptale lirike gitariste i skladatelja. 

Pristup suvremenoj glazbi mlade armenske skladateljice i pijanistice Kristine Arakelyan (rođ. 1994.)  koja živi i školuje se u Londonu, pod utjecajima je ponajboljih glazbenih autoriteta i na dobrom putu  da profilira svoju umjetničku osobnost prema najvišim kriterijima struke. Završila je studij kompozicije na Royal Academy of Music i sada je na doktorskim studijima na King's College u Londonu (istražuje vezu između izvanglazbene metafore i kompozicijske tehnike), nagrađivana na nizu  natjecanja, s brojnim koncertima različitih sastava u prestižnim dvoranama širom svijeta. Nije baš lako naći mladu umjetnicu s takvim energetskim potencijalnom, s razgranatom karijerom i evolutivnom linijom koja uključuje i pedagoški rad,  dodiruje i druge instrumente od puhača (primjerice Royal College of Music-London Saxophone Ensemble izveo je 2020. njezinu skladbu Poeme), do simfonijskog orkestra Royal Northern Sinfonia koji je već izveo premijeru njezine 'Fantazije na temu L.van  Beethovena'. Ponesena životnim problemima velikog skladatelja i načinom kako ih  je on osobno rješavao, Kristine Arakelyan poziva ljubitelje glazbe da slijede Beethovena i grade prijateljstvo među ljudima prevladavajući sukobe upravo putem glazbe i melodije koja je i životni kredo skladatelja kojega najviše voli.

Žene skladateljice

Kristine je zajedno sa Srđanom Bulatom, kojega tijekom školovanja upoznala u Londonu,  radila na novoj skladbi To the Lighthouse za njegov splitski recital. S obzirom na to da je bila samo jedna izvedba (praizvedba) teško je podrobnije govoriti o djelu nakon prvog slušanja, ali kako sam se ranije upoznao s više Kristininih radova, odmah sam osjetio kultivirani ton i meku frazu, finu agogiku s rijetkim upadima snažnijih gradacija, zvuk koji je profinjen  s romantičarskim identifikacijama i zaleđem negdje skrivenog narativa. Ne začuđuje da je ovakva skladba upravo po Bulatovoj mjeri mirna, s nizom lirskih epizoda, ali tonski delikatna i izvedbeno zahtjevna. Kakav lijepi pozdrav malobrojnoj publici od mlade Armenke koji ništa ne traži do predanog slušatelja. Velika Britanija, kao i Europa,  ima čitav niz starijih i afirmiranih skladateljki suvremene glazbe među kojima su i one koje znaju da će vrijeme avantura i radoznalosti biti zamijenjeno 'zavodljivom složenosti', ali i tada glazbu treba oslušnuti kao glas razuma koji posvuda donosi jasnoću  i jasnu motivaciju (Unsuk Chin, Korejka u Njemačkoj). Možda i najstarija, ali svakako najpoznatija škotska skladateljica, dirigentica i pijanistica koja je navršila 92 godine Thea Musgrave fascinirana je urođenom dramom ljudskog ponašanja, glazba upravo zrcali život sam, ona je dio interakcije, sučeljavanja i smiraja, glazba je govor o ljudskoj istini. Roxanna Panufnik, britanska skladateljica poljskog podrijetla, zagovara tihu revoluciju koja uz pomoć glazbe može ujediniti ljude različitih kultura, vjere i političkih uvjerenja. Ukratko, ona je za revoluciju koja je više John Lennon nego John Cage. Toliko je sjajnih skladateljica suvremene glazbe koje se ne trebaju bojati usporedbe sa svojim muškim kolegama, mnoge od njih su utjecajne i kritički se odnose prema funkcioniranju glazbenog menadžmenta i uopće dosezima glazbene kulture koja i u velikim urbanim sredinama otkriva provincijalnu pustoš. 

Tárrega, Albeniz i Piazzolla

Drugi dio programa povezao je tri skladatelja koji su se ugodno podudarali s umjetnikovim vizijama i nastojanjem da ih poveže u jednu cjelinu u kojoj bi svako djelo imalo dovoljno prostora za svoj romantičarski i intimistički luk interpretacije s dovoljno zanosa i melodijske profinjenosti. Ponovo smo se uvjerili u kvalitete smirenog  i preciznog muziciranja, zvukovne ujednačenosti i tehničke dovršenosti, što je Bulatu na Royal Academy of Music u Londonu priskrbilo specijalnu nagradu za najbolju interpretaciju španjolske glazbe. Pa ipak ne vjerujemo da su izvođena djela Tárrege, Albeniza i Piazzolle konačna ostvarenja  i da više nema prostora za možebitno drugačije predstavljanje i usavršavanje koje ne smije poremetiti jednom prihvaćenu ideju. Napisane su brojne studije o Tárregovom Caprichu árabe, o pozadini tog jedinstvenog djela iz 1888.i Valencije s opipljivim muslimanskim nasljeđem, tonskim modulacijama i delikatnim ritmom, blagosti i mekoći zvuka koji iz pozadine te serenade nastale iz hira donosi skrivenu bol koja se u splinu javlja i ostaje. Ne dvojim da je u tom tamnom sjaju učinak efekta bitan, strast i srce kao kontrapunkti bunta, odbjeglih snova i surove stvarnosti... Stilski ključ velikog i nesretnog skladatelja jest stvarna slika života oko njega ali taj je pogled uznemiren iracionalnim odbljescima tajanstva pa se na zgarištu snova može samo čekati bez nade s utjehom melankolije. 

Isaac Albeniz, koji je pokretač andaluzijskog glazbenog idioma, u danima sreće kada je svoj život digao do nivoa junaštva, u trku oduševljavao brojne sanjare, pjesnike i zanesenjake svoje velike zemlje, sklada u Londonu Mallorcu op.2o2 god.1890. s posvetom jednoj mladoj sponzorici. Virtuoznim harmonijskim umijećem s nizom lirskih epizoda i fino iznijansiranim doživljajima s gotovo čarobnim romantičnim zanosom, Albeniz postiže svečarski utisak. Nostalgično majsko putovanje na otok, nijanse svijetla i boja koje ostaju u sjećanju, sanjarski je osjetio Bulat koji zna misiju barkarole.

Kraj ovog jednosatnog, relativno kratkog, recitala rezerviran je za     Astora Piazzollu poznatog argentinskog skladatelja i njegovu Primaveru porteňu iz 1970. koja je dio veće cjeline Cuatro estacioones porteň ili Četiri godišnja doba u Buenos Airesu. Umjesto prepreka s aranžmanima i stalnim preradbama, Piazzolla posvuda traži čaroliju i to onu koje više nema, nostalgiju koja uz pomoć kontrapunkta u gotovo opsesivnom ritmu novog tanga kao da traži novu duhovnu energiju. Godišnja doba s epizodama uspjelih melodija nestaju u tužnim sjećanjima i udarima nasilnog  tanga. Iz prostora noći Piazzolla je ovladao najvećim koncertnim dvoranama svijeta, uspio je privući velike umjetnike, zadovoljiti s Tango nuevo i njegovim jazz uplivima, improvizacijama i eksperimentima, naprosto radošću velik broj pristaša koji su ga do nedavno slušali s njegovim bandoneonom. Po onome što smo čuli od Bulata nisam stekao dojam da mu je tango neodoljivo privlačan.

Na kraju nije teško zaključiti da je Srđan Bulat osvojio simpatije malobrojne publike ponajprije velikom muzikalnošću, tehničkom zrelošću, mirnim i transparentnim zvukom, lijepim tonom na gitari našeg uglednog graditelja Ž. Severa, što je rezultiralo bujnošću autentične ljepote kada je riječ o romantičnom repertoaru. Bez velike geste  i stvaralačkim naporom Bulat nastoji izgraditi svoj individualni pristup gitari u čemu se osjete pomaci  poglavito u lirskoj poetičnosti i homogenosti zvuka, gracioznosti i elanu. Španjolci su nas i ovom prilikom uvjerili  da nema jačeg utjecaja na mase ako sam umjetnik nije ganut, ako ne uspije prenijeti afekt djela na slušaoce. To tim prije što se još uvijek u praksi sugerira ne isključivo „čistoća“ i distanca, već kombinacija znanja, osjećaja, ritmičkih nijansi i ukrasa koji utječu na naše emocije. Konačno, nepromišljeno je očekivati da će se situacija s gitarom poboljšavati ako sami gitaristi nizu zajedno, ako se ne bore za iste ciljeve ali i podršku unutar sve veće gitarističke zajednice, koja je nažalost ovom prilikom potpuno izostala.