Glazbeni tremendo Marijana Đuzela

Solističkim recitalom Marijana Đuzela 14.kolovoza 2019. otvoren je u Splitu 6. Piano Loop festival na kojemu će u devet dana nastupiti takva ekipa pijanista kakve se ne bi postidjeli ni najveći glazbeni centri Europe. Niz glazbenih kritičara, muzikologa i fanova svih uzrasta sretni su kada imaju prilike čuti barem jednog afirmiranog umjetnika, a ovdje je počela glazbena svetkovina koja će nas nagraditi obimnim plodovima i autentičnim interpretacijama.

Čekali smo već neko vrijeme da vidimo što se događa s mladim Đuzelom koji  se, nakon diplomiranja  u Zagrebu ( Đ.Stanetti) i nastavka studija u Beču i Ljubljani, a zatim u Bruxellesu (A.Madžar), osvojivši brojne nagrade i aklamacije na nizu recitala i koncerata, naglo zaposlio na splitskoj Akademiji, izloživši se raznim kušnjama i zaokretima što je iziskivalo novo radno mjesto. Da bi dodirnemo  barem poneku tajnu njegove umjetnosti i našao točku s koje najneposrednije možemo osvijetliti njegov pun duhovni angažman, otkrivamo razne dubinske prostore s toliko skrivenih slika i metafora, kulturnih reminiscencija i procesa s težnjom da u sebi ostvari ideale o sebi. Kako prevladati strah i osvajati slobodu, formirati čvrste etičke i  umjetničke zakone, raspolagati vlastitim odlukama i radoznalošću, ostajući u struji nezaustavljivog i kritički motiviranog umjetničkog rasta. Njegova stvaralačka crta i autentičnost poticana je od  profesora kojima je neizmjerno zahvalan, što i nije baš redovit slučaj, da bi se polako rušeći različite varke za nedostatak hrabrosti vračao radu na sebi svjestan da istinska umjetnost počinje tamo gdje prestaje umjetnikova osobna taština (Desnica).

Pripreme za recital

Mladi Đuzel radi u tišini, strpljivo i samoprijegorno, rastao je pažljivo slušajući druge, tehnički je bilo 'lakše' ali do umjetničke personalnosti dolazi onaj koji je okrenut sebi, svojim plićacima i drugima nevidljivim drhtajima, koji je radu predan do kraja čak i onda kada ga napadaju valovi očajanja. Tihi umjetnik ne voli velike eksplikacije,  zatvoren je i povučen, kao da nema povjerenja u riječi koje stvaraju zabune i lako ih zlorabe. Zar je samo glazba ta koja je čista, jasna i artistički uzvišena? Računao sam na iznenađenje tog mirnog umjetnika koji se skrio iza crne brade i bijela čela, znajući koliko se dugo i temeljito pripremao (neke skladbe već izvodio), ali da će se sve u jednom hipu pretvoriti u erupciju ranije skrivane emocije i poput gejzira snažnim tonskim tenzijama graditi novi harmonijski kompleks čudesnog intenziteta. Ukratko, Đuzel iznenađuje ozbiljnošću i izborom markantnog programa, duboko doživljenim osjećajima i snažnim arhitektonskim cjelinama (Mozart, Fantazija za klavir u c-molu, K. 475 i  Beethoven Sonata za klavir  br.32 u c-molu, op.111) koje glasovir pretvaraju u orkestar, osjećajem za zvukovnu masu i lirske epizode, temperamentno i ritmički koncizno sviranje. Bila je to prava svečanost tonova, gusta i zanosna, bez velike gestikulacije jednog mladog umjetnika kojeg rese istinska nadarenost, muzikalnost i koncentracija vrhunskog ranga.

Mozartova Fantazija

Već je na samom početku izborom Mozartove Fantazije za klavir u c-molu, K. 475 (1785) Đuzel pokazao sklonost interpretacijama koje drže do oblikovanja fraze i kvalitete tona, otkrivanja emocionalnog intenziteta i burne kromatike koja je bliska kasnom Beethovenu. Snažne tonske modulacije s različitim efektima udaljavaju se od elegantne jednostavnosti i čistoće zvuka, podsjećaju na raskalašenu igru i plesnu razuzdanost provlači kroz četiri stavka rastuću dramatsku ekspresiju. Mozart otvoreno demonstrira proces i snagu oslobođene improvizacije, sudare ideja, varijacije koje dovode u pitanje ideju sonate kao takve. Štoviše, Fantazija je zamišljena kao uvod u Sonatu za klavir br. 14 u c-molu, K. 457. Zanimljivo je da pronađeni autografski manuskripti Fantazije i Sonate u Philadelphiji 1990. jasno pokazuju kako je Mozart skladao u svojim posljednjim godinama. Ulazeći u bit tog procesa Đuzel je, upravo sklon istraživanju različitih efekata i glazbenog ekspresionizma, sugerirao produljenje dramatičnih perioda tišine u Mozartovim i Beethovenovim skladbama upravo da bi se sama glazba bolje shvatila, važnost tonske tišine koja pospješuje komunikaciju i širi bolje odnose među ljudima. Da ovakve interpretacije ne spadaju u subverziju pokazuje i niz drugih primjera koji u cilju postizanja stanovite prirodnosti šokiraju raznim neočekivanim akcentima i pretjerivanjima (F. Say ili G.Gould). Bilo je za očekivati da će se Đuzel odmicati od romantičnog pristupa i balansa koji u osnovi podržava lirsku supstancu Mozartovih sonata, birajući aktivnu ulogu u alkemijskim procesima koji dolaze.

Beethoven zamijenio Mozarta 

Zbog svega spomenutog odbir Beethovenove Sonate za klavir u c-molu, br.32 op.111 umjesto Mozartove sonate br.14 čini se logičnim štoviše presudnim za cjelokupnu koncepciju recitala. Riječ je posljednjoj piano sonati (1822) skladatelja koja živo povezuje spiritualni i čulni svijet, dramatske sukobe i transcendenciju, stavljajući pred interprete velike zadaće prelaska kroz različita duševna stanja u kojima red nadvladava kaos, optimizam tjeskobu… Beethovenu su bila dovoljna dva stavka (Allegro i Adagio) da kaže što ga muči na kraju puta i da ujedno zaključi vijek trajanja sonate kao tradicionalne glazbene forme. Započeo je kao klasičar (1792.-1802) i svojevrsni sljedbenik Haydna i Mozarta, da bi u vrijeme romantizma (1802.-1814)  osjetio snagu dramske ekspresije u emociji, kontrastima, ritmu i dinamici (herojsko razdoblje) i nakon 1815. potpuno gluh i izoliran (kreativna era) otvorio posljednju stranicu sonate koja je eksperimentalna u tonalitetu, strukturi i formi, ima elemente fuge i otvorena je komunikaciji. Đuzel je u ovoj najintimnijoj Beethovenovoj skladbi za instrument, skladanoj u isto vrijeme kada i 'Missa Sollemnis', uspio ostvariti maksimalnu razgovijetnost i slojevitost zvuka koji je fascinantnim energetskim nabojem i brojnim nijansama ostvario efektnu gradaciju ostavivši dašak spiritualnog iskustva kakvo se ovdje u Dioklecijanovim odajama čulo samo u izvedbama Kemala Gekića. U gustoj lepezi zvukovnih nijansi koje se poput radijacije šire mogu se učiniti neobičnim varijacije koje dozivaju boogie-woogie, jazz ili ragtime u drugom stavku, ali kada je riječ o Beethovenu nema iznenađenja, uvijek je stvar interpreta da se zaletom fantazije i emotivne energije dopre do maestrova duha što dublje. Finalne varijacije posljednje sonate čekaju nove povratke i 'ko zna kakve tematske modele za tragediju, bol, očajanje, herojstvo ili nadu.

Chopinova Poloneza-fantazija

Izbor Poloneze-fantazije u as-duru, br.7 op-61 Frederica Chopina činio se prirodnim izborom u nastavku recitala koji je pružio šansu pijanisti da sljedeći ideje velikog skladatelja izrazi svoje koncepcije  i umijeće. Ponovo je u pitanju djelo specifične strukture koje spada u posljednji skladateljev period (1846), oslobođeno vojničke ili herojske komponente, emocionalno i miroljubivo na krilima fantazije. Različite teme i ritam ne dodiruju se, distinkcija oko funkcija poloneze (ritam i melodika) i fantazije (operativna) upućuju da se radi o promjenama u skladateljevom stilu koji nije do kraja jasan, unatoč strukturalne kohezije i nestabilne fragmentarnosti koja je naslijeđena od Beethovena. Kako bilo različite varijacije i improvizacije koje Chopin upotrebljava vode zaključku da Poloneza-fantazija ostaje jedna od najefektnijih skladbi, originalno djelo na kojemu je Chopin dugo radio bez obzira na dojam kaotičnog patchworka koji evocira osjećaje i psihološke procese. Đuzel je vješto slijedio kulminaciju skladbe  ne obazirući se na plemeniti ton i liriku Chopinove glazbe, tragajući za istinom tehnički besprijekorno a glazbeno uvjerljivo pojačanom snagom provocira revolucionarni duh u efektnoj gradaciji.

Totentanz i Nocturno

Za kraj je ostavljena, kako i dolikuje, jedna od najpoznatijih skladbi Franza Liszta  Totentanz ili Mrtvački ples, S.126, preradba za glasovir 1849. Tema Totentanza: parafraza na Dies Irae, bazira se na gregorijansko pjevanje i šest varijanti u kojima se opisuje Posljednji sud, pakao i raj,  teme smrti na razne su načine opsjedale Liszta. Sve je to našlo svoje posebne mjesto u ovoj sakralnoj skladbi dijaboličnog intenziteta i različitih zvučnih efekata koji se smjenjuju. Đuzelova interpretacija delikatne i vrlo zahtjevne skladbe koja u setu varijacija silinom vatrometne tehnike juri od ilustracija bijesa i krvi do svijetla, nježnih reminiscencija i anđeoskih prizora do posljednjeg suda, angažirana je gotovo halucinantno, sugestivno i virtuozno, prepušten subjektivnom doživljaju glazbe.

Burno odobravanje malobrojne publike izmamilo je jedan posebni dodatak: Chopinov Nocturno u c-molu, op.48 br.1 U nešto više od šest minuta u ovom jedinstvenom emocionalnom pothvatu skladatelj pod tamnim sjajem zvijezda iznosi svoju bol. Komunikacija s takvim stanjima Đuzelu nije strana, Chopinov duh postaje njegova suština. Emotivna energija ponovo se transformira u fizičku i sve više razočarano i gorko završava ne u mekanu i treperavu noć koliko u dramatsko poetskom spektru. 

Sasvim je izvjesno da je recital Marijana Đuzela otkrio ponovo visoke umjetničke potencijale mladog pijaniste koji je pokazao talent za oblikovanje složenih glazbenih sadržaja i snažne arhitektonske cjeline s posebnim smislom za široke al fresco linije (Beethoven), uz nešto suzdržaniju lirsku crtu i melankolični izraz romantičara. Ako se Đuzelovu pijanizmu mogu zamijetiti manje nesavršenosti (suzdržanost, povremeni strah, pomanjkanje motivacije uslijed vanjskih pritisaka i nesuglasica, nebriga oko detalja, forsiranje dinamike), on nas osvaja iskrenošću, srčanim posegom, briljantnom tehnikom, superiornom čistoćom i znalačkom pedalizacijom, preciznom svirkom i rijetkom snagom  koja glasovir pretvara u orkestar pun zvukovnih boja i nijansi. Zbog svega toga Đuzelov recital bilo je prava glazbena fešta, trijumf umjetnika koji očarava spremnošću i otmjenošću svojega duha.

Sa žaljenjem treba primiti činjenicu da dvorana u okviru kamenih odaja Palače nije bila  do kraja ispunjena, izostala su pijanistička lica i kolege, studenti i đaci, pa su se tek nazočni sretnici mogli pokloniti izvrsnosti mladog glazbenika kakvog Split nije odavno imao!