Horor 'Mi' perfektno je prilagođen društvenom trenutku SAD-a

Široj američkoj javnosti do tada poznat kao komičar, četrdesetogodišnji Jordan Peele lani je osvojio Oscara za najbolji originalni scenarij niskobudžetnog horora 'Bježi!' koji mu je ujedno bio i redateljski debi. Na valu kritičarskog odobravanja i neočekivanog uspjeha na kino blagajnama, ovaj afroamerički filmaš za svoj je drugi projekt ponovno odabrao horor naslovljen 'Mi' da bi odmah po završetku snimanja istog prionuo producentskom radu na novoj verziji kultne serije 'Zona sumraka'. Sve, dakle, upućuje na to da je Peele, kao autor duboko privržen žanru strave i užasa, odnosno fantastike, očito pronašao unosnu nišu.

Horori nikada nisu bili osobito cijenjena roba među srednjestrujaškim američkim kritičarima. Na važnost Hitchcockovog 'Psiha' naknadno su ih upozorili kolege iz pariškog 'Cahiers du Cinema' dok je dobar dio danas klasičnih horor ostvarenja zasluženu valorizaciju dobio godinama poslije premijernog prikazivanja. Doduše, još uvijek su američki majstori žanra poput, recimo, Johna Carpentera uvaženiji s ove strane bare. Situacija je još poraznija kada je u pitanju famozni Oscar - u čitavoj povijesti te nagrade tek je nekoliko horora osvojilo zlatni kipić ili bilo nominirano u važnijim kategorijama. Utoliko je svojevrsni oskarovski trijumf filma 'Get Out' iz 2017. godine bio više nego ugodno iznenađenje. Ipak, nešto kritičniji gledatelji primijetili su kako Akademija vrlo vjerojatno ne bi nagradila Peelea da radnju svog prvijenca nije smjestio u kontekst aktualnih društvenih prilika, odnosno tematizirao rasne probleme suvremene Amerike. 

Kako god bilo, Jordan Peele trenutačno spada u prvu redateljsku ligu Hollywooda i njegov drugijenac 'Mi' ovih dana ruši sve rekorde gledanosti u američkim kinima. 

Radnja filma započinje 1986. godine, u vrijeme akcije za pomoć beskućnicima 'Ruke preko Amerike' kada se više od šest milijuna ljudi povezalo i napravilo obruč preko nekoliko američkih država. Šestogodišnja Adelaide koja sve to gleda na televiziji jedne večeri na plaži ulazi u 'Kuću ogledala' gdje doživi nešto što se ne usudi ispričati roditeljima. Radnja se potom seli u današnje vrijeme kada je Adelaide sretno udana za Gabea s kojim ima dvoje djece, sina Jasona i kćer Zoru. Jedne ljetne večeri obitelj odluči otići na vikendicu u blizini plaže gdje će ubrzo po dolasku na prilazu kući ugledati četiri neznanca odjevena u crveno, točnije muškarca, ženu i dvoje djece, za koje će se kasnije ispostaviti da izgledaju kao i oni sami.

(Pre)često opisivan kao inovativan i subverzivan miks horor ikonografije i društvenog komentara o kolektivnoj krivnji i grijesima američke srednjestaleške obitelji, 'Mi' zapravo nije nikakvo čudo neviđeno, već je u osnovi riječ o jedva iznadprosječnom i po malo čemu upečatljivom djelcu koje kvalitativnim dosezima ni u kojem slučaju ne može parirati recentnijim horor uspješnicama poput 'Mjesta tišine', 'To dolazi' ili 'Vještice' Roberta Eggersa, pa čak niti redateljevom prethodnom filmu 'Bježi!'. Mnogi su sineasti - od Romera do Davida Roberta Mitchella - provlačili društvenu osviještenost ili političku provokativnost kroz žanrovski filter i činili su to neusporedivo inteligentnije i suptilnije od Peelea. Jedan od najzornijih primjera scenarističke banalnosti i doslovnosti, povremeno čak i petparačkih dijaloga, scena je u kojoj na Gabeovo pitanje 'Kakvi ste vi to ljudi?' Adelaidein 'doppleganger' odgovara 'Mi smo Amerikanci'. Otprilike od tog trenutka Peeleovom uratku sve više nedostaje narativno elaboriranijih sekvenci te psihološke razrađenosti gotovo svih protagonista, a ni ubacivanje crnohumornih dionica i određenih ciničnih uboda u smjeru alegorijskog prikaza američkog sna ne vodi spajanju svih sastavnica u organsku cjelinu. Također, koliko god bio darovit u užerežijskom smislu, Peeleu ne polazi za rukom učiniti tipske žanrovske situacije poticajnima, štoviše čini se kako nijednom ne uspijeva otići dalje od funkcionalne, ali već izlizane šok strategije.

Budući da su horor i komedija dva možda najzahtjevnija žanra, uistinu su rijetki filmski autori kroz povijest uspjeli suvereno umrežiti stravu i humor te svemu tome pridodati i društveno-politički podtekst. Peele, naravno, nije taj kalibar premda mu se nipošto ne može osporiti zanatska kompetencija. Posuđuje tako ingeniozna režijsko-snimateljska rješenja od Briana De Palme koji je ogroman dio svoje filmografije izgradio upravo na motivu dvojnika, filmofilski je zagledan i u Kubrickovo 'Isijavanje', neki će tu primijetiti čak i hanekeovsko seciranje društvenih i ekonomskih razlika Trumpove Amerike, a ni opus M. Night Shyamalana mu očigledno nije mrzak (tobože šokantni završni obrat).

Treba istovremeno pohvaliti sjajno korištenje glazbene podloge (hip hop klasik iz devedesetih 'I Got 5 On It', The Beach Boys...), kao i fenomenalnu Lupitu Nyong’o u dvostrukoj ulozi Adelaide i njezine dvojnice Red. 

Uglavnom, film 'Mi' perfektno je prilagođen društvenom trenutku SAD-a, uostalom baš kao i 'Bježi!', stoga bi mogao - isključivo zbog političke korektnosti - biti zasut nagradama i priznanjima struke. Filmofili, pak, koje Peeleov modus operandi ne obara s nogu, s pravom će se zapitati što bi tek od priče o osveti društvenih otpadnika iz klasno najnižih slojeva napravili neki od gorespomenutih redateljskih velikana.