Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Ibrica Jusić je još jednom iskoristio sebe kao medij te uspješno 'spojio' publiku na kontinuum fenomena kantautorske umjetnosti

Ibrica Jusić je još jednom iskoristio sebe kao medij te uspješno 'spojio' publiku na kontinuum fenomena kantautorske umjetnosti

Pleo je svirku i pjesmu otprilike na mjestu gdje se umjetnički susreću Arsen Dedić i Paco de Lucia

U još jednom tjednu naraslog solsticijskog konzumerizma Splitu se ovog petka i subote dogodio vikend kulture. Zaslužni za dva izuzetno inspirativna cjelovečernja koncertna nastupa su domaći kantautori - oni mlađe i starije generacije - kao i njihovi prijatelji menadžeri i promotori, entuzijasti zaslužni za ukazanje dviju zvijezda žanrovskog neba: Sare Renar u petak u Amfiteatru Doma mladeži te velikana Ibrice Jusića u Domu OSRH u Lori ove subote.

I dok je Sara zablistala promovirajući svoj izvrsni, hvaljeni novi album 'Tišina', uz gitaru, električnog Les Paula, vokalni looper i prije svega nosivu glazbenu pomoć svog splitskog kolege Zdeslava Klarića na klavijaturama, Ibrica je svoj koncert odradio nekako iz sjene. Iako znamo kako je Splićane teško izbaciti iz jednom započete blagdanske letargije kućica, šopinga i samoprodukcije na popularnim punktovima, nekako smo dojma da se publika koja se u Lori brojala (kao i u petak u Domu), desetinama umjesto stotinama, mogla i trebala bolje obavijestiti i educirati o nastupu uvijek nam dobrodošlog majstora gitare i stiha.

Po običaju je na pozornicu izišao najavljen od svog psa a na njoj ga je čekao vizualno skroman i intrigantan, no zvučno zahvalan i moćan Boseov stup u svojstvu ozvučenja komornog prostora dvorane u Lori. Tople boje rasvjete učinile su prostor savršeno bliskim i intimnim te je započela još jedna razmjena riječi i nota s publikom koju Ibrica njima hrani sad već pune 52 godine. Započelo je s Dubrovnikom, koncert su otvorile 'Ponoć' i 'Dubrovačka jesen', potom 'More ne mora' i 'Moderato Cantabile' kao hommage Arsenu Dediću, kolegi i uzoru koji je istu scenu zaposjeo još prošle godine, na svom posljednjem cjelovečernjem koncertu.

Na svojoj klasičnoj gitari tijekom skoro dva sata Ibrica je pleo svirku i pjesmu otprilike na mjestu gdje se umjetnički susreću upravo Arsen i Paco de Lucia. Upadljiva vještina i progresije kojima spaja gitarske tehnike od flamenca do klasike, od šansone do renesanse, sevdaha do Sanrema čak više no prepoznatljiv vokalni izričaj, vodile su kroz glazbenu priču svega što je umjetnik izvedbeno i autorski podario publici, a ih je hitova, čulo se i vidjelo u subotu, nemali broj. Uživalo se u obradama Dedića i Cohena (Zbogom, malena), posvetama Carusu, sevdalinkama Žutih dunja i Emine, bisera šansone Je suis malade te autorskim Jubi san vašu ćer i U svakom slučaju te volim dok su vrhunac koncerta činile upravo dalmatinske uspješnice Pismo ćali te Finili su Mare bali za bis. Posebno impresivna izvedba bila je 'Nemoj poći sad', njegov legendarni spoj poetike šansone s bogatom harmonizacijom flamenca - savršeno prenesen u kontekst hrvatskog govornog područja - Brelovog klasika 'Ne me quitte pas'.

Ibrica je još jednom iskoristio sebe kao medij te uspješno 'spojio' publiku na kontinuum fenomena kantautorske umjetnosti. 'Malo nas je al nas ima' riječi su kojima je prokomentirao prisustvo komornog broja posjetitelja, što je na koncu malo i značilo, jer je demon blage tjeskobe s početka teatralno protjeran do kraja koncerta. Suosjećanje s istinom koja se otkriva u liku i umjetnosti vrsnog i nadahnutog glazbenog znalca nepogrešiva je formula trajnosti kantautorskog žanra i forme. Kultura je nešto što se stvara sudjelovanjem i bez obzira na trenutne okolnosti njezina je alkemijska priroda sveprisutna i vječno obnavljajuća. Sukladno tome, dobri kantautori, a takve smo imali sreću i priliku gledati i slušati ovog vikenda u Splitu, ne pripadaju vremenskom protoku već se plamen njihova stvaralaštva nepromijenjen stalno iznova pali i prenosi. U tome je tajna njihove vječne mladosti, stoga isto vrijedi i za Ibricu Jusića za svakog njegovog starog/novog nastupa.

Vaša reakcija na temu