Da nije društvenih mreža našeg današnjeg sugovornika većina bi poznavala kao barmena koji preko dva desetljeća brusi zanat u mnogim splitskim barovima i restoranima. Međutim, Davor Banovac je vrstan samouki umjetnik, a njegovi radovi postali su sve popularniji kad ih je počeo objavljivati na svom Instagramu. Oduvijek je, kaže nam, nešto stvarao rukama - na platnu, zidovima, u glini, drvu, pa čak i na pjeni od kave. Danas su u njegovom stvaralačkom fokusu portreti koji su traženi zbog svog duhovitog, pomalo provokativnog pristupa.
- Moji crteži su se mijenjali tijekom godina, radio sam ih raznim tehnikama od ugljena, olovke, flomastera i pastela do najsuvremenijeg 'digital arta'. To je sve bio jedan logičan slijed i put. Kada sam radio na papiru i trebao nešto popravljati oduzelo bi previše vremena. Zanimalo me je kako to rade strani strip autori i skužio sam da se svi služe digitalnim metodama. Na takvim tabletima imaš mogućnost otklanjanja greški na brži i uredniji način nego na papiru. Tako da više ne šetam po gradu s bojama po rukama i glavi ha, ha. Papir je i dalje tu, ali većinom za gušt.
Odakle crpiš ideje za radove?
- Dijelim svoje karikature na dvije kategorije, one koje netko naruči za poklon drugome - takve trebaju biti simpatične i moraju pogoditi - 'taknuti u žicu', ne samo facijalnu fizionomiju, nego i karakter. One druge su nastale u mom umjetničkom umu, a na takvim karikaturama su najčešće poznata lica sportaša, političara, ljudi iz javnog života, gradske face... Takve karikature rado ističu mane i vrline, a nastojim da su istovremeno humoristične i provokativne. Kod svih radova je važno pogoditi karakter osobe koju crtaš.
Ovjekovječio si u svojim radovima mnoge poznate glazbenike poput Olivera, Jole, Doris, Rozge, tenisača Gorana Ivaniševića, Marka Livaje, slikara Zvonimira Mihanovića, boksača Antonija Plazibata, poduzetnika Mate Rimca u velikom formatu kao vjenčani dar. Za kakve prigode najčešće klijenti traže tvoje radove?
- Rođendani, razne obljetnice poput braka, godišnjice mature, vjenčanja, a osim ljudi često se traže i sjećanja na kućne ljubimce. Često radovi nastanu spontano, sjećam se kada sam brzinski naslikao Alistaira Overeema, nizozemskog kickboksača i borca mješovitih borilačkih vještina, a onda je oduševljen tražio da mu naslikam i kćerku. Ili kada sam naslikao Marka Livaju pa je on stavio potpis na taj rad, umjesto mene kao autora. Najljepše od svega je što kroz umjetnost stvaraš brojna prijateljstva i otvaraš nove životne vidike.
Je li se itko naljutio na karikaturu?
- Da, kolega s posla ha, ha. U svom radu sam istaknuo, kroz dozu zezancije, neke njegove mane i to je ispalo smiješno. Nas deset na poslu smo ga uhvatili zezati i malo se naljutio, ali ga je brzo prošlo. To je ona poslovica da je 'pero jače od mača'.
Koliko ti vremenski treba za jedan rad?
- Obično rad na karikaturi podijelim na tri faze: smišljanje, skiciranje i bojanje. Trebaju mi tri dana, sve radim planski i volim uživati bez da žurim dovršiti rad.
Koliko su ti društvene mreže pomogle u promociji onoga što radiš?
- Puno, društvene mreže dođu kao neka vizitka. Pruže ljudima potpuni uvid u ono što radiš, jave se, popričaju sa mnom i kome se nešto svidi može rad naručiti.
Koji su planovi za dalje?
- Želja mi je skupiti sve radove i napraviti vlastitu izložbu na kojoj bi bile sve splitske legende i gradske face. Dijete sam 80-ih, tako da ću inspiraciju pronaći u likovima s kojima sam odrastao, a u Splitu dobro znamo tko su ljudi koji čine ovaj grad posebnima. Trebat ću se uhvatiti posla, odabrati 30-ak ljudi koji su specifični za ovaj grad i podneblje. Od našeg pokojnog boema Tarzana, do pokojnog Olivera Dragojevića. Imam puno materijala, ali malo slobodnog vremena. Kroz svoj posao upoznao sam razne karaktere ljudi, velikane, a svi oni bili su moja inspiracija.
Kako stigneš kombinirati posao i umjetnost?
- Sve je stvar organizacije, a želja je najbitniji faktor. Sve se stigne kada se nešto voli. Nisam komercijalan umjetnik, prihvaćam onoliko narudžbi koliko znam da mi vrijeme dopušta, ali i onoliko koliko ih mogu napraviti s guštom.
Kako si i sam rekao - sve što nas okružuje je umjetnost, a crtati se može i u šalici. Kako si došao na ideju slikati na tako neobičnom platnu?
-Na pjeni od kave mogu nacrtati koga god poželim. Počeo sam oslikavati kavu kao što to radi većina latte artista, to su bili laki motivi srca, lovorike, ali ništa nije bilo vezano za 'ozbiljniju' umjetnost. Shvatio sam da se umjetnost može primijeniti na bilo kojoj podlozi i krenuo sam oslikavati pjenu kao što to radim na papiru i uspjelo je.
Koja je razlika između drugih podloga i kave?
- Na pjeni imate od 5 do maksimalno 10 minuta za izradu portreta. Što si napravio, napravio si.
I za kraj, tko je prepoznao tvoj talent i jesi li ikada požalio što svoje školovanje nisi usmjerio ka umjetnosti?
- Od malih nogu svi su vidjeli da imam neki umjetnički dar, drugima je to bilo posebno, a meni normalno. Moj dar je, doduše, u osnovnoj školi na Brdima, uočio nastavnik likovnog odgoja Uroš Bosnić, koji se na mene ljutio jer sam više crtao drugima po razredu nego sebi. Da mogu vratiti vrijeme, ne bih ništa promijenio, nije bilo vremena za formalno likovno obrazovanje, no u meni uvijek tinja želja učiti i saznati više. Postali smo globalno selo i lako je doći do nekih novih saznanja, ideja i inspiracija.