INTERVJU Goran Borčić: U splitskim kavanama su Tijardović i Gotovac bili plaćeni večerom, a Zinka Kunc je održala zadnji koncert pred odlazak u inozemstvo

Fotogalerija (17)

Profesor Goran Borčić, povjesničar umjetnosti, umirovljeni muzejski savjetnik i nekadašnji ravnatelj Muzeja grada Splita, u svom aktualnom pothvatu se ponovno bavi fotografskom baštinom ovog puta povezanom sa starim splitskim kavanama, gostionicama i oštarijama. Ispričao nam je zanimljive detalje koje je otkrio u svom istraživanju o događanjima koja su oblikovala Split, a koja su se odvijala u tadašnjim ugostiteljskim objektima kao centrima društvenog i kulturnog života.

Zašto ste se odlučili istraživati i predstaviti upravo ovu temu?

- Kao zaljubljenik u povijest i u naš grad, čitavog života ulažem trud u očuvanje onoga što nas je sve oblikovalo, u kojem god smislu. Važno je otrgnuti od zaborava bogatstvo koje je sačuvano i govori o svim značajnim događajima i ljudima u Splitu, kako bi generacijama koje dolaze mogli pokazati što se sve odvijalo na ulicama kojima danas šeću, često nesvjesni baštine i značaja. Tema starih splitskih kavana, gostionica i oštarija, od 16. stoljeća do početka 2. svjetskog rata, dosad nije bila obrađena, a građani sad imaju priliku vidjeti do sad nikad objavljene fotografije i vedute iz povijesti Splita. Koliko god neki mislili da je povijest dosadna i da to nikoga ne zanima, srećom po buduće istraživače i opću kulturu stanovnika, zanimanje za ovu temu je veliko, a čak i na društvenim mrežama možete vidjeti s kolikim poštovanjem i ljubavi se raspravlja o starim fotografijama našeg grada. O značaju ove teme možda dovoljno govori i činjenica da je pijenje kave bilo uvršteno u protokol nastupnoga primanja novoga gradskog kneza u 18. stoljeću, dakle, nije to nipošto pitanje samo konobara i šalica, već duha vremena.

Kada je u Splitu počeo razvoj ugostiteljstva? Koje su bile prve kavane, a tko njihovi gosti?

- Za sada najstariji poznati podatci datiraju u 1786. godinu. Kavane, oštarije i gostionice posjećivali su svi slojevi, ne samo da popiju piće i objeduju, već i da pročitaju novine, odigraju neku igru s društvom, vode razgovore, a bilo je i tučnjava. Kasnije je bilo veliko zanimanje za koncerte na kavanskim terasama, izvođene su operete, lakrdije, skečevi, burleske, pikanterije, šale, šansone, pjesme i coupleti, a interesantno je da su Ivo Tijardović i Jakov Gotovac za svoje izvedbe kao honorar dobivali večeru. Popularan je bio i varijetetski program, kao i pokladne zabave. Ipak, bilo je tu i ozbiljnih tema, kao u kavani Troccoli, gdje se budila nacionalna svijest. Prva poznata kavana na Rivi spominje se kao 'bottega da caffe e da scalitera', a otvorio ju je Filip Frezza, sin časnika iz Napulja. Jedan dio kavane bio je pretvoren u kartašnicu s trima stolićima za igru, a tu se moglo dobiti kavu, čaj, maraskino, prošek, sladoled i razne vrste kolača. Potom imamo kavanu Valenti i već spomenutu Troccoli. Kavana Muljačić, bečkog stila, okupljala je obrtnike, trgovce i potomke bogatijih težačkih obitelji, a mjesne su novine 1931. zabilježile veliki promet u kavani i tu popularnost obrazložile uvođenjem 'balerina koje dižu noge'.

U svojim predavanjima navodite zanimljive anegdote. Koji su trenuci bili među najzanimljivijima?

Puno je toga, ali mogu izdvojiti da je kavana Troccoli 1926. imala svoje klubove - Stol Splićana, Stol mudraca, Stol zagorske zadruge i Stol umjetnika – a grupa Pravih Splićana naručila je od klesarske radionice Voltolini i Fabris mramornu ploču za stol, s uklesanim grbom na kojem su bili prikazani zvonik sv. Duje i stara općina s morem pred njom. Stol mudraca je zasjedao svake večeri, pri čemu se raspravljalo i kritiziralo sve kulturne događaje u gradu. Na prvom vrhu Marjana održavane su mnoge pučke predstave na kojima bi se okupilo više od 2000 gostiju, a 1910. godine je pred restoranom i u njemu trećina Splita dočekivala smak svita (koji, eto, još nije došao). Pred Kavanom na Novoj obali, koja je neko vrijeme radila i 24 sata dnevno, uspostavljen je javni kinematograf na otvorenome, a ogroman broj zainteresiranih blokirao je rad luke. U istoj su svoje performanse imali i razni snagatori – jedan je dopustio da na njega stave 600 kilograma težak kamen kojeg je nosio dok ga nisu razbili macom. S druge strane, 1936. vokalni koncert u restoranu Villa Rosina održala je i Zinka Kunc, posljednji pred odlazak u inozemstvo. Dakle, vidimo da je u kavanama i restoranima živjela jedna ekscentrična mješavina kulturnog i zabavnog programa, ali i ozbiljnih rasprava, tako da nijedan sloj nije bio isključen. Jedino žene do dvadesetih godina prošloga stoljeća nisu posjećivale kavane.

Može li se reći da je Split pratio tadašnje svjetske trendove, kako u ugostiteljstvu, tako i one povezane sa zabavom?

Da, možemo pratiti kako su dolazile inovacije ili se uređivalo same kavane po uzoru na europske metropole. Caffe Aurora je bila opskrbljena s dva biljara i s preko trideset raznih novina, hrvatskih, čeških, njemačkih, francuskih i austrijskih, što je za ondašnje prilike bio raritet, a tamo je 1930. najavljena i automatizacija posluge, tako da ubacivanjem novčića u jednu kutiju gost bude automatski poslužen bez ikakvog čekanja uzimanjem pića i izborom jela pod staklenim zvonom. U restoranu i pivnici Sarajevo, koju je vodio Čeh, pivo se dovodilo u točionicu električnim pogonom, prvi puta u državi. Kavana Berotti prva je uvela tzv. špricanje crne kave konjakom, vanilijom, anisetom ili drugim likerima. Kao veliki hit u Splitu 1934. svečano je otvoren Automatski buffet i bar na Narodnom trgu, vlasnik iz Kraljevice je ovakvu radnju imao i u Zagrebu: u velikim okomitim mramornim pločama bili su sitni otvori za ubacivanje novca, a kroz devet otvora točilo se bijelo i crno pivo, malinovac sa sodom, narančadu, limunadu, amarenu i šljivovicu. Pripremljeni sendviči nalazili su se pod staklom kako bi se mogli izabrati, a onda se kroz mali otvor ubacivao novac da bi se zatim izvukao sendvič, a kava se pravila u do tada kod nas nepoznatim automatima za pravljenje espresso kave. Koncerti i predstave i ostali oblici umjetnosti bili su svakodnevni, a moglo bi se kao primjer spomenuti orkestar Narodne glazbe i Gospojinska bečka kapela u Kavani na Novoj obali, gdje je 1889. godine gostovala glasovita Geografička panorama, a za otvorenje sezone 1935. gosti Ivaniševićevog restorana Firule uživali su slušati i gledati tada najpoznatiji domaći kazališni par, Leu Deutsch i Bracu Reisa, članove Narodnoga kazališta u Zagrebu.

Kako ocjenjujete važnost ugostiteljstva u razvoju grada i turizma? Možemo li i danas izvući neke pouke iz tog vremena prvih kavana i oštarija?

Svakako su tada kavane i njihove manifestacije posjećivali i turisti. Godine 1909. u kavani koju tada drži Nijemac Panachoff, njemački govore portiri, sobarice, sluge, a i gosti su Nijemci te je ispred kavane bio veliki štekat s oko 30 stolova, na kojima su ljeti prevladavali stranci, a zimi bi se u dvorani okupljali Splićani građanskoga podrijetla. Pred štekatom klasičnu je glazbu svirao kvintet - dok su svirali, na trgu je vladao mir kao u koncertnoj dvorani. Istu je kavanu na Pjaci pohvalio i Bernard Shaw. Ono što bismo mogli i sada više cijeniti je originalna ponuda, bilo u vidu tradicionalne hrane, koja je još u vrijeme prvih kavana bila popularna, bilo u neobičnim događanjima koja unose neki novitet i zabavu. Možda bismo se svi trebali više zabavljati i ne zamjerati onima koji u tome uživaju, već dopustiti stvaranje nekih novih anegdota i priča o kojima će govoriti neka djeca iz budućeg stoljeća.