INTERVJU Mihaela Erceg Mihe o Cartoon Springboardu, romanu prvijencu, Splitu kao inspiraciji: 'Humor je najveće oružje koje imamo'

Premda je tek napunila 25 godina i svježe diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, splitska animatorica, ilustratorica, autorica stripova i spisateljica, specifična po svom humorističnom izražavanju, već je po svojem djelovanju itekako poznata širokoj javnosti. A ako je suditi po novostima u njenoj umjetničkoj karijeri, najbolje tek dolazi.

Razgovarali smo s Mihaelom Erceg, poznatom i kao Mihe, o Cartoon Springboardu u Madridu s kojega se upravo vratila, animaciji u Hrvatskoj, romanu prvijencu naslova 'Ako prođe, prođe', strip sceni, stand upu, novinskim karikaturama, Splitu kao inspiraciji, miru koji je pronašla u Opuzenu, umjetnosti na društvenim mrežama, obitelji i, naravno, humoru.

Jedina hrvatska animatorica na Cartoon Springboardu u Madridu, oduševila je producente

Prošlog tjedna vratila se iz Madrida gdje je sudjelovala na Cartoon Springboardu, jednom od najvećih europskih pitching foruma na kojom su animatori predstavljali svoje projekte, odnosno ideje za animirane serijale i filmove, producentima i ostalim sudionicima. Među 49 prijavljenih projekata iz Slovačke, Češke, Španjolske, francuske, Njemačke, Danske, Švedske i drugih zemalja, primljeno je njih 24, a Mihe je sa svojim projektom 'Salty banana' bila jedina hrvatska predstavnica.

'Salty banana priča je o tri cure koje žive skupa u stanu. Riječ je o humorističnoj animaciji za odrasle koju bismo mogli usporediti sa sitcomima kao što su Friends ili Seinfeld. Super mi je što je bilo podosta adult comedyja da se animacija malo više približi mladim ljudima. Puno je popularnih crtića poput 'Inside jobs' ili 'Rick and Morty' - jako su to kreativne stvari sa suludim idejama i super animacijom. Sada je to došlo u fokus, a inače ljudi misle da je animacija samo za djecu. Nažalost, i producenti ciljaju na dječje jer su uglavnom najprofitabilnije, što ne mora biti tako jer postoje i uspješne serije za odrasle', istaknula je Mihaela Erceg.

Cartoon Springboard, kako nam je pojasnila, nije natjecateljskog tipa, već je njegov cilj povezivanje animatora s producentima. Naša sugovornica stala je tako na pozornicu pred eksperte i - oduševila ih.

'Njima se jako svidio moj projekt, pogotovo moja prezentacija, umirali su od smijeha. Jedan član žirija rekao mi je kako je cijelo vrijeme mislio da bih trebala biti stand up komičarka, što i jesam - amaterski se bavim stand upom, sudjelovala sam, između ostalog, na open micovima SplickeScene. Uglavnom, bilo im je zanimljivo ono što sam predstavila kao i prethodni projekt koji sam radila u suradnji s američkim producentskim parom 'Princess Astra', što je odrasla parodija 'Sailor Moona', japanskog crtića koji je bio popularan devedesetih', otkrila nam je.

'Imamo veliko nasljeđe animacije koje se jednostavno nekako izgubilo'

Mihe je naglasila kako je veseli što je puno mladih talenata u animaciji - kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, što se sve više radi i producira te ona na neki način postaje sve bitnija. Međutim žao joj je što u Hrvatskoj nije popularnija.

'Možda fali novca za animaciju, ali možda i ne fali, nego ga se ne želi usmjeriti u animaciju. Kod nas se uglavnom produciraju kratki crtići za festivale, nitko ne želi uzeti serijal koji bi se u epizodama prikazivao na televiziji. Nije mi sasvim jasno zašto kada bi Hrvatska mogla biti jako uspješna. U Jugoslaviji je Hrvatska bila jako, jako poznata po animaciji, imali smo Zagrebačku školu animacije - vrlo priznatu u svijetu. Svi su naši crtići i serijali 'first class'. Hrvatski 'Surogat' bio je prvi crtić u Europi koji je dobio Oskara za kratki animirani film. Imamo veliko nasljeđe animacije koje se jednostavno nekako izgubilo, što je šteta', iznijela je Erceg.

Razmišljanje o radu za vanjsko tržište nije joj nepoznanica, no, kako nam je rekla, najviše bi voljela raditi u Hrvatskoj.

'Zbilja volim Hrvatsku i našu kulturu, pa i sada, po povratku iz jako lijepog, ali ogromnog i kaotičnog Madrida, mogu reći da je divno kad se vratiš i kad si svoj na svome, pogotovo u Splitu, odnosno Dalmaciji. Voljela bih da mogu ostati ovdje i raditi, ali se sada sve prebacuje na internacionalno tržište jer se ne ulaže dovoljno, što je šteta jer imamo odlične animatore, crtače, pisce. Ljudi su ovdje skeptični prema bilo čemu što je hrvatsko. Kad bismo uzeli neki projekt i izišli na internacionalnu scenu, mislim da bismo imali jako puno uspjeha', naglasila je.

Potvrdila nam je da animatori, uz stvaranje samih projekata u čemu su najbolji, ulažu energiju kako bi zadobili financijsku potporu, ali smatra kako je čitav princip financiranja mladim ljudima teško odjednom promijeniti.

'Prijavljujemo projekte, primjerice, na HAVC, ali ne možemo mi utjecati na ono što žele primiti. Oblikovano je stanje uma kojim se animatore gura pod tepih', komentirala je Mihe.

'Hrvatska strip scena je fenomenalna'

Vrlo je aktivna i na strip sceni. Urednica je, inače, magazina Strip prefiks.

'Hrvatska strip scena je fenomenalna. U Strip prefiksu objavljujemo mlade autore s kratkim stripovima. Svaki put imamo gomilu prijava i gomilu kvalitetnih stripova, ne može nam sve stati u jedan broj. Puno se radi, crta, javljaju nam se ljudi fantastičnim idejama, pričama i crtežima na svjetskoj razini', istaknula je Mihaela Erceg Mihe u razgovoru za Dalmatinski portal.

Dodala je i kako je 'Salty banana' zapravo počela kao strip jer je ona ponajprije stripaš.

Roman prvijenac 'Ako prođe, prođe', splitskog đira, ugledao svjetlo dana

'Ako prođe, prođe' naziv je njenog romana prvijenca koji je upravo, u izdanju Beletre, ugledao svjetlo dana te se pušten u prodaju u knjižarama Hoću knjigu. Mihe nije propustila priliku za zahvaliti urednici Sandri Pocrnić Mlakar koja joj je, kako je istaknula, puno pomogla.

'Oduvijek sam čitala i živjela u knjiškom svijetu. Još kao dijete htjela sam se baviti pričama i biti spisateljica, želja mi je bila pisati kriminalističke romane pa postati nova Agatha Christie', prisjetila se.

Djelo 'Ako prođe, prođe' kombinira, kako je navela, njenu ljubav prema humoru i stand upu s akcijskom pričom koja se odvija u Splitu. Mirjan i Filjo upadnu u dug mafiji pa pokušavaju vratiti te pare... Osobito je zanimljivo to što se svako poglavlje otvara citatom vezanim uz briškulu, što nije nimalo slučajno.

'Jednom nam je profesor iz sociologije u srednjoj školi uzeo karte jer smo kartali prije sata. Završilo se tako da sam napisala sociološki esej o važnosti kartanja i dobila ih natrag. Taj je esej uvršten u knjigu jer je naša kultura kartanja zbilja nešto predivno.

Splićani ne idu na plažu radi kupanja u moru - uskočimo pa idemo kartati. Tako to radim i ja sa svojom obitelji. Majka me naučila kako kartati, bila je strastveni kartaš. Kartanje mi je tako blisko i posebno', podcrtala je Mihe te kroz šalu dodala da u remiju uvijek pobjeđuje, dok u briškuli i trešeti iz nekog razloga redovito gubi.

Ispričala nam je i kako je odlučila staviti to sve na papir.

'Prvo sam napisala kratku priču jer mi se pisalo i onda sam to pokazala svom ocu koji je inače, kako on to kaže, književni osvrtitelj na Dalmatinskom portalu. Pročitao je i pitao me što je bilo dalje. Uzvratila sam da je to kratka priča, a on mi je pak rekao da ne može tu završiti. Zatim sam napisala to dalje i tako je nastao roman',

Otac joj je, dodala je, bio urednik i najveći kritičar, što je jako cijenila. Nije izostavila ni Renata Baretića i Nikšu Sviličića koji su pisali kritiku na knjigu za potrebe prijave na projekt, a kojima se jako dopala.

'Mislim da će se svidjeti i ljudima ovdje jer je splitski đir. Dva lika iz romana zbilja su stereotipični likovi, imaju skoro 30 godina, roditelji ih pitaju kad će se ženiti, rade u nekom kompjuter servisu koji izgleda katastrofa i imaju splitski mentalitet koji je unikatan', smatra.

Split prožet kroz sve što radi

Kako kroz roman tako se i kroz sva njena umjetnička ostvarenja može prepoznati Split kao inspiracija. Tvrdi da kultura u kojoj smo odgojeni jako utječe na nas.

'Ja sam Splićanka i Split je u meni. Kako se kaže, mogu ja iz Splita, ali ne može on iz mene. I kad putujem, u meni je. Tu vrstu humora prepoznali su i na Cartoon Springboardu, čak i u Zagrebu gdje sam studirala animaciju. Dok sam se amaterski bavila stand upom ondje - na open micovima u Studiju smijeha, Vinatageu i drugdje - sve im je bilo zabavnije i smješnije jer sam iz Dalmacije. Ljudima je to uglavnom zanimljivo, simpatično, premda su me poneki i diskriminirali zbog toga', istaknula je.

U Opuzenu pronašla mir za rad na novim projektima

Mihaelu smo 'uhvatili' na kavi u Splitu malo prije polaska u Opuzen, gdje privremeno boravi i gdje je čeka berba mandarina.

'Moja mater je iz Opuzena, ondje imamo kuću s nekoliko mandarina. Ona je uvijek govorila da je Bog poslao Dalmatincima mandarine jer mogu samo ležati, a one ratu. Tako ih ni ja niti zalijevam niti prskam, čekam da narastu pa ih oberem', šaljivo je rekla.

Mandarine su, naime, samo jedan od faktora njenog preseljenja ondje.

'U Opuzenu sam sama u kući sa svojim Ruškom, hrčkom koji je dobio to ime jer je ruski hrčak. Bavim se animacijom, upravo radim na pilotu 'Salty banane' pa mi je super imati svoj mir. Ondje radim i na drugim projektima, sad sam ih nekoliko prijavila za državne poticaje. Jedan je od njih strip roman 'Tuga i Buga' koji se bavi legendom o dolasku Hrvata u Dalmaciju. Prijavila sam također koncept za dugometražni animirani film koji se bavi slavenskom mitologijom. U pitanju je i koncept za animirani serijal 'Otočka posla' o psu i mački koja rade nepodopštine. Mislim da bi mogao biti zanimljiv jer prezentira otočku kulturu, a uključuje standardne aktere kao u filmovima Vinka Brešana - svećenika, časne, gradonačelnika, babe', kazala je i dodala kako bi voljela da potonji i prođe pa da ga krene raspisivati jer bi mogao biti izvrstan hrvatski proizvod.

'Volim živjeti u Hrvatskoj, ali bih voljela da i Hrvatska voli da mi živimo u njoj'

Postavili smo joj i nezaobilazno pitanje za sve umjetnike. Može li se u Hrvatskoj živjeti od umjetnosti?

'Može, ali ne baš u Hrvatskoj. Svi radimo internacionalno. Većina ljudi iz animacije radi van države, internetski.

Nije nemoguće osigurati si egzistenciju. Postoje, naime, studiji u Hrvatskoj u kojima ljudi rade. Ja ne jer su većinom bazirani u Zagrebu, a ja se ne želim vratiti gore. K tome, kao samostalni umjetnik imam više vlastitih mogućnosti i kreativne slobode.

Jednostavno se, nažalost, treba tražiti posao vani, pogotovo u stripu. Imamo nevjerojatne autore koji ne mogu živjeti samo od stripa kao što su Ivan Svaguša, Marko Dješka, Sonja Gašperov, Ivan Marušić. Radimo i neke druge poslove, ilustracije, murale i slično, pa se tako ja bavim i animacijom. 

Volim živjeti u Hrvatskoj, ali bih voljela da i Hrvatska voli da mi živimo u njoj', odgovorila je Mihe.

Mihaela Erceg egzistenciju si osigurava i kao novinska karikaturistica. Godine 2021. radila je na projektu 'Na dobro van doša' - karikaturama je obilježavala razne svjetske 'neobične' dane kao što su, primjerice, dan vožnje bicikla gol, dan izvođenja biljke u šetnju. Uslijedila je dnevna rubrika 'Ištorija'.

'Mislim da sam jedina ženska novinska karikaturistica u Hrvatskoj - sve skupa nas je troje, četvero novinskih karikaturista - koja obilježava razne dane u povijesti, na primjer lika koji je postavio rekord u držanju daha pod vodom ili datum kada je izumljen telegraf ili Morseov kod, raznorazne zanimljive. To mi je jako inspirativno za raditi', ustvrdila je.

'Postoji mit o umjetnicima koji žive na šufitu i stvaraju umjetnost za sebe, ali je to - mit'

Sve produkte svojeg umjetničkog talenta i napornog rada rado dijeli i na društvenim mrežama. Smatra da se radi o korisnom mediju za uspostavu dvosmjerne komunikacije između autora i publike.

'Svakome je važno što ljudi kažu. Postoji mit o umjetnicima koji žive na šufitu i stvaraju umjetnost za sebe. Moj profesor Joško Marušić na prvom je predavanju rekao da umjetnost ne smije biti eskapizam nego komunikacija. Pogotovo je to važno u zanimanju novinskog karikaturista gdje radiš za publiku, a ne za sebe.

Radim ja to, naravno, za sebe, ne bih da ne uživam, ali i za ljude. Svima nam je jako bitno da to oni prepoznaju, da se nasmiju i da uživaju. Jedan od razloga zašto to radim jest da im osiguram dnevnu dozu smijeha. Stalno smo okruženi negativnim pričama i mislim da je ljudima bitan predah od surove realnosti u kojoj živimo', rekla je.

Drži da umjetnost može liječiti kako publiku tako i samog umjetnika.

'Humor je najveće oružje koje imamo jer živimo u svijetu u kojem ne znaš bi li se smijao ili plakao, ali je jednostavno bolje smijati se za sebe, za taj neki generalni mindset. Ako pustiš da greze stvari utječu na tebe, možeš samo poludjeti', zaključila je Mihaela Erceg Mihe u razgovoru za Dalmatinski portal.

A nju, osim smijeha, liječi i obitelj. Tvrdi da joj je na privatnim i na profesionalnim poljima najveća podrška te da joj je izrazito bitna jer je 'obiteljski čovjek'.