INTERVJU Petar Beluhan: Grupa Mayales uvijek kreće iznova iz nekakve debitantske pozicije, to je naša karma

Prošle subote Nipplepeople su u Paradoxu posjetiteljima priuštili večer i koncert kakav se dugo nije dogodio u splitskom urbanom zvuku. Za drugi čin te lijepe jesenske bajke u petak su zaduženi zagrebački Mayales. A što očekuje publiku na terasi Paradoxa pitali smo frontmana Mayalesa Petra Beluhana.

Osim najave onoga što očekuje publiku, možete li nam reći što vi očekujete od publike za vaše novo splitsko gostovanje?

- Nadamo se da ćemo uspjeti odsvirati koncert u kojem se vidi taj dugo tkani nastup gdje pokušavamo 8 kreativnih ljudi spojiti u bend sposoban dostojno izvesti materijal kakav je naš novi album Simbol za sunce. Svi smo u bendu prilično ugodno iznenađeni kako to zvuči i kako smo sve ukomponirali. Ja se samo nadam da će se sve posložiti tu večer kako bismo izveli sve u najboljoj maniri predstavljanja albuma. Kao što znate ili ne znate mi smo fokusirani na izvođenje materijala iz druge i treće inkarnacije Mayalesa i u tome za sad vidimo najveći izazov. A one pjesme po kojima se znamo iz prošlosti još uvijek gradimo i tražimo kako bismo to izveli na način primjeren 21. stoljeću. Nakon što smo odgajali publiku koja je prepoznavala Mayales po pjesmama s prvog albuma sad nam je nekakva misija pronaći nove fanove kao i onda. Nismo mi bili odmah prihvaćeni, trebalo je dosta godina da te pjesme zažive jer uvijek se trudimo napraviti nešto novo, a to novo nema uvijek mjesta u eteru. Treba proći neko vrijeme da to legne i zaživi. Tako evo nas ovdje s namjerom da to bude početak te priče. Ja sam u Splitu gradio svoju životnu glazbenu školu, Split je u tome participirao podjednako kao Zadar i Šibenik. Ja se jednostavno nadam vratiti to klupsko i prijateljsko glazbeno druženje kakvo je nekoć bilo. 

Kad ste zadnji put svirali u Splitu?

- Zadnji put smo nastupili baš ovdje na Rivi 2013. ili 2014. I to je bilo bezveze, za lizače sladoleda.

Ljetni program Sto koluri?

- Da, to je bio promašaj, kao neki incident, nego koncert kakvom smo se nadali u Splitu. Nemamo mi prevelikih ambicija i očekivanja, ne umišljamo si neke statuse. Uvijek krećemo iznova iz nekakve debitantske pozicije. Mislim da je to nekakva karma Mayalesa. Možda u tome i leži objašnjenje našem zvuku - uvijek ispočetka tražimo nišu.

No uvijek ste nekako suvremeni, up-to-date u odnosu na zvuk koji se trenutno uzgaja u svijetu. Osim naginjanja na Beatlese i Simona i Garfunkela, na novom albumu primjetni su i utjecaji novijeg indie zvuka poput možda Last Shadow Puppetsa?

- Tu si ti objektivniji, ja to ne mogu tako sagledati, ali drago mi je da je primjetno to kako se razmišlja o svakom tonu. Ali mislim da su konačno tumačenje ovih komplimenata nekakvi Božji prsti, da je to izvan naše sfere saznanja. Kad slušam Vladu Mirčetu na gitari vjerujem kako je ipak tu talent u pitanju.

Sad je i Geček još tu došao. Kako su se nadopunili njih dvojica?

- Zanimljiva je to situacija, pogotovo kad ti kažem da su u Mayalesu trenutno tri gitarista. Vučjak ne prima u dvorište drugog psa, a Vlado je baš onako jak vučjak, autorski i gitaristički. No, ako je on blagoslovio takav zvuk i sudjelovao u stvaranju tog gitarskog zvučnog zida, onda je situacija dobrovoljna i blagoslovljena od svih. Naprosto se potrefila dobra kemija. Luka je super legao kad je došao, vrlo brzo se okuražio, donio neke autorske ideje i to je zaživjelo na ovom albumu Simbol za sunce u obliku dvije – tri pjesme. Uglavnom lijepo nadopunjavanje bez nekakvog ega koji je možda čak i razumljiv, ali nema ga, ne guši nas taj način, posebno u kreativnom smislu. A kruna priče je ulazak u studio Juri i Pavlu iz Svadbasa. Dakle, oni su kao producenti pomirili nevjerojatnu količinu slojeva i mislim da tome treba zahvaliti većinu onoga što danas slušamo na Simbolu za sunce.

Koliko se postava promijenila u odnosu na tu zadnju svirku?

- Odjek Valerije Nikolovske i Kikija Beluhana traje do danas i to je možda najveći kompliment našem debitantskom albumu Svima želim raj za sve. Oni s nama nisu odavno, ali su uvijek tu negdje prisutni i na svakom sljedećem albumu snimili su neke dionice. Posebno Kiki kojeg zovemo 'stalnim vanjskim članom'. Međutim, od 2012. otkad se dogodila tzv. druga inkarnacija Mayalesa tu nema Kikija i Valerije u liveu. Sad je već treća inkarnacija i sve se nekako bazira na mome lead vokalu i nekim pratećim iznenađenjima koja ćete vidjeti na samom koncertu. Vremena se mijenjanju, triga nas neki novi zvuk, naše stare legende i zvijezde su u nekim svojim projektima i filmovima. Nema zle krvi, dapače, jako se podržavamo, ali, evo, zagrabili smo u neku drugu mjuzu.

Poznato je da ti na sceni nisi prisutan samo vokalno i instrumentalno, već si i nekakav spiritus movens i stup, recimo urbane, scene u Zagrebu i šire. Prisjetimo se primjerice projekta Lagano, lagano iz 1997. Traje li još takav tvoj status?

- Uvijek se trudim dati svoj glas ili pomoći nečemu što je dobro. Ili da se to objedini jer davno sam naučio da je lakše kad nastupiš i napadneš eter s više frontova. U vremenu Lagano, lagano ništa se vjerojatno ne bi dogodilo da su Bastardzi izašli sami, Songkillersi, Cubismo, da ne pričamo o tridesetak drugih imena koja su se provukla kroz kompilaciju. Ovako kad smo napali zajedno, sa svih frontova onda je i publika stekla dojam da je to nekakva tradicija tako da i dalje nastojim razmišljati i funkcionirati na taj način. A doista je široka lepeza talentiranih ljudi koji ti imaju što dati i pokazati. Ne vjerujem da je sve i dalje onako entuzijastično i nadahnuto kao nekad. Nalazimo se u nekom trenutku u vremenu kad stvari izgledaju kao da smo bogatije društvo, veće su mogućnosti, no nestalo je duše, duha i entuzijazma pa je sve to malo teže dovesti na neki nivo kakav je bio devedesetih, pa tako i na Lagano, lagano.

Malo zvučiš pesimistično i umorno. Je li to generalan osjećaj ili samo trenutačno nakon svih ovih ponovnih početaka Mayalesa?

- Ja čak mislim da sam ja iznimno optimističan, obzirom na situaciju koja je trenutno u Hrvata i još uvijek vidim neko svjetlo na kraju tunela, ali svejedno mi se čini da je situacija gora no ikad, bezidejnija ili, kako volim reći, nekoć kad sam radio činilo mi se da ne vidim gdje je plafon, a sad ga vidim i čini mi se jako nizak. Čini mi se da nitko od nas ne može raširiti krila koliko bi trebao.