INTERVJU S BRANKOM BREKALO Popričali smo o viziji Muzeja grada Splita, njenoj novinarskoj karijeri, čudnom natječaju zbog kojega je ušla u sukob s bivšim kolegama...

Branka Brekalo je dvije i pol godine na čelu Muzeja grada Splita, a na njenu žalost, kako sama kaže, najviše se pamti po natječaju za zapošljavanje osobe za odnose s javnošću. Novinarima i profesionalnim PR-ovcima je upalo u oči što se za taj posao traži Ekonomski fakultet i deset godina iskustva. Kako živimo u gradu u kojem je političko namještanje natječaja (p)ostala praksa, ovako definirani uvjeti su odmah protumačeni kao 'dokaz' da su pisani za točno određenu osobu. Ravnateljicu Muzeja je to, kako nam kaže, strašno pogodilo, pa smo došli kod nje raščistiti tu temu koja je ponovno aktualizirana jer je taj dio natječaja - poništen. Niti jedan kandidat nije ispunio tražene uvjete.

'Možete li mi reći za koga smo namjestili natječaj, baš me zanima ime?', pitala me ravnateljica prije nego što sam uključio diktafon. 

Ne možete reći da ne zvuči namješten natječaj u kojemu stoji uvjet Ekonomski fakultet i 10 godina iskustva za posao muzejskog PR-a...

- Imam dosta godina staža u novinarstvu da ne bih prepoznala da taj uvjet novinarima može izgledati tako, ali zbilja se nije radilo o nikakvom pokušaju namještanja posla. Riječ je o mom propustu što prije natječaja nisam zbog brojnih ostalih poslova stigla napraviti novi pravilnik o unutarnjem ustrojstvu, a ne o namještanju.

Objasnite...

- Kada je Grad Split Dioklecijanove podrume dao na upravljanje Muzeju grada Splita, troje zaposlenih iz HULU-a, koji je do tada upravljao Podrumima, prešlo je u Muzej, među njima i osoba na radnom mjestu voditelja odnosa s javnošću - Ivo Županović. Nakon njegova odlaska u mirovinu, natječajem smo tražili zaposlenika s njegovim kvalifikacijama prema postojećem aktu. 

On je imao Ekonomski fakultet?

- Tako je. Ali, ponavljam, moj je propust što nisam napravila novu sistematizaciju, pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i po njemu natječaj za osobu za PR. 

Koliko se ljudi javilo na natječaj?

- Tri osobe. Nijedna nije zadovoljila formalne uvjete.

Hoće li ići novi natječaj?

- Hoće, nadam se da će nova sistematizacija biti završena do raspisivanja novog natječaja, a ako ne stignemo - ići ćemo s promjenom uvjeta za to radno mjesto koji će biti primjereniji tom poslu, kao što su kolege novinari dobro primijetili, samo mi je žao što je to dobilo kontekst namještanja, nije bilo potrebe za tako teške riječi. U situaciji koju sam zatekla u Muzeju, nisam znala odakle početi, puno toga je bilo prioritetno, a rad na sistematizaciji nam još uvijek, nažalost, traje. To sam sebi priznala kao najveći propust. 

Zašto toliko dugo traje izrada sistematizacije? 

- Trebaju se definirati radna mjesta, njihov broj i opisi, a od kada sam došla u Muzej, dosta toga se promijenilo, potrebe i obim poslova su drugačiji, gotovo iz mjeseca u mjesec imamo promjene, pa je teško sve sagledati i napraviti dobar dugoročan dokument. ITU projekt 'Palača života - grad mijena' aktualizira donedavno mrtav prostor jugoistočne kule za koji će sada trebati zaposliti ljude. To nisu samo kustosi, tu je i edukacija,  tehničko i pomoćno osoblje... Mi uopće nemamo pri MGS-u ustrojenu tehničku službu, a imamo prostore kojima je ona nužna. Nedostaje nam dokumentarist, nemamo svoga fotografa... Sistematizacija je ozbiljan dokument koji se ne donosi svako malo, treba ići na usuglašavanje s Upravnim vijećem i Gradom. Mi nismo tipičan muzej, nitko mi ne može reći da je posao u Podrumima samo - muzejski. Da upravljamo samo Galerijom Vidović, uz muzej u Papalićevoj, stvari bi bile jasne, brzo bismo napravili sistematizaciju, a ovako izlazimo iz okvira struke i teže je znati tko nam sve dugoročno treba. Istina, mogla sam napraviti parcijalnu promjenu, nisam i to je moj propust. I meni nije bilo drago da piše u natječaju Ekonomski fakultet jer i sama znam da za to radno mjesto može biti odgovarajuće i puno drugih fakulteta. Međutim, dobila sam odobrenje Grada, računala sam idem provesti natječaj, možda se netko kvalitetan i javi.

Još je otvoren natječaj za dvoje kustosa i tri recepcionera.

- Muzejska savjetnica Helga Zglav Martinac je otišla prije dvije i pol godine u mirovinu, a umirovljen je nešto prije Helge i muzejski savjetnik Goran Borčić, to je ukupno 80 godina iskustva koje trebamo nadoknaditi. Zato tražimo kustose s položenim stručnim ispitom, ovi su natječaji trebali biti ranije provedeni. Što se tiče recepcionara: imamo četiri dislocirane recepcije s tri blagajne i tri čovjeka. Kako biste s tri zaposlena pokrivali četiri recepcije i to u svim smjenama i sve dane u mjesecu od travnja do studenog? Snalazili smo se sa studentima, ali tu se radi o ozbiljnom novcu i nije primjereno da takve poslove obavlja netko tko nije zaposlen. Riječ je o milijunskim iznosima.

Kod zapošljavanja u gradskim institucijama, uvijek se postavlja pitanje može li se iz unutrašnjih resursa naći radnik.

- Ne može! Imamo stručno osoblje, kustose i restauratore koji rade svoje poslove, tu su domari, kućni majstor, tajnica, tri osobe u računovodstvu, pravnica, knjižničarka... Eto, mogu već najaviti da ćemo uskoro raspisati natječaj za knjižničarku jer smo divnu gospođu Jasnu Perhoč ispratili u mirovinu. Lani smo imali 150 događanja u muzeju, za svaki je trebalo papirologiju riješiti, biti na događaju i dijelom ga organizirati, nedostaje nam ljudi. Općenito mislim da je u našem društvu jako zanemareno pitanje kadrovske politike, uopće se ne govori o tome kada je i tko napravio propust. Muzej od prije mojeg dolaska ima problem manjka zaposlenih, ovim natječajima rješavamo zaostatke i popunjavamo neka upražnjena radna mjesta.

Koliko imate zaposlenih?

- Sa mnom nas je 29.

Rekli ste mi da Vas nije doveo Andro Krstulović Opara...

- Ne. Gradonačelnik je moj kolega i prijatelj, mi se prepoznajemo kao ljudi od struke, ali se ne družimo privatno. Andro Krstulović Opara prepoznaje moj rad, ali poziv nije došao s njegove strane. Još bih nešto rekla, što se tiče politike...

Samo recite...

- Razočaralo me što u Gradskom vijeću nisam dobila jednoglasnu podršku. Istina, nitko nije bio 'protiv', ali su 'za' bili samo HDZ i HGS, to me iznenadilo, računala sam da je prepoznat moj rad u kulturi i politička neovisnost. Kasnije su mi neki rekli da su imali rezervu jer nisu bili sigurni kako ću se snaći u pravnim i financijskim stvarima.

Vi ste povjesničarka umjetnosti, kako ste se našli u novinarstvu?

- Željela sam se baviti strukom, ali mi je jako drago što me sudbina odvela prema novinarstvu. Radio Split je redovito pozivao suradnike, javila sam se 1987. godine, prošla audiciju, te su moji tekstovi vrlo brzo bili prepoznati kao oni koji se bave kulturom, ali nisu pretenciozni, nalazila sam detalje koji su meni kao povjesničarki umjetnosti bili jako zanimljivi. Zvao me šjor Ivo Boko, koji je onda uređivao Dnevnik, i kazao mi: 'Reci mi što bi ti najbolje i najrađe pisala?' Kako su me naučili da je najbolje reći da mogu i hoću sve, tako sam i rekla. On mi je kazao da to nije dobar odgovor i da moram znati tko sam i što hoću. Rekla sam mu onda da je to kultura, iako je taj sektor tada bio elitan, pa su te moje riječi mogle biti protumačene kao pretenciozne, međutim, postala sam suradnica Radio Splita baš za kulturne teme. Tako je počelo moje radijsko novinarstvo, a urednik Željko Rogošić me 1990. pozvao na televiziju. Nisam nikada bila ratni izvjestitelj, bavila sam se kulturom i smatrala sam to jako važnim. Dok su se drugi borili, ja sam smatrala da čuvam nešto što je dragocjeno za ovaj narod, što će nas kasnije voditi dalje i što će nas obilježiti i tada i ubuduće. Potom me u tada jako cijenjenu emisiju 'Ekran bez okvira' pozvala urednica Neda Ritz, a trebalo je zaslužiti njen poziv. Imala sam sreću da me se prepoznaje i pozove. Potom sam otišla s HRT-a, naljutilo me što su zaposleni neki drugi po nekom drugom ključu... Imala sam i svoju firmu, obnašala funkciju urednice informativnog programa na TV Marjanu, a onda me 2002. zovu da se vratim na HRT jer nedostaje specijaliziranih novinara kulture. Tada se zapošljavam na HRT-u, a nakon toga dolazi poziv struke iz Muzeja grada za ravnateljsku funkciju. Poziv mi je bio izazov, kao čovjek iz kulture sam računala da mogu ovdje napraviti za kulturu nešto konkretno. Televizija je izvještavanje, a ovdje je rad.

Jeste li zadovoljni što ste napravili konkretno?

- Tek sam dvije i pol godine ravnateljica, dosta se toga radi što se ne vidi. Svjesna sam da živimo u vremenu u kojem nam izložba može izgledati slatko, ali, objektivno, ništa spektakularno. No, Muzej nije samo izložbeni postav, sjetite se kako je istočni dio Podruma izgledao 90-ih godina, to je bila ruševina, olako zaboravljamo koliko se posla napravilo. Tako i danas radimo stvari koje građani možda ne percipiraju...

Što biste od tih stvari istaknuli?

- Mletačka kula za budući Muzej obrane Splita me najviše ispunjava radošću jer je projekt koji traži posebnu kreativnost, teško je ispričati što znači braniti grad kroz stoljeća u malom prostoru koji ne dozvoljava velike predmete i puno priča, nego samo koliko je  potrebno. Od Dioklecijanove palače svako vrijeme je imalo svoje utvrde, grad se branio bedemima, ali i životom. Split se branio fizički, ali i trgovinom, kulturom,  humorom, samim životom. Eros i tanatos se trebaju osjetiti kroz najljepše od naše kulture i umjetnosti, jer je kroz njih Split postao i opstao, ali i kroz obrane koje su se najčešće vodile po otocima, na rubnih krajevima gdje nam je prijetila stoljetna opasnost, opasnost, primjerice od Turaka.

Zanimljivo je da je Mletačka kula služila za obranu od - naroda.

- Iz zapisa iz tog vremena doznajemo da su Splićani teško podnosili bilo čiju vlast, pa tako i mletačku. Nama su tuđe vlasti ostavljale kulturu i građevine, nisu stranci bili samo okupatori, ali uvijek smo bili kontra, to nam je u mentalitetu. Kad smo se bunili, to je bilo intenzivno, pa su se Mlečani trebali sakrivati u svoju kulu. 

Vrh kule će funkcionirati kao vidikovac?

- Idemo u realizaciju projekta koji će završiti terasom, na čijim rubovima postoji mogućnost implementacije multimedijalnih sadržaja. Nadam se da ćemo do Svetog Duje imati dobre obrise kako će ta priča biti ispričana.

Prvi posjetitelji?

- Računali smo na proljeće 2022. godine, ali dosta ovisi o situaciji s koronom. Do Sudamje ćemo otvoriti kulu da je građani mogu doživjeti kao prostor, ali ne još kao muzej.

Splitski bedemi su slabo iskorišteni?

- Ljudi slabo poznaju grad, iz neznanja dolaze strahovi, iz strahova prepucavanja, a struka se često slabo sluša. Splićani ne poštuju istinske autoritete, ljude koji će nam reći da nešto treba biti odrađeno na određeni način i nikako drugačije. Bedemi su kroz povijest bili rušeni, bilo je ideja da se nastavi njihovo uklanjanje, a ne zaboravite da nije tako davno don Frane Bulić spriječio rušenje same Dioklecijanove palače. Imamo puno toga na malom prostoru, ne znamo koliko ta baština vrijedi jer nam predstavlja svakodnevicu. Ne smatram da kulturna dobra trebaju biti ispražnjena od sadržaja, neki objekti tako najbolje 'žive', ali zato trebamo o tome razgovarati i slušati struku.

Što je sa šetnicom na Palači?

- Južni dio ćemo teško staviti u funkciju šetnice zbog imovinsko-pravnih odnosa, a sjeverna strana je za sada nažalost samo dijelom u funkciji. Tu se dogodila velika šteta jer se u sklopu ITU projekta trebala napraviti u Rodriginoj ulici, gdje je ostala velika rupa nakon bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, prijemna prostorija sa sadržajima i stubištem izravno do sjevernog zida Palače, ali se jedna stanarka nije usuglasila i propao je projekt. Sami sebi radimo štetu, ne znam tko je tu profitirao. Istočni dio zida Palače bit će u funkciji po završetku projekta 'Palača života - grad mijena', a Služba za povijesnu jezgru i baštinu radi na spajanju istočnog i sjevernog zida u jedinstvenu šetnicu.

Podrumi?

- Lani je zbog Podruma Muzej grada Split bio drugi po posjećenosti muzej u Hrvatskoj, ispred je samo Arheološki muzej u Puli koji vodi Arenu. Oni su na gotovo 500 tisuća posjetitelja godišnje, a mi na nešto manje od 400 tisuća, od toga u samom muzeju 72 tisuće posjetitelja! Možemo li bolje? Mislim da smo dosegli vrhunac. Najviše posjetitelja je dolazilo kruzerima, kojima smo punili turističku 'rupu' od studenog do veljače, a nažalost sada je zbog korone sve stalo i ne zna se kako će dalje biti. No, u Podrumima imamo puno posla, radili smo na uređenju rasvjete, info panoima, izložbi, u tijeku je u suradnji s vodovodom i vrlo zahtjevan projekt zaustavljanju prodora voda, oborinskih i fekalnih, koja ugrožava i baštinu i zdravlje ljudi.

Što je s njihovim komercijalnim korištenjem?

- Država je od 2019. godine vlasnik Podruma, prepustila ih je Gradu na uporabu, a Grad Muzeju na upravljanje. Tim ugovorom se nalaže drugačije upravljanje Podrumima,  obvezuje nas na puno veću pažnju. Strogo su definirani uvjeti korištenja - od postupaka provedbe sigurnosnih mjera, konzervatorskih, od maksimalnih decibela, udaljenosti predmeta od zidova, načina postavljanja dodatne opreme, a sve to i košta... Tako da nisam sigurna koliko će ostati zainteresiranih koji Podrume olako shvaćaju. Ali za vrhunske kulturne događaje od kojih se neki itekako mogu komercijalizirati, svečane večere i razne tematske manifestacije, Podrumi su elitno, jedinstveno mjesto događanja s cjenikom najma primjerenom prostoru. Sve će pokazati studija upravljanja Podrumima, ali sve nabrojano već se događalo i opet će. S tim da od lani istočni dio Podruma za sada nije dozvoljen za komercijalno korištenje. 

Osim što turisti posjete Podrume, može li ih se privući da zavire u druge muzeje zbog njihova postava?

- Svjesna sam da ljude koji prođu svjetske muzeje Vidovićeva djela i naš stalni postav ne mogu impresionirati. Naša je snaga u autentičnosti, u graditeljskoj baštini u kojoj izlažemo, i u našim pričama, ali kao muzeji ih nismo dovoljno ispričali. Osim toga, morat ćemo se više služiti novim tehnologijama. Struci to nije drago jer smatraju da bi tehnologija mogla obezvrijediti znanstvene istine, pribojavaju se gubitka znanstvene ozbiljnosti. Trebamo naći ravnotežu, malo jesmo u zaostatku. Muzeji u Splitu se trebaju  povezati, raditi zajedničke projekte i nuditi širu priču o istome. Posebice mi u centru grada - Etnografski, Galerija umjetnina i Muzej grada. Recimo, odavno sanjam da vidimo što imamo od secesije u sva tri muzeja, jer to je zanimljivo razdoblje u cijeloj Europi. I Split se tada mijenja, njegovo graditeljstvo, infrastruktura, unutarnje uređenje kuća. Zatim razdoblje moderne... i na taj način svatko iz svojeg kuta priča o gradu, ljudima, običajima. 

Što mislite o izlasku muzeja izvan okvira prostora u kojem djeluju? Reći ću banalan primjer, može li Muzej organizirati nešto tipa Noći Dioklecijana?

- Uvijek možemo ići u kvalitetnu suradnju s organizatorima takvih događanja, to smo i radili. Smatram kako ipak struka treba korigirati neke elemente u manifestacijama kako bi bile vjerodostojnije, a da ne izgube na zanimljivosti. Muzej je sad dio županijskog storytelling projekta kojim smo dobili mogućnost edukacije turističke vodičice, koja će kroz Muzej grada, a možemo izići i na ulicu, govoriti o Marku Maruliću, dogovorili smo da to bude u liku njegove sestre Bire, inače benediktinke koju je Marulić jako volio. U staroj gradskoj vijećnici ćemo otvoriti izložbu Judita, povodom 500. godišnjice tiskanja djela, a pretpostavljamo da će ta osoba do tada biti educirana i moći evocirati jednu živu priču. Dodala bih i da ćemo kroz projekte otvaranja dvije kule dobiti na životnosti, popularnosti, koja neće ići nauštrb same kulture, nego joj dati dodatnu vrijednost.