INTERVJU SA ŠKOROM: 'Pukao sam na Gripama zbog Torcidine reakcije'

Povodom 30. obljetnice Oluje, Miroslav Škoro održat će koncert na splitskoj Rivi 3. kolovoza, dva dana poslije nastupit će u Kninu, a pred te velike glazbene fešte našao je vremena za intervju za Dalmatinski portal. Iako je nakon mega koncerta na Hipodromu jedna od tema bio odnos Škore i Thompsona, popularni glazbenik nije imao što novo reći na tu temu, no u odgovoru na pitanje na koju njegovu pjesmu publika najbolje reagira, otkrio je da se radi o hitu 'Sude mi', koju je izvodio s Markom Perkovićem...

- Iako pjesma 'Sude mi' nema ni video niti je itko od nas mislio da će biti toliko velika, publika na nju najbolje reagira. Jedna  je od mojih najslušanijih pjesama na svim servisima, iako je rijetko puštana na radijima. Uvijek postoji jedan dio publike koji od početka koncerta pjeva stihove ove pjesme, ali meni su jednako vrijedne i 'Ne dirajte mi ravnicu', 'Svetinja', 'Mata', 'Juliška' i sl. jer su sve nastale u mojoj maloj glazbenoj radionici, ‘mojem malom, tihom obrtu kako bi to rekao Arsen Dedić - rekao nam je uvodno Škoro.

Je li Vam se neki nastup posebno urezao u sjećanje?

- Svaki nastup je poseban, ali ima jedan koji me strahovito veže uz Split. Kao netko tko nije u redovnom programu radijskih postaja u Dalmaciji jer u mojim pjesmama nema puno mora, brancina i borova, prvi put sam na Gripe došao jako davno 'na mišiće'. Kasnije sam nastupio na Gripama u sklopu turneje 'Milo moje' i to na datum smrti mojeg oca. Tog 26. studenoga u 22.50 sati izašao sam na bis pjevati 'Ne dirajte mi ravnicu', a za to vrijeme su momci iz Torcide napravili bakljadu, klekli su i pjevali, a ja sam zaplakao. Nekoliko puta sam 'pukao' na pozornici, jednom zbog mame u Lisinskom, drugi puta na 'Sude mi' u Domu sportova, i eto, tog puta na Gripama. Koncert u Splitu uvijek je svojevrsni vrhunac karijere zbog mojih imotskih korijena i oca koji je 'drukao' za Hajduk.

Postoji li trenutak u glazbenoj ili političkoj karijeri u kojem biste sada drugačije postupili?

- Na život gledam onako kako sam opisao u autobiografskoj knjizi 'Stoput bih isto ponovo'. Zahvalan sam na svemu, pa i na pogreškama i pitam se bih li sada uopće imao koncert na Rivi da nisam bio strpljiv i da nisam griješio. Mislim da ne bih. Ne bih mijenjao ništa jer ništa u ovih 40 godina karijere nisam planirao, dogodilo se, i zapravo sam tek prije nekoliko dana osvijestio da slavim takvu obljetnicu. 

Autor ste i knjige 'Glazba i autorsko pravo'. Kako komentirate današnje stanje hrvatskog glazbene scene?

- Scena je onakva kakvi smo i mi, ali kad kažem ‘mi’ ne mislim samo na glazbenike. Mislim i na medije i publiku. Jednostavno, takvi smo kakvi smo i imamo glazbu kakvu zaslužujemo, kao i vlast pa i medije. Sve skupa je zapravo povezano sa stanjem u društvu. Ipak, mislim da generalno stanje u društvu nije tako loše kao što se čini, kao ni sama glazba. Imamo prekrasno klapsko pjevanje i folklor, možda ne tako zanimljiv kao irski ili egzotično neparan kao orijentalni, ali još uvijek bogat kulturom, tradicijom i lijepom melodijom. Pitanje je samo kreacije u datom trenutku i onoga što se u tom trenu 'nosi' jer glazba je pomalo moda. Uostalom, i u suvremenim trendovima imamo Gršu. 

Ove godine preminuo je i Boris Ćiro Gašparac. Koliko Vas je pogodila smrt jednog od velikana tamburaške glazbe kojoj i Vi sami stilski pripadate?

- Svaki odlazak snažno pogodi nas koji ostajemo. Zato se uvijek trudim ljudima pokazati koliko ih volim i koliko mi je stalo do njih, pomoći im i sjesti s njima dok su živi. Kada umru mogu iskazati žalost i sućut obitelji i bude mi žao što tu osobu više neću sretati, ali mi je važnije kakav sam bio prema njima dok su bili živi. Kada je Ćiro u pitanju, njemu sam napisao više toga, ali i on i publika najviše su voljeli 'Da sam im’o šaku dukata', koju je on rado izvodio i to mi je najveći mogući kompliment u mojem odnosu s njim. Mislim da je imao bogatu karijeru i vrlo težak život, ali priznajem da mi ide na živce kada se ljudi posthumno zainteresiraju za nekog. Primjerice, Ćiro je imao brojne borbe s bolestima, ali rijetki su brinuli kako je Ćiro Gašparac. Isto vrijedi i za druge pjevače koji su otišli poput Kiće, Arsena, Olivera kao i za sve druge ljude. Glazbenici su isto ljudi od krvi i mesa koji vole da im se priznanje iskaže za vrijeme života i zato ne volim posthumne nagrade. Stoga, baš iz Splita s guštom poručujem: kad umrem, nemojte mi dodjeljivati nikakve nagrade, zakasnili ste, a Ćiri nek' je pokoj duši.

Na hrvatskoj estradi stekli ste i brojna prijateljstva pa i kumstva. Koliko su ona zapravo u tom okruženju iskrena?

- Priče o iskrenim i manje iskrenim prijateljstvima u glazbi su floskule. Isto je kao i u politici, gospodarstvu, novinarstvu, hotelijerstvu, vinogradarstvu... Ja sam vam kao Scrat iz Ledenog doba koji gura žir i izaziva uvijek nekakve probleme i ima me posvuda, pa svašta i vidim. Dok sam djelovao samo na glazbenoj sceni, mislio sam da je tu najgore. Međutim, kada sam zabasao malo u znanost, svašta sam vidio, a da ne govorimo o politici i gospodarstvu. Želim reći da je stav o odnosima u glazbi kao neiskrenim puka predrasuda i da tu nema ništa manje ili više iskrenosti i neiskrenosti nego što ima u nekim drugim poslovima. Dapače, mi spadamo u red onih ljudi koji se, za razliku od mnogih drugih profesija, lako i brzo organiziraju, naprave primjerice pjesmu ili humanitarni koncert i pomognu kada treba. Ustvari, vrlo smo slični onome što je i većina hrvatskog naroda. 

Nedavno ste preživjeli anafilaktički šok uzrokovan magarećim mlijekom. Kako sada stojite sa zdravljem? 

- Mi ljudi smo krhka bića koja su sebi svašta umislila. Postojimo daleko kraće nego Zemlja pa jednom kada Zemlji budu dosadile naše radnje, samo će nas stresti. Vidjeli smo to najbolje u Zagrebu prije par godina kada nas  je pogodio onaj potres. Tek tada vidiš koliko si malen, nebitan. Zahvalan sam na svakom danu koji proživim, svakom prijateljstvu koje ostvarim, na svakom obroku koji blagujem. Svoje stanje bih opisao liječničkim riječima: 'Nema zdravih, samo nepregledanih'. Imam bogati zdravstveni karton, a nedavna situacija je rezultat malog nemara. Samo sam trebao popiti magareće mlijeko na vrijeme, a ne ga ostaviti satima da promijeni kemijska svojstva. Ipak, preživio sam zahvaljujući hrvatskim liječnicima i dragom Bogu. 

Već duži niz godina živite u Zagrebu, a u pjesmama opjevavate rodnu slavonsku grudu. Postoji li namjera da se Vi ili djeca jednom za stalno vratite u Slavoniju ili možda Imotski?

- To je stvarno teško pitanje jer osim Splita ili malo Rijeke, malo koji hrvatski grad može pružiti ljudima u mojem poslu ono što može pružiti Zagreb. Jedno vrijeme bio sam i predsjednik uprave Croatia Recordsa i to nisam mogao raditi iz Osijeka jer bi u tom slučaju šest godina morao svaki dan putovati vlakom. Tu su i djeca koja su odgojena u Zagrebu. Ipak, sin se silno želi vratiti u Osijek. Njega strahovito vuče nazad to iz čega sam ja 1989. godine otišao. U pravu su oni koji vele da možeš otići iz nečega, ali to nešto u tebi ostaje zauvijek. 

Što Vas čini tipičnim Imoćaninom?

- To što kad god padnem, dočekam se na noge. Možda i ruke, ali rijeko padam direkt na glavu. Ta genetika je nešto čudesno i čarobno i ne omalovažavam nikog drugog, ali činjenica je da ima nešto u toj Vrlici, Imotskoj i Sinjskoj krajini pa i u cijeloj Dalmatinskoj zagori što nas čini križancima između čovjeka i mačke. Jednostavno rečeno, sposobni smo i manje se bojimo neuspjeha u nekim situacijama. Ako treba, skočimo i na glavu, ali uvijek nekako izbjegnemo pad na nju. 

Živjeli ste jedan period i u SAD-u. Je li razlika u načinu života zaista tako drastična?

- Ovdje je puno bolje. Ne govorim to tek tako jer neki mogu mogu reći: 'Lako je Škori'. To sam govorio i mislio i kada mi nije bilo lako. Možda bih čak i ostao u Americi malo duže da sam mogao svoje ljude, ravnicu i kamen povesti sa sobom. Iako, ne podnosim živjeti tamo gdje mi ne znaju izgovoriti ime, a o hrani da ne govorim. S jedne strane, Amerikanci su sila, a onda s druge nemaju kvalitetu života kao mi. Njihova kultura je postavljena na drugim temeljima. Primjerice, djeca u Americi žive s roditeljima najčešće samo do 18. godine dok prosječnom Splićaninu, Imoćaninu, Osječaninu ili bilo kojem Hrvatu je normalno živjeti s djecom dokle treba, a najbolje zauvijek. Također, Amerikanci se obiteljski sastanu samo na blagdane dok primjerice ja ne bih izdržao da ih vidim tako rijetko. 

Vaša supruga Kim Ann vodi izdavačku kuću, sin Matija svira, a kći Ivana se bavi novim medijima te posebno zaštitom autorskih prava u digitalnom dobu. Kako balansirate obiteljski život i onaj poslovni?

- Cijelo vrijeme radimo, ali i koristimo svaki trenutak za odmor. Mi smo ljudi koji nemaju klasično radno vrijeme, nego spadamo u one što se zovu poduzetnici. Poduzetnik je netko tko je u pravilu samostalan, drugačiji. On/ona nema radnog vremena ni klasičnog godišnjeg odmora i na neki način radi cijelo vrijeme za tu svoju firmu i poduzetnički pothvat. 

Dogodi li se ikad kakvo razilaženje u mišljenjima?

- Rekao bih da rijetko kad imamo isti stav. Moja djeca su već odrasla, prekrasna bića koja imaju svoje stavove i puno puta se ne slažemo. Međutim, sreća je u tome što i supruga i ja smatramo da upravo iz tog sukoba različitih mišljenja nastaje nova kvaliteta i dolaze neka nova rješenja. Nikad to nisu zapravo svađe, već razmjena mišljenja, odnosno sagledavanje stvari iz drugačijeg kuta gledanja. Pritom se uvijek trudimo da odaberemo najbolje moguće rješenje koje se uglavnom nametne samo po sebi. U globalu nemamo teških situacija, ali s guštom se prihvaćamo svakog problema. Čak mislim da su nam problemi draži od stvari koje idu glatko. 

Pjesme 'Zastava', 'Izdajnici i heroji' nastale su u suradnji sa sinom Matijom. Kako gledate na generacijski jaz koji se često nameće kao nepremostiv?

- Matija svira u našem bendu dosta dugo, već peta godina je u tijeku. Ja i inače jako vjerujem u mlade ljude koji su puno svježiji i puni ideja. Ljudi moje generacije često iz ovog ili onog razloga odustanu. Možda bih i ja, ali oko sebe, osim ovih mojih momaka u najboljim godinama, imam mlade, posebice mog Matiju, koji je vrhunski instrumentalist. Pomaže mi svojim idejama i kreacijom, a kao izvrstan svirač može napraviti puno toga što ja ne mogu jer sam ipak priučeni gitarist. Nisam jedan od onih koji dijele svijet na starije i mlađe, ali smatram da su mladi puno sposobniji i da mogu puno više napraviti. Mi stariji im samo trebamo ukazati povjerenje i dati priliku, pa svojim iskustvom pomoći ako zapnu. 

Što splitska publika može očekivati na Rivi 3. kolovoza?

- Dobru svirku i puno emocije. Sve Splićanke i Splićane pozivam da dođu i daju nam priliku, a zauzvrat će dobiti naša srca i sve ono što sam u 40 godina karijere stvorio. Dobit će sve pjesme koje su nastale u trenutcima kada sam tražio odgovore želeći pomoći samom sebi. Bernard Shaw je lijepo rekao da pisanje počinje kada prve kapljice krvi krenu kapati po bjelini papira. Onaj tko se nije suočio s bjelinom papira ne može to razumjeti, ali mislim da može prepoznati ono što radim. Živim u narodu, o njemu pjevam i za taj isti narod izvodim pjesme koje su uz njih već 40 godina i u sretnim i u tužnim trenutcima. Posebno pozivam hrvatske branitelje i one koji su uveličali moj nastup na Gripama tog davnog 26. studenoga, da dođu pa da ponovno zapjevamo 'Ne dirajte mi ravnicu' i sjetimo se velikih i svetih dana od prije trideset godina.