Tisja Kljaković Braić izbacila je novu knjigu. Nakon hit knjiga ‘Oni’ i romana ‘U malu je uša đava’, umjetnica i spisateljica napravila je prvu knjigu za djecu. ‘Pita moja mama imate li jedno jaje’ je slikovnica u kojoj Tisja opisuje neobično splitsko susjedstvo na zabavni način. Jedna od najčitanijih domaćih autorica vjeruje kako će njeno novo djelo osim najmlađih zabaviti i starije članove obitelji. U to ne sumnjamo jer sve što je do sada stvorila izazvalo je veliki interes i oduševljenje javnosti.
- Ima skoro tri godine da sam rodila svoju drugu kćer Nastju. Kuća nam se počela puniti slikovnicama i ponovno sam se našla u dječjem svijetu. Jedan dan došlo mi je da probam nacrtati jednu pričicu i iskra je frcnula. Priča je dosta neobično napisana, ali je nastala baš iz duše. Zabavljala sam sebe i sve oko sebe dok sam je stvarala. Poslala sam crteže popraćene tekstom svom uredniku Seidu Serdareviću koji me odmah pitao radimo li to slikovnicu. Svaka priča poslana je i mojim glavnim kritičarima - prijateljima. Kad sam vidjela da se oni dobro zabavljaju, znala sam da je to - to.
Već po naslovnici vidimo tvoj potpis…
- Crtana je tako da smo font ostavili u rukopisu, nismo ga pretvorili u kompjuterski font jer se nadovezuje na crtež, kao kod moji karikatura, čini jednu cjelinu. Glavni lik je moja mlađa kćer Nastja i njezino susjedstvo koje čine životinje. Mala djevojčica neprestano upada u razne avanture zbog svoje dječje znatiželje. Uz Nastju upoznajemo i razne osebujne likove, a sve je pisano vrlo kratko i duhovito. Sjetila sam se kako djeca crtaju stripove pa se iznenadiš kako su banalni i šarmantni, maštoviti i bez ograničenja. Ne možeš zamisliti koliko te njihove priče nasmiju i iznenade. To mi je bilo u glavi kada sam je pisala.
Koliko dugo si je pisala?
- Sve što je dobro napravim u pet minuta. Sve što stvorim da vrijedi napravila sam s velikom lakoćom. Kad mi je prestalo biti zabavno, prestala sam pisati i crtati. Težine nije bilo, samo radost. Takav je moj proces, ne znači da je kod drugih tako. Bila je prošla zima, sjela bih doma za stol i nacrtala bih jednu priču za malo više od sat vremena. Slala bih drugima da vide, a reakcije ljudi mene ponesu. Sve što radim proizlazi iz dobre energije, trenutka, euforije, a nikako iz muke. Ono što napravim iz muke ne ispadne dobro. Kod mene je, kako je rekla moja mama, sve na ‘dum-bum’.
Koja je priča bila prva?
- Prva priča je bila inspirirana kupusom iz Gata, koji je donio od supruga Igora otac. Iz tog kupusa je izašla uholaža i puž. Ta uholaža me zainteresirala zbog svog naziva ‘uho-laž’, pomislila sam kako bi to mogla biti dobra priča za djecu. Tako Lažov iz kupusa koja maloj Nastji na uho kaže strašnu laž. Takve su mi smiješne stvari kasnije dolazile na pamet, baš sam se zabavljala, ali sve moje priče imaju uporište u istini.
Kako se pjevač Jole našao u priči?
- Imam susjedu kojoj smeta kada moja kćer trči, onda joj se luster trese. Nju sam nazvala gospođa Vesna Čagalj, rodica pjevača Joška Jole Čaglja. Neočekivani rasplet dogodi se kada se u njezin stan doseli pjevač koji ima tri kćeri i sina. Njemu nije smetalo što mala trči, štoviše, čagljići su se sprijateljili s Nastjom. Dakle, priče imaju uporište u istini, a ova s Jolom je djelomično istinita. Dio o Joli je potpuno izmišljen, inspiracija je bila samo u njegovom prezimenu.
Kakvi zanimljivi likovi se još kriju u slikovnici?
- Drugi likovi su solinski policajac Mile Gnu, koka Anđela koju je toliko stislo da ne može više nesti jaja, ljenjivac Božidar Božo Linčina i mnogi drugi životinjski likovi.
Imaju li priče neku pouku?
- Pouka se uvijek provlači. Željela sam da se djeca iznenade i nasmiju, a da to nikako nije očekivana priča. Nisam željela biti autor još jedne edukativne slikovnice, ali sam provukla i neka važna pitanja. Napisana je slobodoumno, nije klasična priča u rimi. Djeca sjajno pišu i crtaju dok ih mi ne ukalupimo, a ja sam se nadovezala na taj dio prije kalupljenja. Sjećam se crteža svoje kćerke dok je bila mala, to je bilo sjajno. Dok sam razmišljala o konceptu znala sam da za djecu treba biti nešto drugačije, neobično, neočekivano i duhovito. Recimo, riječ seronja upotrijebiti u priči je već smiješno djeci. Tako imamo životinju balegara, živi u Africi gdje je cijenjen i poštovan, a koji dolazi živjeti u Split i zovu ga Seronja. Ukratko, priča je za sve koji se osjećaj kao djeca.
Djeca su iskrena, kakve reakcije očekuješ na slikovnicu?
- Sve što radim dolazi iz srca, tako da se posebno veselim iskrenoj dječjoj kritici. Kada nešto pustim u svijet, iza toga stojim. Imala sam dobar osjećaj da će se svidjeti djeci, a uvijek postoji doza straha kako će to zaživjeti. Ali, što je tu je, dala sam svoj maksimum. U slikovnici će biti desetak priča, polovicu smo morali izostaviti. Ima ih i za drugi nastavak, napravila sam knjigu od 250 stranica, ali nam se to činilo previše. U konačnici je ostalo oko 120 stranica, nisam željela da se izgube u čitanju i da im bude dosadno.
Kako je na priče reagirala glavna junakinja tvoja kćerka Nastja?
- Čitala sam joj priče, listali smo ih na kompjuteru, kada smo završili pitala sam je koji joj je najdraži lik. Odgovorila mi je - mala Nastja ha,ha. Shvatila je da je to ona, jako joj sliči i sam crtež.
A starija kćer?
- Starija Issa je u pubertetu i nije željela da je crtam. Dala je glas crtiću koji upravo završavamo Veljko Popović i ja. Crtani je rađen po mom romanu ‘U malu je uša đava’, izgleda sjajno i baš se veselim trenutku kada će izaći na velika platna.
Prava pomama nastala je za tvojim dvjema zbirkama ilustracija o Njemu i Njoj pod naslovom 'Oni', koje su doživjele pet izdanja. Kao i za zbirkom pripovijedaka 'U malu je uša đava', koja je godinama najprodavanija u Hrvatskoj, a prema kojoj je nastala i hit predstava u režiji Marija Kovača i animirani film. Jesi li očekivala ovakav uspjeh?
- Ništa nisam očekivala, a uvijek se veselim kada od mojih djela nastaju nova umjetnička djela. Mislila sam da ‘Oni’ neće doći dalje od Dugopolje, a moji radovi prihvaćeni su diljem regije. To me je iznenadilo i moram priznati da je dodatna motivacija za rad. Dalmatinski mentalitet prepoznali su i drugi, očito su životne situacije svugdje iste. Ne forsiram ništa, kada osjetim stvaram, kada ne ide onda je bolje da ne radim. Kada se ja ne zabavljam znam da je kraj. Odlučila sam biti svoja, što mi padne na pamet, bez razmišljanja, kalkuliranja, radim ono što me veseli.
Kako izgleda proces i gdje najčešće stvaraš?
- Nemam neko točno određeno vrijeme, ali ni mjesto za rad. Ako mi nešto padne na pamet, a često dok recimo kuham, sve ostavljam i počnem pisati ili crtati. Kad me uhvati inspiracije sjednem za stol, a Igor onda djeci kaže ‘pustite mamu da radi’ ha,ha.
Tko ti je najveći kritičar?
- Moja prijateljica Petra, strašno je zeznuta. Kad mi kaže ‘nije mi’ odmah bacim rad u smeće ha, ha. Jednom sam nacrtala plakat za Međunarodni dječji festival u Šibeniku i poslala sam joj ga. Bila je južina, ja u PMS-u, ona ne odgovara, iskidala sam ga i bacila. Za nekoliko sati Petra kaže da je fantastičan. Napravila sam ga ponovno.
Na poslovnom i umjetničkom planu ti zaista ide. Svoja djela si izlagala na tridesetak skupnih te četrdeset samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a majicama, pregačama, torbama, kalendarima, retro tanjurima oslikanim crtežima na kojima prikazuješ svakodnevicu svima pružaš veselje i humor kojeg svi prihvaćaju sa široko raširenim rukama. Je li bio težak put do toga gdje si danas?
- Ne volim kada mi se laska, to mi ide na živce. Prelazi mi mjeru dobrog ukusa kad me puno hvale. Ne osjećam se dobro u hvalospjevima, čujem prije neki ružni komentar ha,ha. Ja sam štufaica. Ova priča je napisana na zimu, a u meni već tinja želja što ćemo iduće.
Knjigu u pretprodaju možete je naručiti na Frakturi.