Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Ivan Baranović uoči premijere drame 'Ženici': Zovkov kazališni svijet uvijek je otkrivao male ljude i njihove iznimno važne sudbine

Ivan Baranović uoči premijere drame 'Ženici': Zovkov kazališni svijet uvijek je otkrivao male ljude i njihove iznimno važne sudbine

U predstavi se govori o sudbini dvoje pojedinaca i njihovih obitelji smještenih u ambijent Dalmatinske zagore

U subotu i nedjelju publika u Domu Zvonimir u Solinu moći će premijerno pogledati dramu 'Ženici', autora Ilije Zovka u režiji Ivana Baranovića i Pere Eranovića

S Ivanom Baranovićem, atipičnim glumcem i redateljem, samostalnim umjetnikom i jednim od osnivača družine Ritam igre, popričali smo uoči subotnje premijere. Druga predstava je u nedjelju.

Na samom početku, Baranović je istaknuo cijeli tim. Eranović i on su uz glumu i radili na dramaturgiji, režiji, osmišljavanju kostima i scenografiji. 

Miho i Dado Dolina su zaslužni za oblikovanje svjetla i tona, a Bruno Dubravec osmišljavanje i izrada plakata.

Zašto ste se odlučili za osnivanje kazališne družine Ritam igre?

- Za osnivanje nezavisne kazališne scene u Splitu sam se odlučio djelomično zbog nužde, ali i zbog želje da se pokuša formirati nova, stabilna nezavisna kazališna scena u Splitu. Grad vapi za novim nezavisnim kazališnim produkcijama koji bi upotpunili kulturni život. Mladi i svi oni koji se tako osjećaju bi trebali vjerovati da je promjena na bolje moguća te da ovo što sada vidimo na našoj sceni je sve redom profesionalno i korektno, ali ne i zadovoljavajuće da ne bi željeli promjenu. Promjena je moguća, samo ju se treba stvarno i iskreno željeti i u nju uložiti golemi trud i rad. Tako sam npr. ja uz glumački angažman prionuo istraživanju produkcije, pisanju projekata, prijava na natječaje i sl. Potičem mlađe kolege s Akademije da se odvaže na takav put jer i samo osmišljavanje projekata može biti jako kreativno. S druge strane, spoznaja o materijalnom aspektu umjetnosti je jako bitna kako bi se svi mi znali postaviti prilikom pregovaranja za honorare s producentima i direktorima kazališnih kuća.

Ako možete pojasniti misao o postavljanju prilikom pregovora za honorare?

- Naravno da nije svačiji budžet isti i da se ne možeš prema svakome postaviti na isti način, ali upravo osjećaj za to se može naučiti kad se prione radu na kreiranju vlastite nezavisne kazališne produkcije.

Stoga je na valu kreativnog optimizma i kazališnog entuzijazma pokrenuta nezavisna kazališna družina Ritam igre koja se tijekom djelovanja povezala i surađuje s nizom kulturnih ustanova (Omiš, Imotski, Solin) te stručnih suradnika diljem Splitsko-dalmatinske županije. Iz te naše suradnje s kulturnim centrima po uvjetno rečeno manjim dalmatinskim mjestima - profitiramo svi. Primjerice, surađujući s glumcima amaterima, mladi glumci imaju mogućnost usavršavati svoj zanat, ali i njegovati ljubav i zadovoljstvo zbog bavljenja glumačkim poslom.

Koji je cilj Ritma igre?

- Cilj djelovanja naše družine je osigurati siguran prostor za kreaciju i glumačku igru te razvoj publike. 

U sklopu našeg repertoara uz 'Ženike' imamo još dvije predstave 'Roko i Cicibela', melodramu prema scenariju Miljenka Smoje te predstavu 'Zavodnici'. Zasad egzistiramo po principu gostovanja tako da smo više manje pokrili cijelu Dalmaciju te smo počeli polako ići i u unutrašnjost i druge županije. Postoji ambicija i želja za svojim prostorom u Splitu unutar kojeg bi se prikazivale naše predstave, ali mislim da će to pričekati bolja vremena kad se pandemija koronavirusa primiri.

Koliko je teško biti glumac u vremenu epidemije koronavirusa?

- Iskreno, teško je. S tim da moram naglasiti kako, naravno, nisu u istoj poziciji samostalni umjetnici i glumci zaposleni u kazališnim kućama. Samostalce je financijski gledano ova kriza doslovno sasjekla jer su ipak kolege u kućama zaštićenije. Sve je stalo, manje je projekata, svi štede, kulturna ljeta su na pauzi i čeka se do zadnjega trenutka što će biti s koronom. Pri tome moram istaknuti kako postoje odgovorni koji i u ovo nesigurno doba organiziraju respektabilne ljetne programe kao što su to primjerice u Omišu, Solinu ili Imotskom. Dakle, može se. A i neće ova korona trajati vječno. Bilo je i težih stvari u životu. Mislim da se uz pozitivan stav svaki realan problem čini puno lakši i premostiv.

Kakve šanse uopće imaju mladi glumci?

- Pričat ću na lokalnoj razini, odnosno o bazenu koji pokriva splitska glumačka Akademija. Jasno je da posla za stalno neće biti za sve u kazališnim institucijama. Međutim, po mom mišljenju, mladi glumci uz potrebu za sigurnošću moraju i njegovati u sebi osjećaj slobode i sreće koju su imali kad su vidjeli svoje ime na popisu onih koji su prošli prijemni za Akademiju. U praktičnom smislu hoću reći da mi je jasno zašto se netko orijentira u potpunosti na kazališne institucije, ali bilo bi pritom skroz logično i da želi uraditi nešto svoje, a to će puno lakše ostvariti u nezavisnoj produkciji. Jedno ne isključuje drugo. Time bi po mom skromnom mišljenju oživjela kulturna scena grada koji ima jako puno talenata i potencijal za puno više.

Priznati ste samostalni umjetnik, koliko olakšanja ili težine donosi taj status?

- Od početka prošle godine sam stekao status priznatog samostalnog umjetnika od strane HZSU. Taj status sigurno ima olakšavajuću okolnost praktično gledano jer država samostalcima pokriva mirovinsko i zdravstveno osiguranje te ide 'radni staž'.

Uz to sam dobio i golemu satisfakciju kako se moj rad ipak vrednuje te time dobio moralni vjetar u leđa za daljnje samostalno istraživanje.

U vrijeme Gorana Golovka mladim glumcima su bila otvorena vrata teatra. Kakvo je stanje danas?

- Po mom osjećaju i danas su vrata teatra otvorena mladima što se po posljednjim događanjima na splitskoj sceni dalo primijetiti. Naravno, to može biti i još bolje koliko god to bilo sad na zavidnoj razini. Tu ima i odgovornosti nas mladih glumaca koji bismo trebali poduzimati više inicijative i želje kako bi druge ako treba i natjerali da nas gledaju boljim očima. Na Akademiji studirajući 4-5 godina  stječemo naučeni zanat koji trebamo njegovati, čuvati i razvijati. Pritom trebamo štiti svoje kolege te glumački integritet koji je i inače, a u doba pandemije i krize pogotovo, na udaru raznoraznih projektnih producenata te direktora i izvan teatra koji nam ne žele uvijek dobro. Moramo još više poštivati sebe i jedni druge te će od toga profitirati i sam teatar ukoliko i kad nas angažira.

Da se vratimo predstavi 'Ženici' koju postavljate premijerno. Dotičete se zapravo nekih od najvećih problema današnjice, a jedan je odlazak mladih iz domovine?

- Kroz komiku i apsurd se u 'Ženicima' propitkuju brojne univerzalne teme i motivi koje seciraju društvo na mikro i makro razini nudeći publici apsolutnu slobodu u donošenju vlastitih zaključaka i procjena. Tako se u predstavi dotičemo i teme odlaska rezigniranih mladih iz domovine, odnosa sela i grada, problematikom zviždača i kako se postavljaju institucije i običan puk prema zviždačima, problem odnosa između malog čovjeka i sustava, tema malograđanske percepcije sigurnosti i sl. A iznad svih tema se nalazi tema sudbine dva mala čovjeka, Ive i Jure, odnosno njihovog međusobnog odnosa i prijateljstva koje uslijed brojnih egzistencijalnih kriza i povrijeđenih ega biva na kušnji.

Što vas je najviše fasciniralo u 'Ženicima' Ilije Zovka da ste je odlučili postaviti na kazališne daske?

- 'Ženici' su melodramska duodrama s elementima pučke komedije koja ima ogroman potencijal iz više kutova gledano. Prije svega ima potencijal jako dobre predstave zbog genijalnog teksta koji je izašao iz pera velikog Ilije Zovka. On je bio istaknuti hrvatski glumac, dramski pisac te utemeljitelj amaterskih dramskih družina Zagora i Klub 19. Zovkov kazališni svijet je uvijek iznova otkrivao male ljude, društvene marginalce, nevažne pojedince i njihove iznimno važne sudbine.

Po tom istom ključu je rađena duodrama 'Ženici'. U njoj se govori o sudbini dvoje pojedinaca i njihovih obitelji smještenih u ambijent Dalmatinske zagore. Njihove sudbine su iznimno iskrene i tako iskonski ocrtavaju ambijent malog mjesta koje se može preslikati bilo gdje unutar Dalmacije.

Radi se o nesvjesnom kolektivnom naslijeđu koji se godinama prenosi s predaka na potomke i koji će uvijek biti dio kulturne baštine Dalmacije koja je kako i Ljubo Stipišić Delmata kaže 'povišću pritrujena', napaćena i ponosna.

Oba lika iz 'Ženika' su iznimno čvrsti, jaki i stoga zanimljivi karakteri. Jure (kojeg igram ja) je ponosan, prkosan, istinoljubiv te zbog toga i nastrada od političkih, kvarnih, vladajućih struktura u njihovom mjestu te uz apsurdni krimen zviždača i nepodobnog biva prisiljen na odlazak u inozemstvo trbuhom za kruhom. Ivo (igra ga Pere Eranović) je s druge strane sušta suprotnost od Jure. Naime, Ivin otac je bio upravo ta sporna politička vlast u njivom malom mjestu te mu je kao sinu istaknutog lokalnog dužnosnika financijski gledano životni put bio puno lakši jer mu je sve bilo sređeno i imao je sve na gotovo.

Svaki od njih na svoj način autentično prezentira ljude iz malog mjesta te su njihove karakterizacije jedne od glavnih fascinacija predstave 'Ženici'.

Može li umjetnost promijeniti zbilju ili je, kako dolazi ekonomska kriza, sve više gurnuta na marginu?

- Umjetnost će uvijek moći promijeniti i obogatiti zbilju kolikogod ona kao djelatnost bila u kontinuitetu gurnuta na marginu.

Prema statusu koji imaju kultura i umjetnost se prepoznaje bilo nekog društva te stoga moramo svi biti toga svjesni. Uostalom sam Dostojevski, tj. njegov Miškin u Idiotu bi rekao 'Ljepota će spasiti svijet', a ja bih možda sanjarski svjesno i s nadom u bolje sutra dodao kako lijepa umjetnost spašava svijet.

Također mislim kako umjetnost mora biti za ljude i s ljudima te stoga kazališna družina 'Ritam igre' ne zazire od interdisciplinarne suradnje kako bi se približila publici te je tim načinom uzročno posljedično razvijala. Gluma i kazalište mogu imati svoju primjenu i na području terapije, zdravlja, baštinskog turizma i sl. te su to sve područja koja imamo namjeru razvijati te biti otvoreni za suradnju i rad s ljudima različitih svjetonazora.

Vaša reakcija na temu