Jasen Boko je objavio knjigu o Indiji: Pročitajte dio poglavlja 'Kako mi je praprababa odredila sudbinu'

Jasen Boko, poznati splitski putopisac, upravo je u izdanju Profila objavio novu knjigu 'Život i smrt uz svetu rijeku - Gangesom od Himalaje do Bengalskog zaljeva'.

Za čitatelje Dalmatinskog portala ekskluzivno objavljujemo dio poglavlja 'Kako mi je praprababa odredila sudbinu' iz ove knjige:

Dakle, prije otprilike pet tisuća godina Praslaveni su se negdje u ruskim stepama izljubili i oprostili sa susjedima Praindijcima i Prairancima, koji su otišli prema jugoistoku, dok su Slaveni započeli svoj put prema zapadu i jugozapadu, a Pragermani ili Balti odabrali sjevernije rute. Nije se to dogodilo u godinu dana, trebalo je vjerojatno cijelo tisućljeće da ta plemena napuste stepe i odu svako u svojem pravcu, te puno više od tisućljeća da se počnu prepoznavati kao Germani, Slaveni, Balti i ostale etničke skupine. Još će puno vode proteći Dnjeprom, Donom i Volgom, rijekama pokraj kojih su živjeli prije nego što su naselili svoje Rajne, Visle, Dunave, Save i Gangese te se počeli definirati imenima koja će poslije postati odrednice suvremenih nacija.

Često imam dojam da je taj trenutak odvajanja u dalekoj stepi obilježio mene osobno. Uvjeren sam kako su se neka moja praprabaka i prapradjed, kad je došlo vrijeme za pokret, sukobili oko pravca kojim će otići. Suglasni su bili da s onim barbarima Germanima ne idu nikamo. Baba je željela otići s Protoindoirancima, dida s Protoslavenima.

- Ja ti u tu Europu ne iđem - odlučna je bila baba.

- A šta'š u Indiji, vruće je, prometne gužve, puno ljudi, more je sivo, valovi veliki, majmuni skaču po granan, tigrovi jedu ljude. Slonovi, ej! Urazumi se, ženo!

- Nije vruće, nega lipo toplo. Ne iđen i tačka!

- Sarasvati, iđeš sa svojin mužen, jes razum’la. Šta će svit reć?

- Ne iđen, Zvonimire, je l' čuješ! Neću s vami Protoslaveniman, puno pijete, ne perete se i virujete u onoga Peruna i ženu mu Žlicu…

- Nije mu žena Žlica! I ne diraj mi vjerske osjećaje!

- A nega kako se zove, ako je on Perun?

- A luda ženo, s tobon se stvarno ne da razgovarat! Šta je tebi?

- Znaš ti šta je meni!

- Ne znan!

- Znaš!

- Ne znan!

- Onda ne znaš.

- Znan! Luda si!

- Mali Trpimir iđe s menon! - inzistirala je baba.

- Jes’ ti normalna, da mi potomci budu Indijci, aloooo?

- A ne, nega će bit 'Rvati?

- Šta fali 'Rvatin? Bolji su nega oti crni! Mi smo 'Rvati čista raca, arijska!

- Mo’š mislit! E, baš niste, Indijci su Arijci. Mi Indijci smo za jednakost, solidarnost i društvenu pravdu! Vi ste protoustaše! Revizionisti jedni!

- Šta smo mi?

- To šta s' čuja!

- Mater ti je ustaša, protopartizanko jedna!

- Ostav' se moje matere, jes' čuja? Šta t' je pun’ca sad kriva. Ne iđen!

I trajala je ta svađa, između dide desničara i babe ljevičarke, kojih stoljeće ili dva, da bi na kraju, kao i uvijek, bilo po babinom: ona je otišla s Indijcima, on, dobivši u koalicijskom sporazumu ipak moga pretka Trpimira, njihovog jedinog sina, sa Slavenima. I eno ih, dida i mali, vide se jasno na one dvije najvažnije slike koje prikazuju dolazak Hrvata na more. Kod Otona Ivekovića dida je onaj u desnom donjem kutu, s nekakvim krilima na šljemu, a mali je Trpimir, moj predak, do njega, u krilu neke đavlije žene koja sigurno nije baba (kud ju je prije naša?). Mali već ima krunu na glavi, ključan dokaz da sam i ja kraljevske krvi, a prapradida je, jasno svjedoči slika, toliko zatravljen pogledom na more da će mu potomcima trebati stoljeća da se iz Ogorja spuste na obalu, u Split. Kod Celestina Medovića, pak, moj je predak Zvonimir, odmah sam ga prepoznao, glava pljunuta moja, onaj što kleči i ne iđe dalje, ostaje na planini i ne prilazi moru. On je taj od kojeg sam naslijedio strah od morskih pasa!

I tako sam ja, koje tisućljeće kasnije, završio u Splitu, a duboko u meni ostala je čežnja za Indijom (babino dite!) i potreba da se na Potkontinent stalno vraćam.

****

Indijske kulture dale su puno više svijetu nego što je to Zapad spreman priznati. Najstarije svjetsko sveučilište nastalo je na Potkontinentu, u Taksili (danas u Pakistanu) još u 6. stoljeću stare ere, 1700 godina prije prvoga europskog sveučilišta u Bologni. Kad pogledate službene popise najstarijih svjetskih sveučilišta, oni uvijek započinju s Bolognom, uz napomenu kako su sva ona starija, u Indiji, Perziji, Kini i zemljama islama, isključena s popisa jer su drugačija od europskog koncepta. Europocentrični dominantni svijet ne priznaje ništa drugačije ili ono nastalo izvan centra svijeta kojim su, ignorirajući sve ostale, proglasili mali polutok na periferiji Azije, koji ne čini ni 7 % površine kopnenog svijeta i danas ima tek desetak posto svjetske populacije. I koji se s prvim kulturama susreo znatno kasnije od nekih izvaneuropskih središta. Ali, kako se Europa ponaša ignorantski prema svemu što ne dolazi s njezina prostora - što su vrlo uspješno danas naslijedili Amerikanci - očekivano prešućuje činjenicu da je sveučilište u Taksili desetak stoljeća podučavalo i religiozne i sekularne predmete, a bilo je poznato po proučavanju znanosti, medicine, umjetnosti, čak i astrologije. Studenti su na sveučilište dolazili iz cijelog tada poznatog svijeta, od Grčke do Kine.

I indijska književnost pripada počecima ljudske civilizacije. Ta se literarna djela na ljudskom obzoru pojavljuju milenijima prije nego književnost superiornih kolonizatora. Ep Mahabharata, isključimo li Staljinov i Mao Zedongov opus, najopsežnija je knjiga svjetske literature, i zajedno s Ramayanom čvrsto stoji među formativnim knjigama svjetske literature. To su ujedno i jedine drevne knjiga koje se i danas, barem u Indiji, tretiraju i uče kao suvremeni, živi tekstovi. Brojke kojima se i danas služimo nisu jedini indijski doprinos matematici: poznavali su i broj pi (π), a što se pravnih znanosti tiče, Manuov je zakonik stariji od bilo čega što je stvoreno u Europi.

Indijska znanost i danas značajno pridonosi svjetskoj znanosti: od 1975. šalje svoje satelite u svemir, a 2008. uspješno je spustila lunarno vozilo na Mjesec. Među brojnim važnim otkrićima te ekspedicije je i prvi put potvrđena činjenica da na Mjesecu ima vode u obliku leda. Prvi Indijac svemirom je letio još 1984. godine.

Iznenađuje činjenica da je, unatoč prisutnosti Indije na Mjesecu, najstarija svjetska zapisana mitologija do danas ostala nedodirnuta svim društvenim, tehnološkim i etničkim promjenama. I dok su sve one Perune, Odine, Zeuse, Jupitere i njihovu braću Isusovi sljedbenici odavno pospremili u vječna lovišta, Brahma, Šiva i Višnu, njihovi nekoć bliski božanski rođaci, i danas se štuju u Indiji jednakim žarom kao prije tri ili četiri tisućljeća.

Boko iznosi malo poznate činjenice o Indiji i objašnjava kako je Gandhi ujedinio narod

Indija je zemlja prema kojoj su rijetki ravnodušni. Mnogi je se plaše, drugi onamo putuju u potrazi za duhovnošću, treći zbog odličnih plaža, četvrti zbog planinarenja...

Jasen Boko u novom putopisu otkriva nam svoju ljubav prema toj čarobnoj zemlji i donosi slojevitu priču o značenju koje rijeka Ganges ima za život, kulturu i civilizaciju Potkontinenta, o povijesti te turbulentne zemlje, o raskošnoj mitologiji i odnosima vjerskih zajednica danas, o poimanju siromaštva i bogatstva koje je u Indiji drugačije nego u Europi.

Putujući od izvora svete rijeke u Himalaji do njezina ušća u Bangladešu, autor pripovijeda o srdačnim i veselim ljudima koje susreće, o ekonomskom siromaštvu i dubokoj duhovnosti, o burnoj povijesti te zemlje, iznoseći malo poznate činjenice o brutalnosti britanske vladavine i objašnjavajući na koji je način Gandhi ujedinio narod. Boko je silno zabavan kad prepričava mitove o nebrojenim hinduskim božanstvima ili kad pokušava otkriti zašto Indijci piju vodu onečišćene rijeke, dirljiv kad pripovijeda o prijateljima koje je ondje stekao, tužan kad govori o položaju žena u Indiji, oduševljen kad se uvijek iznova susretne sa solidarnošću Indijaca i njihovom spremnosti na pomoć, zaigran kad otkriva na koje sve načine sitni prevaranti obmanjuju naivne turiste, pažljiv kad opisuje najveći vjerski festival na svijetu - Kumbh Melu, bespomoćan kad pripovijeda o životu u logoru Geneva u Dhaki, glavnom gradu Bangladeša… Istražujući život i smrt uz svetu rijeku, Boko sebi i nama pokušava otkriti zašto ga ta zemlja toliko privlači i zašto joj se uvijek vraća. A mi ćemo, čitajući ovu knjigu, otkriti čudesni Potkontinent, naučiti kako se prepustiti Indiji, a onda i zaroniti u sebe preispitujući svoje stavove, uvjerenja i način života te postati bolji, otvoreniji i empatičniji ljudi.

Tko je Jasen Boko? Evo što on kaže o sebi...

Radio sam u rudnicima zlata u Australiji i tvornici ribe na norveškom sjeveru, brao maline u Québecu, studirao u New Yorku, autostopirao u Burmi i Iranu, penjao po Himalaji, kupao se u Titicaci, nosio eksploziv u kamenolomu, rušio ostarjele dimnjake u tvornicama, spuštao se niz kanjone… Ima još: putovao sam Putem svile lokalnim prijevozom, susreo se s Odisejem na Mljetu (dobro, ovo zamalo), tražio Aleksandra među talibanima u Afganistanu, Dioklecijana u Turskoj i Che Guevaru uzduž i poprijeko Južne Amerike, plovio (i plivao!) Gangesom i Mekongom, penjao slobodnim stilom u ekstremnim stijenama, putovao, putovao, putovao…

Imam ja i ozbiljni dio života. Diplomirao sam dramaturgiju i svjetsku književnost, bio samostalni umjetnik, dramaturg, urednik, novinar, ravnatelj Drame splitskoga HNK, kazališni producent...
Dramski tekstovi igrani su mi u dvadesetak kazališta u četiri zemlje. Objavio sam trinaest knjiga, od kojih šest putopisnih, prevođen sam na niz egzotičnih jezika (azerbajdžanski, turski, španjolski, čak i hrvatski!). Za svoje pisanje zaslužio sam niz nagrada, a najvažnije su Kiklop za najbolju knjigu publicistike 2012. za knjigu Tragovima Odiseja te Marin Držić za dramu O kupusu i bogovima 2010. 

Održao sam stotine predavanja o svojim putovanjima i knjigama u zemlji i inozemstvu (čak i u Parizu!), a moje se knjige, kaže izdavač, dobro prodaju. Po zanimanju sam, barem onom u duši - nomad.