Jezik gitare ne može lagati

Konačno sam uspio ostaviti sve i vratiti se Pavelu Steidlu koji me muči već danima, ne želeći se ogriješiti o dobrotu i žrtvu umjetnika koji je uz poteškoće iz Češke jedva dospio na martovski koncert u splitski Hrvatski dom. Kakav čudesni rendes-vous u secesijskoj dvorani u kojoj samo duhovi čuvaju uspomenu na staro prijateljstvo s Česima još od godina borbe za nacionalni identitet i umjetničku samosvijest. U ovoj čaroliji antikvarijata Steidl je, unatoč restrikcijama pandemije i potiskujući svoje unutarnje zamke, još jednom dokazao neiscrpnost svoje mašte i glazbenu nadmoć kojom je ostavio za sobom toliko mlađih suvremenika. Razumije se, da bi se došlo do  statusa umjetnika koji posjeduje majstorsku tehniku sviranja i tako rijedak dar muziciranja, trebalo je sukobiti se s crnim silama ondašnje stvarnosti i otići u drugu zemlju (Nizozemsku) koja će mu otkriti nove ideje i poglede, dati zamaha njegovoj mašti i prostorima slobode u kojima osluškuje svoje unutarnje glasove. Sve te nama nepoznate reminiscencije, bogatstvo nadrealnih slika i svakojakih fantazmagorija, emocionalna memorija i odbljesci egzistencijalnog očaja, grade njegov imaginarni svijet.

Ne čudi me njegovo priznanje da mu je cilj skladanja (valjda i sviranja) nešto lijepo, ono što usrećuje  njega i sve ljude. Steidl je nedvojbeno u sebi podigao utočište internacionalne glazbene umjetnosti, ali nikad se nije odricao svojih nacionalnih izvora i svog malog seoceta Skryje u srcu Češke s jedva 200 stanovnika, tamo gdje je zatvorena škola, a prigodno postavljena muzejska mineralna zbirka. Tamo gdje sve grmi od mira, obojenih reflektora neba, mirisnog zelenila šume i rijeke Berounke gdje je mali Pavel naglas pjevao i lovio svoje prve ribe, tamo i dalje veliki glazbenik putuje u intimu punu sutona da zna tko je i odakle je! 

Istraživanjem do glazbene zrelosti 

Ima nekih kritičara koji svoje prosudbe temelje na dijelom uhvatljivim elementima i parcijalnim aspektima umjetnikova muziciranja upozoravajući na tek poneki aspekt njegovog raznovrsnog talenta. Boljim poznavateljima Steidlovih dometa pokazat će se da njegovi svekoliki interesi i artistička usmjerenja još nisu otkriveni i da unatoč višedecenijskom radu njegov istraživački put nije zaključen, za njega ništa nije konačno, sve podliježe stalnoj provjeri, ali i promjeni. I na svakom novom nastupu u Splitu i Hrvatskoj postajalo je jasno da se udaljava od prijašnjih interpretacija i utvrđenih kanona, nicale su nove ideje i meni se činilo da je tu pred nama umjetnik velike inspiracije i zanosa, odvažan kreativac koji ne napušta skladateljeve misli već u novom vremenu i prostoru u njih ugrađuje neki suvremeni biljeg i jedinstveni ushit. Kao da za dobre i velike stvari uvijek treba vremena! Ono što posebno cijenim kod Pavela Steidla jest njegova suzdržanost čak i onda kada ostaje na izrazito tonalnoj strani poznatih djela ali se šulja putem kojim ne gasnu nade već rastu geste osjećajnosti i trenuci lirskog nadahnuća da se ne izgubi suvremenost fascinacije čak i za 'stare' majstore gitare ili lutnje. Ta poticajna uloga koju on ima u drugačijem pogledu na autonomne vrijednosti skladatelja od baroka do romantizma pa i 20. stoljeća zapravo je preporodna, njegova zadaća neumornog istraživača, premda ne jedinog, nije samo značajna već i plemenita. U pravu je veliki paragvajski skladatelj i gitarist A. Barrios Mangoré kada kaže da 'nitko ne može postati gitarist ako se nije okupao u fontani kulture'. 

Sloj autentičnog glazbenog tkiva i nakupljeno blago u duši vlasnika najbolje se osjeti u trenucima intimnog dodira sa svijetom, u punoj koncentraciji na koncertima. Kao u Aladinovoj špilji nakupio je Steidl mnogo dragulja i iskaza talenta, ne samo formiranih glazbenih okvira već i različitih skica, misli i dilema, najčešće onoga što spada pod 'under study'. Manje su se analizirale njegove pjesme i napjevi (lied), instrumentalne skladbe, ispunjene šarmom improvizacije i šaljivim tekstovima, lakoćom i sasvim individualnim pristupom. Steidl kao profesor i pedagog posebno je poglavlje i sjajan primjer nekoga tko sebe nije smatrao klasičnim edukatorom, već prijateljem koji će mlade glazbenike uputiti da ne slijede njega već otkriju sebe. Njegova su predavanja seanse razmjena mišljenja i savjetovanja, master class prilika za brz individualni napredak. Posebno se uspješnom pokazala suradnja s gitaristicom Janom Kindernayovom nakon 2000., koja ne rezultira samo angažmanom u alternativnoj kazališnoj predstavi i dobrim koncertima već i širim tretmanom glazbe koja potiče maštu i entuzijazam, koja oduševljava sanjare i skrivene pjesnike. Ne čudi me da je Steidl među suradnicima imao i našeg zlatnog gitaristu Zorana Dukića, koji također spada u sam vrh elitnih glazbenika. 

Od instrumenta do identiteta

Posebnu pozornost Steidl posvećuje izboru kvalitetne gitare koja bi trebala zadovoljiti brojne kriterije, od vanjskog izgleda do snage i topline tona i dubine zvuka, savršene intonacije, dinamičkog opsega i spektra boja, dobrog balansa. Teško je nabrojiti sve njegove gitare od one japanske Khono 70-ih godina koja je bila nagrađivana i  cijenjena, preko zanimljivog instrumenta nadahnutog crvenokosog Britanca Davida Rubia, pa španjolske gitare jedinstvenog Simplicio, pa Valta Forette, donekle izmijenjenu kopiju Simplicia u izradi Federica Shepparda s velikim dinamičkim opsegom i dubokim basovima, pa instrumente iz Južne Amerike i Meksika sve do  možda njemu najdraže romantična gitare velikog bečkog majstora Johanna Antona Stauffera iz prve pol. 18. st. koja se mogla natjecati s glasovirom. Steidl posjeduje Altamirin model 'Vienna', koji je kopija starog Staufferiova modela, a tu je novija gitara nabavljena od pop glazbenika Simona Rivesa. Uvijek u struji nezaustavljivog rada  i nemirnog aktivističkog duha Steidl upravo kroz gitaru i njezinim tvorcima komunicira s raznim povijesnim razdobljima otkrivajući važnost glazbene kulture i stvaralačke izvornosti. Svaki je instrument bogatio registar njegove osjećajnosti da bi različite konotacije odjekivale u njemu kao šapat u akustičnoj špilji. Započeo je s iracionalnom privrženošću baroku opčinjen polifonijom, bujnim kontrastima, motoričnošću i varijacijama tema koje nisu pisane za gitaru (često izvodi djela čeških skladatelja, posebno popularnog svirača lutnje Jana Antonina Losya) da bi se poslije 1990. okrenuo glazbi koja je izvorno posvećena gitari i novim duhovnim izazovima. Vrijedi se ovdje podsjetiti na jedan stav znamenitog André Gidea koji kaže: 'Za umjetnika od vrijednosti nije više riječ o tome da se osloni na umjetnost jučerašnjice, kako bi se pokušalo ići iznad toga i kako bi se potisnule granice, već da se izmijeni  sami smisao umjetnosti i da se njenom nastojanju izmisli neki novi pravac.' 

Braneći svoju profesiju Steidl se, s drugim uglednim gitaristima, upravo našao pred tom odgovornom zadaćom otvarajući se romantizmu (sa starim instrumentima i modernom tehnologijom) i suvremenoj glazbi. Ugledni prof. Kevin Dawe, University of Leeds UK, pita se u novoj studiji (The New Guitarscape in Critical Theory, Cultural Practise and Musical Performance) što znači svirati, dodirivati i osjetiti gitaru kao instrument svijesti i tijela u pozitivnom smislu, kada tehničke posljedice globalizacije i cyber platforme rade protiv toga   rušeći upravo presudnu ulogu gitare u očuvanju mreže različitih društvenih razmjena sve do lokalnih zajednica. Treba razmotriti ulogu glazbene industrije, glazbenog obrazovanja i očuvati glazbenu baštinu radi ispravnog pozicioniranje njihove uloge i zaštite pozicije gitare. 

Za aktivnije mjesto gitare

Umjetnikova privatna skromnost i obuzetost intelektualnim i artističkim problemima svog stvaralaštva kao da su pobuđivali u njemu osjećaj za ono sudbinsko što ga je vraćalo sebi. Uostalom, znao je Pavel da Nietzsche ima pravo tvrdeći da 'imamo umjetnost zato da ne bismo poginuli radi istine'. Nema sumnje da ugledni češki klasični gitarist posjeduje takav senzibilitet koji povezuje njegova unutarnja vrata s onima univerzuma, to je prilika da održi bliski kontakt s realnošću koja ga okružuje i aktivira njegovu emotivnu energiju slutnjama ljepote i dobrote koja se skriva u mnogim situacijama svakodnevice, tamo gdje život verificira poeziju i prirodu samu a glazba obogaćuje stvarnost i uzdiže ljubav 'visoko do neba živoga sunca'. Krije li se u šupljini gitare, da parafraziram Johna Williamsa, više svega u beskraju pod velom priviđenja.

Pokušao sam precizno prepoznati kakav je stav zauzimao Steidl u poznatim i živim konfrontacijama prema glazbenom nasljeđu Andrésa  Segovije, kao i mainstream repertoaru koji je obuhvaćao razdoblje od baroka do 20. stoljeća. Stotine rasprava i  knjiga, bučnih raspri o tomu ostaje li Europa stara elitistička klasična utvrda koju treba čuvati ili se valja otvarati onome što J. Williams prvi naziva world music i svemu onome što taj pojam donosi. Velike gospodarske, socijalne i kulturne promjene utjecale su i na položaj i vidljivost gitare koja konačno postaje dijelom orkestra, otvorena širokom rasponu različitih stilova (Michael O'Toole, Michael Shmith, Tony Palmer i dr.). Od Steidla, koji je mlađi i apartni sudionik ovih zbivanja, saznajemo na temelju dostupnih izvora da valja Segoviji priznati pionirsku ulogu u postavljanju smjernica, mjerila i pravila pozicioniranja gitare u profesionalnom klasičnom svijetu, ma koliko da je taj proces počeo prije njega, tako je njegovim studentima i sljedbenicima bio olakšan put predstavljanja vlastitih individualiteta i kreativnih kapaciteta. Novi su umjetnici stvarali svoje 'škole', postavljali individualne principe, a Steidl se pita treba li insistirati na suprotnostima  ili na rezultatima koji otvaraju nove pozicije gitari i usredotočuju se na jureće promjene između straha i nade! Kako bilo, pozicija 'dok je nama nas' pliva u svakodnevnom žongliranju, umjetnost gitare ima pravo na svoju istinu, na nadmoć svojih ideala jer samo tako ispunja svoju glavnu zadaću. 

Sjaj i raznolikost gitarističke glazbe

Za svoj splitski nastup, pod nazivom Hommage à Jimi Hendrix, Pavel Steidl ponudio je dobro nastudirani program koji seže od baroka do suvremene glazbe, iskazujući se kao gitarist međunarodne reputacije oslonjen na gotovo idealne tehničke sposobnosti, rijetki senzibilitet i odnjegovani ton kakav se rijetko čuje. Zbog izvanrednog načina komunikacije koja se rađa iz djela koje interpretira, gotovo karizmatskog nastupa u atmosferi koja je podsjećala na tajni workshop sa šakom splitskih gitarista i zanesenjaka, učinilo mi se da se na pozadinskoj lila sjenci javljao natpis... sanjati je dozvoljeno! 

Uvodni set s djelima starih majstora dao je prednost sjajnom skladatelju i gitaristi Fernandu Soru čiji se uzvišeni klasicizam i lirski odsjaji romantike osjete u jednostavnim i elegantnim Menuetima iz rasutog op.11 koji plijene sasvim osebujnim rješenjima i bogatskom boja, dinamikom i skladom što je Steidlu dalo priliku da nam opušteno i gotovo plesno predoči barem dio bogatog opusa uvaženog katalonskog gitariste. Fernandino Carulli bio slavni napolitanski gitarist i autor brojnih skladbi koje su pogodovale mladim umjetnicima zbog umjerenosti i ugodne nepretencioznosti kao što su Tri andanta iz opusa 320. kojima je Steidl skrivećki provlačio i tempo grazioso. Šest capriccia za gitaru op.20 (od 36 skladanih) virtuoza Luigia Legnanija iz Ravenne u koječemu nas povezuju s N. Paganinijem, ali i drugim velikim glazbenicima 19.stoljeća, pružili su novu šansu Steidlu da iskaže bogatstvo svojeg  umijeća i povezanost s djelom uglednog gitariste. To tim prije što i sam posjeduje kopiju Legnani gitare od J.A. Staufera s kojom je snimio spomenute capriccije. Toliko raskoši i brzine, radosti ganutom srcu, oduševljenih zanesenjaka koji se smiju rezonancama muzikalne zavodljivosti, a sve to u službi i sugestivnoj interpretaciji probranih neočekivanih obrata. Malo je skladatelja koji su virtuozi na čak dva instrumenta - violini i gitari kakav je bio Niccolò Paganini. Volio je gitaru radi sklada i nosio je sobom svuda gdje je odlazio, premda je dugo ostajala u sjeni violine čiju raskoš nitko nije dovodio u pitanje. Steidler, koji je posebno studirao i snimao Paganinijev gitaristički opus, u je Splitu izveo Dvije Paganinijeve Sonate za gitaru MS84, koje su u principu dvostavačne i kombiniraju minuet s valcerom, allegrettom ili allegrettom scherzandom otkrivajući svoju fantaziju i romantičarsku liriku. Nakon pauze raspoloženi umjetnik donio je složenu i jedinstvenu Ciacconu J.S. Bacha, jedno od najsloženijih djela glazbene literature koje zahtijeva velemajstorsku tehniku i savršeni dinamički raspon majstora klasične gitare. Kakav čarobnjak treba biti umjetnik da na malom instrumentu, kako bi kazao J. Brahms, dodirne čitav svijet najboljih misli i najmoćnijih osjećaja. Postizanje uvjerljive kontrole nad kvalitetom tona, demonstracija energije i dovoljne doze spiritualnosti, osobine su Pavela Steidla koji priznaje da svaki put Ciacconu 'sviram drugačije jer uvijek postoje nove ideje'. Nocturno je kratka skladba omiljenog španjolskog umjetnika Federica Morena Torrobe, koji nije poznat kao gitarist već operni, baletni i orkestralni skladatelj koji je ostao najbliži tradicionalnim zarzuelama. Torrobe, po riječima poznatog gitariste Pepe Romera, traži autentičnu ljepotu stare Španjolske, melodije koje bude nostalgiju, neponovljivi imaginarni svijet koji nadvladava mržnju i širi vedrinu i optimizam. Takav je i Nocturno kao jednostavna i ugodna večernja šetnja, kratki doživljaj osvijetljen sjajem starih vremena. Ne iznenađuju uspjesi Australca Phillipa  Houghtona koji prihvaća gitaru kao platformu i za sasvim nove glazbene pomake. Štoviše najveći gitaristi pozdravili su prve skladbe talentiranog glazbenika za film i TV, probijao se i kao uvaženi pedagog, cijenile su se njegove gitarističke interpretacije. Zanimljivo je da je glavni oslonac našao u poznatom J. Williamsu koji je radio sa suvremenim skladateljima, volio filmsku glazbu i činio sve da se gitara afirmira kao ravnopravan instrument na koncertnoj platformi posebno među mladom publikom. Phillipova Ofelija - ukleta sonata, koju su pratile različite okolnosti, bavi se poznatim mitom o djevojci koja sebi oduzima život izgubivši ljudsku bitku na duhovnoj i psihološkoj razini. Glazbeno putovanje probija se kroz urušeni emocionalni svijet gotovo svim sredstvima i stilovima od klasičnog, jazza, rocka i world music upozoravajući na individualne ideje skladatelja koji nema potpuno obrazovanje. Na kraju programa još jedno iznenađenje i smjelost velikog gitariste da prihvate nove tendencije, štoviše uzme aktivno učešće u njihovoj realizaciji poput neizbježnog Williamsa. Ovaj put je riječ o talentiranom Carlu Domeniconiju, talijanskom gitaristu i skladatelju koji je brzo prihvatio multikulturalne pristupe glazbi i istraživao nepoznata kulturološka nasljeđa i stilove raznih zemalja (npr. Turske). Steidl se oduševio Carlovim filmom Hommage à Jimi Hendrix u kojemu se pokušava dohvatiti tajna uspjeha i karizme po mnogima najutjecajnijeg suvremenog gitariste koji je uveo nove tehnike i stil sviranja, eksperimentirao bez granica i otvorio nove putove rock blues tonu. Istina, gitara je u 14-minutnoj napornoj svirci bez melodije na nekoga mogla ostaviti blijed i prazan dojam, čak razočaravajući, ali Steider zna da suvremeni zvuk nije za svakoga, on je spreman na mix stilova, razne fuzije i silovite udare tona koji nestaju u mekim lirskim štimunzima. Kao da je legenda o Hendrixu u Pavelu našla pouzdanog fana.

Govor tijela

Kada je iscrpljeni gitarist na navalu mladih kolega najavio čak dva dodatka jedva mu se čuo glas.

Čovjek bi na kraju ovakvog dvosatnog koncerta mogao pomisliti da je jedan stari prijatelj u predvečerje svratio u naš obnovljeni dom na šalicu povjerljiva razgovora uvjeren da će to roditi potrebu za intenzivnim druženjem uz gitaru koja je zrcalo ovog vremena. K  tome valja dodati, da je Pavel Steidl uspio stvoriti atmosferu ne samo uhom i okom već i govorom tijela koje otkriva sjajnog prezentatora koji se koristi gestama lica i ruke, nerijetko i cijelog tijela, glasom i zviždukom, što se savršeno uklapa u jedinstveni stil i virtuoznu izvedbu za koju bi i on, poput Juliana Breama, mogao kazati sad sam bolji nego ikada. Naoko opušten i tih, Pavelov unutarnji pejsaž skriva opsesivni odnos prema glazbi koja teče njegovim tijelom i dušom koji se stapaju u jedno.