Joško Bogavčić Joke: 'Poj do podruma nije pjesma - to je uspomena koja se dogodila'

Joško Bogavčić Joke predstavio je pjesmu 'Poj do podruma', duet s legendarnim Vinkom Cocem, koja nosi snažnu emociju i podsjetnik na glazbenu ostavštinu jednog vremena. 

U razgovoru za Dalmatinski portal Joke otkriva kako je pjesma nastala, što ga je inspiriralo te kakve uspomene veže uz suradnju s Cocem. U intervjuu govori i o svojoj autorskoj pjesmi 'Jedino jubav ne pasaje', posvećenoj malom mistu i kultnoj seriji 'Naše malo misto'.

Joke, pjesma Poj do podruma nosi snažnu emociju. Kako je nastala?

- Ne mogu reć da sam je pisa s nekom namjerom — više bi reka da mi se dogodila. Došla je iznutra, iz dubokih slojeva sjećanja. Nisu to bile riječi na papiru, nego slike, mirisi, glasovi iz prošlosti. Kad sam je prvi put izgovorio naglas, znao sam da to nije samo pjesma — to je uspomena. I to ona koja te ne pušta.

U pjesmi pjeva i Vinko Coce. Kako je došlo do te suradnje?

- Ja i Vinko smo bili bliski. Kad sam mu pustio pjesmu, samo me pogleda i kaže: 'Ako ne pivaš sa mnom, ja ovo ne sniman'. To je bija njegov način da kaže — ovo je to. Vinko je bija izvrstan muzičar, onaj koji je znao točno kako pjesma mora zvučat da bi dotakla čovika. Imao je nevjerojatan sluh za emociju — znao je svaku notu, svaki ton, kad treba pustit glas, a kad pustit tišinu.

Ali više od svega, Vinko je bija čovik plemenitog srca. Skroman, topao, uvijek spreman pomoći. Imao je onu rijetku dalmatinsku dušu — iskrenu, emotivnu, otvorenu za svakoga. Bio je prijatelj koji je znao stati uz čovjeka kad je najpotrebnije. I zato mi je ova pjesma još draža. Jer nije samo glazba — to je uspomena.

U pjesmi se nalaze dvi arhivske snimke koje smo čuvali ka zlato — ne samo zbog glasa, nego zbog trenutka. Snimili smo ih u studiju  dok je Vinko još bija među nama, ne sluteći da će jednog dana postati dio spota. Kad ih danas pogledam, ne gledam snimku — gledam prijatelja, prisutnost koja ne blijedi. To su trenuci koji ne stare. I koji će živit zauvijek u meni.

Postojala je ideja da se snimi i spot?

- Je, planirali smo ga dok je Vinko bija živ. Imali smo ideju, lokaciju, sve. Ali kako se teško razbolija, stavili smo sve na čekanje, nadajući se da će ozdravit. Nažalost, život je ima druge planove. I dan danas me pogodi kad se sitin tih trenutaka. Kad čujem njegov glas, kad ga vidim u novinama, na televiziji… Kako vrime ide, sve više fali.

Nisam tija da pjesma ostane u tišini. Tija sam da opet zazvoni njegov glas, da ga ljudi čuju. Virujem da nas gleda i da se smije. Spot smo snimili godinama kasnije, ali kad sam ga pogleda, zna sam — to je to. Mogu samo reć da ti ljudi žive vječno. Njihov plamen nikad ne utihne.

Nedavno je izašla i pjesma Jedino jubav ne pasaje, posveta našem malom mistu…

- To je pjesma o staroj seriji Naše malo misto, o ljudima koji su tu — i kad ih više nema. O mistu koje ne pasaje, ka ni jubav. Odrasta sam uz tu seriju, i ona me oblikovala. Ta toplina, ta jednostavnost, ta dubina — to je ono što pokušavam uhvatit u pjesmama. Jedino jubav ne pasaje je moj naklon svima onima koji su ostavili neizbrisiv trag u meni. U srcu, u ričima, u svakom tonu.

Tvoj autorski opus je bogat. Možeš li izdvojiti neke pjesme?

- Pisao sam Oluju sa sjevera za Vinka — to je bila jaka pjesma koja je ostavila neizbrisiv trag. Pisao sam Ribar sam star, koja danas ima još veću težinu nakon odlaska Mladena Brizića. Škrinja jubavi, Biser života — to su pjesme koje sam pisa za Olivera i Bralića. Surađiva sam i s klapom Šufit (Samo jedan pogled) i mnogim drugima. Ali meni nije važno ko piva — važno je da pjesma ima dušu koja ostaje.

Joke, hvala ti na ovim ričima.

- Hvala vama. I hvala Vinku — jer kad on zapiva, pjesma ne pasaje. Ka ni jubav. Zahvaljujem svima koji su poslušali, pogledali, osjetili ovu pjesmu. Svakom slušatelju, svakom gledatelju — hvala što ste dio ove uspomene. A Vinku… hvala što je bija tu. Što je ostavija glas, srce i trag koji ne blijedi. 

Zahvale

- Zahvaljujemo Gradskoj knjižnici Marka Marulića, Gradskom arhivu Split, Općini Stari Grad, kao i svima koji su pomogli da se ove pjesme i priče ostvare. Hvala i svima koji čuvaju uspomene — jer bez njih, nema ni pjesme.