Joško Marić: Sinjska Rera se vraća

Fotogalerija (5)

Potvrda poduzetnika Joška Marića, rođenog Sinjanina iz Brnaza s prebivalištem na Krku, da je pronašao, kupio i pokrenuo obnovu parne lokomotive i to upravo onakve kakva je vozila na relaciji Sinj -Split - Sinj. Radi se o parnoj lokomotivi proizvedenoj u tvornici 'Đuro Đaković' u Slavonskom Brodu, tip 83. Ona parnjača koja je odvezla posljednju kompoziciju iz Sinja 30. rujna 1962. godine imala je na sebi oznaku 83 - 017, dakle bila je tip 83, a imala je serijski broj 017. Ta je lokomotiva, po predaji, iz Sinja dospjela u Crnu Goru. Prije 10 -12 godina Sinjani su joj ušli u trag, uspostavili kontakte za njen povratak, ali su se preglasno veselili i sporo radili pa je ta posljednja sinjska parnjača umjesto u Sinj prispjela u Srbiju, u Čačak. Ova koju je pronašao i kupio Joško Marić te dao da se u specijaliziranoj tvrtki počne obnavljati također je iz serije 83, dakle potpuno istovjetna posljednjoj sinjskoj Reri, a njen serijski broj proizvodnje je 181.

S ovom pričom, koja će zasigurno obradovati Sinjane i Cetinjane i sve koji štuju hrvatsku kulturnu baštinu  u kojoj će Rera posve izgledno ponovno doći u alkarski grad i tu trajno ostati, vratit ćemo se u vrijeme njenog odlaska. Vlak broj 3834 kojega je vukla parna lokomotiva na posljednje putovanje prema Splitu otpremio je 30. rujna 1962. godine danas pokojni nekadašnji prometnik Marko Grbeša koji je o tome događaju poslije gotovo 40 godina izjavio: 'Toga dana čuo se posljednji zvižduk ferate, Rere kako ju je narod prozvao, i to mi je bio najtužniji dan u životu. S Rerom i ja sam umra, ja sam nesta 's njezinim zadnjim zviždukom. I uvijek mi je to u duši, jer Rera je bila duša Sinja i ciloga ovoga kraja, ka' i Gospa Sinjska'.

Iako je, dakle, od njenog posljednjeg zvižduka u alkarskom gradu prošlo šest desetljeća Rera je među Sinjanima i Cetinjanima još uvijek prisutna, kao da je prestala prometovati jučer. Rera je duboko usječena u kolektivnom sjećanju stanovnika alkarskog grada i kraja iako je sve manji broj onih koji su je fizički doživjeli, bilo da su je samo vidjeli ili se u njenim vagonima vozili do Splita i natrag. Gledajući Reru kroz fokus proteklog vremena stječe se dojam da za sinjskom feratom nostalgija raste iz dana u dan. Moglo bi se ustvrditi s razlogom. Zahvaljujući upravo toj uskotračnoj željeznici, puštenoj u promet 12. rujna 1903. godine, sinjski i cijeli cetinski kraj otvorio se prema Splitu, prema svijetu. Uza sve svoje mane, prvenstveno puževu brzinu, neudobnost i veliku nesigurnost, Rera je snažno utjecala na gospodarski, socijalni i kulturni iskorak alkarskoga grada i kraja. Sve to je duboko usađeno u svijest Sinjana i Cetinjana pa o nezaboravnoj Reri očevi i majke pričaju sinovima i kćerima, a djedovi i bake unučadi, s koljena na koljeno, baš kako se najuspješnije održava i razvija kolektivna memorija.

Kako žal za ukidanjem Rere nikada nije prestala povremeno se u Sinju iniciralo da se trajno i fizički obnovi sjećanje na tu uskotračnu željeznicu, barem nabavkom parne lokomotive kakva je nekada prometovala i izloži se kao vrijedni i neprolazni spomen, ali i turistički potencijal. Nostalgija za Rerom nije snažna samo među žiteljima alkarskog grada već možda još više među Sinjanima i Cetinjanima koji žive daleko od rodnog kraja. O tomu svjedoči izdavački potez Kluba Sinjana u Zagrebu koji je 2006. godine tiskao vrijednim fotografijama ilustriranu priču 'Sinjska ferata Rera' iz pera Splićanina Valtera Firića. 

Mnogi su, dakle, kroz protekla desetljeća bili u potrazi za Rerom i pokušavali doći do nje da bi je vratili u alkarski grad, ali nisu uspijevali. Joško Marić je uspio, došao je do parne lokomotive, postao njenim vlasnikom, ugovorio je njenu obnovu i nudi je rodnom gradu na preuzimanje. Evo Marićeve priče:

'Prije godinu i po dana, u kolovozu poslije održane Alke i proslave blagdana Velike Gospe, s društvom sam sjedio na Pijaci. U priči smo se dotaknuli Rere. Pretpostavljajući da bi se do parne lokomotive moglo doći na prostoru bivše države, koji sam kroz svoj profesionalni život dobro upoznao, ja sam kazao da me ta priča zainteresirala, posebno i zato što sam odrastao uz trasu kojom je Rera prolazila kroz moje rodne Brnaze. Prijateljima s kojima sam sjedio i razgovarao izjavio sam da bi se vjerojatno moglo doći do parne lokomotive. Oni su me uputili da razgovaram s Monikom Vrgoč, direktoricom TZ grada Sinja. Gospođa Vrgoč bila je oduševljena, ideju je podržala bez zadrške i kazala da je želja o povratku Rere u Sinju 'vruća' bar posljednjih 30 godina', kaže Joško Marić i nastavlja:

'Narednih dana meni se dogodila najveća stvar kako ju je u jednom od svojih djela nazvao Meša Selimović. Dogodila mi se želja. Želja da vidim Reru u Sinju. S tako sazrelom željom nazvao sam jednog prijatelja iz Travnika, u BiH, i zamolio ga da se raspita gdje ima takvih lokomotiva. On mi se s povratnom informacijom javio istoga dana. Kazao je da lokomotiva kakvu sam mu opisao ima kod njih u Travniku te mi je kao kontakt dao telefonski broj Fatime Maslić, direktorice Zavičajnog muzeja u Travniku. Iznenadio sam se jer je Fatima Maslić bila moja dugogodišnja poznanica i prijateljica. Odmah sutradan, dakle u kolovozu 2020. godine, otišao sam u Travnik i našao se s Fatimom. Ona mi je ispričala kako je 2008. godine vodila rekonstrukciju lokomotive takozvane 'zubnjače', koje su se koristile za prometovanje preko planinskih prijevoja s velikim usponom, a uz klasični imale su i pogon zupčanikom trećom šinom. Ta lokomotiva čiju je obnovu vodila Fatima Maslić spada u posljednje četiri parnjače toga tipa u cijeloj Europi, a danas je vrijedni spomenik i turistički eksponat. Fatima mi je kazala da lokomotivu kakvu tražim vjerojatno imaju u Banovićima i dodala da je u tom gradu skupina zaljubljenika u parne lokomotive osnovala udrugu 'Bosanski kolosjek' kao i da je u Banovićima sjedište tvrtke Erax Invest u kojoj restauriraju parne lokomotive. Uz ostale, vrhunski su restaurirali i Fatiminu 'zubnjaču'. Zahvalio sam Fatimi, kod nje se 'naoružao' telefonskim kontaktima i istoga dana krenuo u Banoviće. Sutradan sam se našao s Refikom Husićem, vlasnikom Erax Investa od kojega sam dobio informaciju da Rudnici mrkog ugljena Banovići imaju 4 parne lokomotive iz serije 83 proizvedene u Đuri Đakoviću. Dvije su, kazao mi je Refik, neispravne, jedna je bila kod njih na restauraciji, a jedna je bila u potpuno ispravnom stanju, 'pod parom' kako je rekao, te povremeno vozi turističke ture. Tu sam se uhvatio kao glamac na ješku. Znao sam da će me adrenalin koji sam doživio gurati da idem do kraja', kazuje nam Joško, a priča kao da je upravo u tom trenutku saznao za lokomotive iz serije 83.

Marić je za boravka u Banovićima došao do predstavnika Rudnika mrkog ugljena, kazao im što ga zanima, a oni su mu omogućili da razgleda lokomotive naglašavajući da su one njihov veliki turistički potencijal.

'Poslije razgovora s njima, u dogovoru s Refikom Husićem preko Erax Investa smo Rudnicima mrkog ugljena Banovići 31. kolovoza 2020. godine uputili pismo namjere za otkup neispravne lokomotive oznake 83-157. Uskoro smo dobili odgovor da je ne bi prodavali jer im je ta parna lokomotiva posebno značajna pošto je sudjelovala u snimanju filma 'Valter brani Sarajevo'. Znao sam da ima i četvrta, s oznakom 83-181. Uz pomoć brojnih prijatelja pratio sam razvoj događaja. U jednom trenutku, u drugoj polovici prošle godine, Rudnici mrkog ugljena Banovići odlučili su neispravnu lokomotivu oznake 83-181 i cijelu kompoziciju od hrđe uništenih vagona dati na javnu dražbu kao staro željezo. Javio sam se na javnu dražbu na kojoj sam bio najpovoljniji ponuđač pa sam postao vlasnik cijelog 'paketa'. Stvarni vlasnik postao sam 19. studenoga 2021. godine jer sam toga dana obavio posljednju uplatu prema ugovoru s Rudnicima mrkog ugljena Banovići i dopremio lokomotivu s vagonom za ugljen, što predstavlja neodvojivu cjelinu, u krug tvrtke Erax Invest. Na moj zahtjev u Erax Investu su tijekom prosinca napravili ponudu za potpunu obnovu lokomotive, koju sam ja prihvatio, potpisao ugovor i uplatio akontaciju da se krene s poslom. 

Iako sam rođen 4 godine poslije gašenja Rere ona mi je duboko usječena u sjećanje. Moj djed Mijo izgradio je novu kuću na manje od 10 metara od nekadašnje željezničke trase. Tu sam se kao dijete igrao pa još i danas u sjećanje mogu prizvati onaj karakteristični miris nekadašnjih drvenih pragova, švelera kako su ih kod nas zvali. Željeznička pruga od Splita do Sinja bila je duga 45 kilometara, a Rera se kretala brzinom nešto većom od 20 kilometara na sat. Tako je vožnja od Sinja do Splita trajala oko 2 sata i 10 minuta, a iz Splita do Sinja, zbog puno većeg uspona, trajala je dva i po sata, a često i više. Iz Sinja je Rera polazila prema Splitu u 5.30 i 14.40 sati, a iz Splita prema Sinju u 8.15 i 17.55 sati.

Još 1975. godine sinjski glazbenik Mile Čačija Čaja skladao je pjesmu o Reri koja je izvedena na Splitskom festivalu i ostvarila zapaženi uspjeh kod publike. Sada je snimljena jedna nova produkcijski sjajna pjesma u novom aranžmanu 'Rera se vraća', imamo demo probni snimak naših prijatelja', kaže nam Marić, a otkrio nam je da se u jednom splitskom studiju dovršava  master pjesma na temu povratak sinjske Rere s jednim od najpoznatijim pjevačem Lijepe Naše. Neka za sada to bude tajna o komu je riječ veli Joško, no ubrzo ćemo upoznati našu hrvatsku javnost. 

Ono što je sigurno jest da nam se popularna  Rera vraća 13.kolovoza ove godine u Sinj, bit će tada pregršt sreće, veselja i suza radosnica posebno jer su to Dani Alke i Velike Gospe kada Sinj i Cetinski kraj pohode mnogi iz Hrvatske pa rekao bih i cijeloga svijeta, zaključio je Marić, pozivajući mnoge da im se pridruže tom povijesnom i ugodnom trenutku koji će daleku prošlost vratiti u sadašnjost grada alkara.