Jurica Galić Juka o zatvaranju 'Tri volta': Priča o jednom Beograđaninu i posljednjem simbolu starog Splita

Poznati putopisac Jurica Galić Juka osvrnuo se na vijest o zatvaranju legendarne splitske zalogajnice 'Tri volta' tekstom u kojem je opisao što je to mjesto značilo za njega, ali i za cijeli Split. Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

'Nema smisla da budem previše patetičan. Jer nekome tko nije iz Splita, ne znači previše priča o legendarnoj gostionici u kojoj su se 65 godina isprepletali životi fetivih i vlaja, bogatih i siromašnih, radnika i ribara, alternativaca i boema. Priča o rupi naslonjenoj na bedeme južnih zidova Dioklecijanove palače. Mjesta za kojeg su znali Splićani, ali ne i došljaci.

Nema smisla da nikome od njih opisujem pokojnog vlasnika Antu Prkića s onim čuperkom na čelu i zakrpama na laktovima kako lukavo hvali svoj vlaški pršut iz Ramljana. Niti da opisujem lamperiju objekta, karirane stolnjake, kasu iz sredine prošlog stoljeća i sliku na zidu sa četvoricom koji igraju briškulu. Još manje bi fureštima značilo kako je pokojni Tica svirao gitaru, također pokojni Žila pričao svoje priče i što su sve izvodili brojni drugi gradski boemi. Priču o tome ću ostaviti za svoju knjigu.

Možda bi me furešti najbolje shvatili kada bi im opisao upravo susret jednog od njih s 'Tri volta'. 

Prije nekoliko ljeta sam primio poruku od jednog putnika iz Beograda: 'Druže, u prolazu sam kroz Split. Jesi nešto da pojedemo?' - 'Samo ako ćeš ići gdje te ja odvedem', odgovorio sam mu. Uskoro smo smo se našli. Rekao sam mu da ga nemam namjeru voditi kod onih hipsterskih prevaranta na 'crtanje po tanjuru', već na autentična splitska mjesta. Radosno je pristao.

Uskoro smo bili u zalogajnici 'Apolo 11', otvorenoj i zadnji put restauriranoj nedugo nakon slijetanja na mjesec. Takav je bio i inventar. Jednostavno je vrijeme stalo na tom mjestu. Zauzeli smo jedan stol u uglu. S lijeve strane je bio jedan stari kamatar. S desne inspektor, ispred nas par neženja, a u gornjem dijelu nekoliko parova. Gospođa u borosanama je donijela rukom napisanu dnevnu ponudu na kartonu i rekla 'šta ćeš danas ist?'. Moj prijatelj je naručio sarme, a ja pečenu teletinu. 'I?', upitao sam ga nakon jela. 'Predobro. Kao da je keva spremala', odgovorio mi je zadovoljno. Za kraj je fotografirao 'meni' i rekao: 'pa ovo je retkost!'.

Nakon toga sam mu ponudio da odemo negdje na piće. Ali pod uslovom da nije neki sterilni bar, već mjesto po mom izboru. Pogodili ste. Odveo sam ga u 'Tri volta'. "Šta ćete?, rekla je s osmijehom simpatična konobarica Maja. Uskoro smo dobili pive od pola litre i domaćeg sira iz ulja. Stali smo na vrata i promatrali punu baštu veselih ljudi. Odjednom je klapa spontano zapjevala u uglu. Moj prijatelj je suznih očiju rekao: 'Stari moj, prvi put klapu čujem uživo. Hvala ti za ovo'. Bio je presretan.

Na kraju sam ga odveo na sladoled u slastičarnicu 'Hajduk'. Upitao sam naglas Albanca hoće li biti koja kuglica za brata iz Srbije. 'Naravno' - odgovorio je veselo. I upitao ga zajebantski: 'Zemljak, hoćeš da ti ga umočim?'. Nakon toga smo se rastali. Čovjek je bio sretan i zadovoljan. Ali da nije bilo 'domoroca' koji ga je odveo na ta tri mjesta, iskustvo je moglo biti puno plastičnije.

Pouka priče?

Nema je.

Vrijeme čini svoje. Split je puno ljepši od doba prljavog dilerskog geta i turista u tranzitu. Nema više Roka i Cicibele. Niti će ih više ikada biti. Kao ni našeg 'Tri volta'. U konačnici neće jednog dana biti ni nas. Ono što je nama nekada bilo mjesto izlaska, vjerojatno je nerazumljivo generaciji koja izlazi u shopping centre, jede u hipsterskim restoranima i izlazi u copy paste sterilne gradske klubove. Ali znate što ću vam reći? Jednom će i ti običaji njima biti nostalgija. Jer dolazi generacija koja kupuje online, upoznaje se online i naručuje hranu online. Piće ipak ne naručuju online. Jer ne piju. Tako da pa-pa centri, restorani i klubovi za desetak godina. 

Meni je jedino žao što 'Tri volta' nije preživio zbog nas iz 'Generacije X' i 'Baby Boomera'. Još nas ima. Ja također više ne izlazim, a pijem jako rijetko. Ali da ležim na milijunima opet bi svratio na Majin gemišt na otvorenom. Na ćakulu s dragim ljudima. Kao što smo to napravili prošli vikend. Niti ne sanjajući da je to možda bio posljednji put. 

Ono što boli je što su svi stolovi u bašti bili zauzeti. 'Pa u čemu je onda problem?', upitat ćete. 'Nema tko zamijeniti osoblje koje je ostarilo zajedno s objektom. Posla ima, ali nitko neće da radi', objašnjenje je u medijima. 

Na znanje i ravnanje kada netko bude rekao da nam stranci - otimaju posao'.