Kad sam pročitala plavu bilježnicu – šapat koji razotkriva šutnju Golog otoka
'Knjiga koja pomaže razumjeti kako prošlost nastavlja živjeti u nama'
Što se dogodi kada po prvi put pročitate riječi osobe koju ste oduvijek poznavali – ali nikada zapravo niste upoznali? Kada se iza tišine otkrije svijet koji je godinama živio skriven, prešućen, a ipak prisutan u svakom pogledu, u svakom pokretu, u izboru kruha za doručkom?
Knjiga 'Kad sam pročitala plavu bilježnicu' autorice Sniježane Matejčić, objavljena u izdanju Naklade Fragment, upravo je takvo otkriće. To je knjiga o tišini koja je bila preteška da bi se izgovorila, i o hrabrosti da se ta tišina napokon čuje.
Na prvoj razini, riječ je o intimnoj potrazi – kći, godinama nakon smrti oca, prvi put čita njegovu plavu bilježnicu, dnevnik o uzništvu na Golom otoku. Na drugoj razini, ovo je povijesno relevantan dokument – svjedočanstvo Vladimira Grgića, bivšeg političkog zatvorenika, koji je godinama nakon što je pušten iz logora zabilježio svoje sjećanje na dane zatočeništva, poniženja i borbe za očuvanje ljudskosti. No najvažnije – ovo je knjiga o nevidljivim tragovima koje trauma ostavlja ne samo na onima koji su je preživjeli, nego i na onima koji su u toj šutnji odrasli.
Struktura knjige pažljivo je složena iz dva dijela. Prvi dio, napisan rukom Sniježane Matejčić, prozni je album sjećanja – fragmente djetinjstva autorica ispisuje s osjećajnošću koja nikad ne klizi u patetiku. Kroz prizore svakodnevice – obiteljski stol, zvuk koraka, pogled svijetlih očiju – ona rekonstruira očevu prisutnost i njegovu nedorečenost. Otvara prostor između redaka, pokušava pročitati ono što nikada nije izgovoreno. I upravo tu, u toj tišini, događa se najdublji susret između nje i oca.
Drugi dio knjige čini originalni dnevnik Vladimira Grgića. Premda nije pisan tijekom samog zatočeništva na Golom otoku, dnevnik predstavlja potresno i precizno svjedočanstvo o tom razdoblju. Sjećanja na uhićenje, zatvor u Požegi, psihološke metode slamanja zatvorenika, poniženja, izolaciju, sve do prisjećanja na brod kojim stiže na Goli otok – dnevnik otkriva sustav koji je ljude pokušavao slomiti do točke unutarnje predaje. Grgićev zapis je miran, suzdržan, ali upravo zato razoran. Njegove riječi ne viču – ali odjekuju dugo nakon čitanja.
'Kad god razmišljam o tati i Golom otoku, a posljednjih godina to je najčešći kontekst u kojem razmišljam o njemu, vidim jasne slike iz njegove plave bilježnice. Vidim ga na skopskom željezničkom kolodvoru, gdje se oprašta od tete Vere. Vidim ga u vagonu vlaka kojim ga vraćaju u Požegu. Jasno vidim prostoriju osvijetljenu samo stolnom svjetiljkom onoga koji ga čuva u požeškom zatvoru i njega kako leži uza zid na slamarici. Vidim ga u Zagrebu u zatvoru s meni nepoznatim ljudima. Da sam, kao što je on bio, vješta u crtanju, mogla bih naslikati gotovo crnu unutrašnjost hangara u kojemu zatvorenici od kruha rade figure za šah dok čekaju što će se sljedeće dogoditi. Vidim i sliku kad izlazi iz broda, zaslijepljen suncem i ne uspijeva razaznati što je pred njim. Tijela drugih zatvorenika, natiskanih oko njega, nose ga u slap glasnih uvreda. Vidim ga i u sobi za ispitivanje, u redu za porciju hrane, s okrajkom kruha koji je poslije uvijek birao sa stola u našoj kuhinji. Vidim ga dok macolom udara po kamenu, ali ne vidim ruke krvave od žuljeva. Samo njegovu glavu s malo plave kose i onaj njegov pogled svijetlih očiju koje govore da je žilaviji od – čega?'
Ova knjiga ne nudi ideološke osude ni povijesne analize. Ne traži ni pravdu ni osvetu. Ono što nudi je nešto rjeđe i dragocjenije – prostor za razumijevanje. Sniježana Matejčić, pišući iz pozicije kćeri, ali i novinarke, mirovne aktivistice i dugogodišnje boriteljice za ljudska prava, pristupa ovoj temi s iznimnom empatijom i zrelošću. Umjesto da ukazuje prstom, ona pita – što se dogodi kada netko preživi nešto o čemu ne može govoriti? I što to znači za one koji dolaze nakon njega?
Posebnu snagu knjige čini upravo ta međugeneracijska dinamika. U vremenu u kojem se često govori o 'prijenosu traume', ova knjiga nudi drukčiju mogućnost – prijenos razumijevanja, prijenos suosjećanja. Umjesto da ostane u šutnji koju je naslijedila, Matejčić tu šutnju pretače u priču. I ta priča, iako osobna, postaje univerzalna.
Sniježana Matejčić, diplomirana politologinja i nekadašnja dopisnica Glasa Istre, većinu je života provela u novinarstvu, civilnom sektoru i borbi za građanske slobode. Ova knjiga njezin je književni prvijenac – ali već sada se može reći da je riječ o tekstu koji nadilazi okvir jedne autobiografske ili povijesne bilješke. 'Kad sam pročitala plavu bilježnicu' istovremeno je knjiga o Golom otoku, o šutnji i glasovima koji dolaze nakon nje, o očevima i kćerima, o tišini i o pisanju kao činu otpora zaboravu.
Ovo nije samo knjiga o prošlosti – ovo je knjiga koja pomaže razumjeti kako prošlost nastavlja živjeti u nama. I kako je, ponekad, jedini način da ju prebolimo – da ju napokon počnemo čitati.
Izdavač je Naklada Fragment, urednik Zoran Žmirić.
Više informacija o knjizi pronađite na stranici izdavača.
