Kolegi Ljubičiću nije imao tko reći da danas ne može proći rješenje koje je dizajnirao 1986. godine

Dati javno kritiku na kolegin dizajnerski uradak za mene je uvijek bilo nešto od čega sam bježao. To je moje nepisano pravilo i mislim da je kolegijalno. Kako nije 'red' pisati negativnu kritiku, automatski ne pišem ni pozitivnu. Osobito bježim od javne kritike u slučaju da sam na bilo koji način involviran, kao u natječaju, ili bih mogao biti involviran nekim eventualnim dodatnim pozivom. A i nije red na eventualnim tuđim manjkavostima npr. loga, graditi svoju karijeru. Međutim, pitalo me se za mišljenje, a netko u medijima mora vršiti kritiku radi općeg dobra. Konstruktivna kritika educira, bila pozitivna ili pak negativna. Nažalost, na našim prostorima, osim kolega koji su u istoj tržišnoj utakmici, nema baš nekog 'neutralnog' specijaliziranog za kritiku dizajnerskih radova. Al' to je i neka druga tema. Ipak, nakon svojevrsne konzultacije s gosp. Borisom Ljubičićem, pristao sam komentirati logotip, ali na jedan malo drukčiji način. Neću logotip rastavljati 'na proste faktore', a kako bih time pojasnio osobni profesionalni sud o njemu. 

Kako nije bilo natječaja, niti će se raditi neko novo rješenje, a tim zadužen za odluku o logotipu nakon isteka kampanje vjerojatno na nekim drugim zadacima, otvara mi se mogućnost za barem koliko toliko objektivnu kritiku.

Krenimo redom. U Splitu su održani lokalni izbori. Građani su dali nekom povjerenje. Taj netko je sastavio ili odobrio stručni tim ljudi koji su radili strategiju. Jednako tako je taj tim ili dio tima odlučio dati povjerenje Borisu Ljubičiću te prihvatiti logo. Smatrali taj logo dobrim, sviđao se on vama ili ne, građani su ga posredno izabrali. Netko će odgovarati za propuste ili pobrati eventualne lovorike. I tu je kraj priče. 

Svi bi u Splitu htjeli biti treneri, kuhari, političari, vrsni znalci svega i svačega. Živim u gradu gdje je nemoguće preuzeti i odgovornost za neko djelo ili odluke jer ti 'ne daju ni pogriješiti', a kamoli nešto pozitivno napraviti. Ne daju ti uopće djelovati. Zato npr. i fontana na Rivi izgleda kako izgleda, a ne izgleda uopće. U Splitu jedino postoji jedno veliko NE. Alergičan sam na kravlje mlijeko, ali i na licemjerje. Iskreno me zanima tko je taj dizajner koji bi odbio dano mu povjerenje i zatražio javni natječaj. Sudjelujući u brojnim raspravama na Fejsu, svjedok sam iritirajuće doze licemjerja, ljubomore i napuhanog ega, a usmjerenog prema nekom tko će ući u povijest RH i svjetskog dizajna i tko je zaslužniji za promociju struke i od samih strukovnih udruga i institucija. A upravo su one te koje moraju zagovarati javni natječaj, ali kao udruga, a ne kao zainteresirani pojedinac.

Grad Split ima pravo direktno naručiti dizajn po sili zakona, a u odnosu na financijske norme. Grad ima pravo procijeniti i da je takva narudžba financijski i u svakom pogledu isplativija i konačno za to preuzeti odgovornost. I tu završava jedan dio priče. Tvrdim da Boris Ljubičić nije bio ni u mogućnosti napraviti rješenje kakvo zna i umije.  Grad Split nije smio dozvoliti, kad je već direktno naručio rad, da u timu koji odlučuje ne sjedi niti jedna osoba direktno vezana uz struku. Time je spriječena svaka kontrola i mogućnost donošenja nekih izrazitijih pogrešnih odluka. Naime, prihvatiti prezentirano rješenje dizajnirano 1986. godine (ako sam dobro shvatio gosp. Ljubičića) i to kreirano u svrhu turističke prezentacije Splita, uz obrazloženje o svevremenskom dizajnu poput znaka MIS'79, pokazuje elementarno nepoznavanje struke i (ili) određenu dozu naivnosti oformljenog tima. Uopće neću pričati o samom logotipu i njegovim vrijednostima. To neću, i toga ću se držati. Ali pitam se, ako je osamdesetih godina Boris dobio, ili sam sebi postavio projektni zadatak za izradu loga ili nekog drugog turističkog promidžbenog vizuala, kako identični projektni zadatak može važiti i za kandidaturu Splita za prijestolnicu kulture 2020. godine?! Niti pojmovno, niti vremenski, te dvije stvari nisu povezane. Zar je turizam jednako kultura? Zar nije kultura puno širi pojam? Zar nije kulturni turizam samo jedna grana turizma? Zar nije 2015. godina?

Dakle, je li kolega Boris uopće dobio projektni zadatak? Ako nije, zašto ga nije zatražio? Je li mu ga imao itko dati s obzirom na stručnost tima?

Nije me začudilo davanje povjerenja iznimnom dizajneru neupitne kvalitete. Iako nitko nije savršen, moram priznati da sam imao puno veća očekivanja od njega i da mi je jako žao i da se nimalo ne naslađujem kao neki na lošem prijemu u jednom dijelu javnosti, a vidjet ćemo možda i u nekim stručnijim krugovima. Iskreno bih volio kad bi njegovo rješenje pridonijelo dobivanju titule prijestolnice i kad bih s njim diskutirao samo o nekim detaljima i to na Fejsu. Ali ne mogu.

Prvo što bih mu kazao je da se beskonačna rješenja, kako on tumači logo i opravdava kreaciju iz osobne arhive, ne kreiraju. Ona eventualno postaju (kao uostalom njegov znak za MIS '79) i to s vremenom te dizajner najmanje ima utjecaja na to.

I da se vratim na početak. S obzirom i na netom završeni natječaj o registarske tablicama, a i na neke druge pojavnosti u društvu, ne očekujem nikakav komentar nekad glasnih stručnih udruga i 'stručnih' novinara koji u zadnje vrijeme nekim čudom jako zamukoše. Je li i to opet neko licemjerje?

Davne 2002. godine sam pokušavao s pok. Željkom Borčićem, tadašnjim predsjednikom Hrvatskog društva dizajnera (HDD) potaknuti ovdašnje dizajnere na osnivanje podružnice u Splitu. Nažalost, nisam naišao na neko posebno odobravanje i entuzijazam. Nakon njegove smjene do današnjeg dana, silnice HDD-a u principu ne izlaze izvan naše metropole. Možda je danas vrijeme, potaknuto svim ovim vezanim za Split EPK 2020, da se ta ideja opet pokrene ili eventualno dobije neki novi oblik u skraćenici DDD-a. Vidjet ćemo. Evo  ovaj put javno upućujem poziv i ukazujem na potrebu. Ako se nešto dogodi, tada ću biti siguran da je kolega Boris ovim logom napravio barem jednu dobru stvar za kulturu našeg grada. 

I za kraj, upravo strukovne udruge, između ostalog, moraju potaknuti raspravu i o zakonima. Naime, narudžbe za grafički dizajn i općenito dizajn vizualnih komunikacija u principu u svim svojim segmentima ne prelaze financijsko ograničenje vezano uz zakon o javnoj nabavi, što je apsurd.  Slučaj 'logo' otvara još mnogo zagrada, o kojima je iznimno važno komunicirati. Iako je tema loga aktualna, za budućnost dizajna našeg grada prilično je sporedna.