Koliko ima istine u kletvi kralja Zvonimira?

Kada govorimo o starohrvatskoj prošlosti, o kojoj je do danas sačuvano relativno malo podataka, vrlo je bitno razlučiti što je povijesna činjenica, a što mit... Jedan od takvih istaknutijih primjera je, naravno, legenda o Zvonimirovom ubojstvu, odnosno kletvi. Tako, prema teksku hrvatske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina, tzv. 'kletva kralja Zvonimira' izvorno glasi: '…koji ležeći u krvi izranjen velicim bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatak njih bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.'

Prema tome, navedena kletva bi se odnosila na najavu skorašnje tuđinske vladavine u Hrvatskoj, koja bi, prema nekim tumačenjima, trajala tisuću godina, tj. do 2089. - budući da je Zvonimir umro 1089. godine. Prema toj legendi, Zvonimira su ubili predstavnici nezadovoljnog naroda (koji se nije želio odazvati pozivu na križarski rat) upravo na današnji datum - 20. travnja, na saboru koji se održao u 'petih crikvah u Kosovi' - tj. današnjoj Biskupiji kod Knina.

Lokalitet 'Pet crkava' u Biskupiji kod Knina (Bukurovića podvornica, Crkvina, Lopuška glavica, Stupovi - dok je na mjestu pete crkve podignuta srpskopravoslavna crkva sv. Trojice, koja se nije arheološki istraživala), gdje je prema legendi kralj Zvonimir bio ubijen; Bijaći s ostatcima crkve sv. Marte, na granici donjokaštelanskog i trogirskog polja (danas na području grada Trogira) - stvarno mjesto kraljeve smrti

Međutim, unatoč ustaljenom vjerovanju u kraljevu kletvu i Zvonimirov tragičan kraj (u naše vrijeme opjevanoj i u popularnoj pjesmi), povelja kralja Stjepana II. izdana 1089. u Šibeniku, a vezana uz današnju Kaštel Gomilicu, izričito navodi Zvonimirovo preminuće i time kao povijesni izvor definitivno opovrgava (mnogo kasnije nastalu) predaju o njegovu ubojstvu. Naime, ta isprava čak spominje i 'spis' koji je poglavarici splitskog ženskog samostana sv. Benedikta 'izdan od nedavno preminulog kralja Zvonimira'. Osim toga, splitski kroničar Toma Arhiđakon sredinom XIII. st. piše kako je Zvonimir 'platio dug smrti', što je specifični kršćanski izraz koji upućuje na isključivo naravnu smrt kralja.

Isprava kralja Stjepana II. izdana 8. rujna 1089. u Šibeniku, a u kojoj se spominje i 'nedavno preminuli kralj Zvonimir'; 'Smaknuće Ljutomišla'; J. F. Mücke, druga polovina XIX. stoljeća - jedino djelo domaćeg historicizma koje prikazuje ubojstvo nekog hrvatskog vladara (Ljudemisl je bio ujak kneza Borne i prema nekim izvorima njegov kratkotrajni nasljednik tijekom trećeg desetljeća IX. stoljeća)

Povjesničar Ante Jadrijević u svojoj raspravi iz 1967. godine zaključuje kako se sve kasnije predaje o nasilnoj kraljevoj smrti zapravo odnose na jednog drugog hrvatskog vladara i nešto ranije povijesno razdoblje. Točnije, na vladavinu kralja Miroslava sredinom X. stoljeća, koja je doista tragično završila, kako izvještava Konstantin Porfirogenet: '...njegov je sin Miroslav, poslije četvorogodišnjeg vladanja, bio ubijen od bana Pribine…'

No, ako je 20. travnja kraj Knina bio ubijen Miroslav, a ne Zvonimir - gdje je doista umro taj kralj o čijoj su se vladavini isplele brojne legende? Jadrijević u istoj raspravi navodi zapis Dubrovčanina Jakova Lukarevića iz XVI. st.: '...Nel detto tempo mori Suonimir re di Croatia, et fu portato a sepelire in Bichiay nell’ isola Metabure in san Antonio dove si sepelivano i re del paese...'. Autor ga tumači ovako: '...U spomenuto vrijeme umrije Zvonimir, kralj Hrvatske, u Bihaćima, i bi ponesen na ukop na otok Metabure, u sv. Antuna, gdje se pokapahu domaći kraljevi…' Prema tome, Zvonimir je umro u Bijaćima, a pokopan je na otoku sv. Marije u Solinu, današnjem Gospinu otoku!

Pretpostavljeni izvorni izgled sjevernog dijela dvorskog sklopa u Bijaćima (T. Marasović); Rekonstrukcija crkve sv. Marte koja je nekada stajala na današnjem arheološkom lokalitetu Bijaći ('Hrvatski kraljevi')

Naposljetku, iako izmišljena, priča o vladarevoj kletvi je djelomično točna, jer nakon Zvonimirovih neposrednih vladarskih nasljednika (Stjepana II. i Petra 'Svačića') Hrvati tj. Hrvatsko-dalmatinsko Kraljevstvo u cjelini doista nije imalo 'gospodina' (monarha) koji je govorio hrvatskim jezikom. Naime, od 1102. godine i Kolomanove krunidbe u Biogradu prijestolje Hrvatske i Dalmacije preuzimali su Arpadovići, potom Anžuvinci, Luksemburgovci, Habsburgovci, Jagelovići itd., tj. sve redom inozemne vladarske dinastije, što znači kraljevi koji nisu bili domaćeg, tj. hrvatskog podrijetla ni 'jezika'.

Na ulazu u Split u čast dolaska vladara 20. travnja uz šator bio je podignut i veliki slavoluk (onovremena fotografija Manuške poljane s bedema Cornaro, dok se vladarska povorka primiče iz smjera Solina i Kaštela); Idućeg dana Franjo Josip je posjetio ostatke antičke Salone u Solinu, a 23. travnja otok Brač, te Omiš i Makarsku

Još je jedna zanimljivost vezana za datum kada je navodno izrečena vladareva kletva. Slučaj je htio da jedan od zadnjih nasljednika Zvonimirova trona - Franjo Josip I., posjeti Trogir, Kaštela, Solin i Split upravo 20. travnja, odnosno na datum legendarnog kraljeva ubojstva i navodno izrečene kletve - gotovo osam stoljeća kasnije (1875. godine). Naime, Franjo Josip je započeo putovanje Dalmacijom 10. travnja, a 20. travnja krenuo je jahtom iz Šibenika do Trogira, da bi potom sa svojom svitom nastavio put kočijama kroz Kaštela do Solina i Splita. Tako u jednom članku 33. broja lista 'Zemljak', objavljenom u Zadru 24. travnja, čitamo da su tri kaštelanske općine (Novi, Lukšić i Sućurac) na današnji datum 1875. godine oko podne svečano dočekale 'Cara i Kralja', odnosno njegovu svitu pristiglu iz Trogira. Potom je 'Njegovo Veličanstvo', nakon kratkog zaustavljanja u Solinu, u grad pod Marjanom - uz svečani doček brojnih Splićanki i Splićana - došlo oko 14:00 h!