Socio-emocionalni razvoj darovite djece i mladih

Kroz komunikaciju s roditeljima i nastavnicima (potencijalno) darovitih uočila sam da su pitanja, kada govorimo o pružanju podrške razvoju ove skupine djece i mladih, uglavnom vezana uz to kako se pobrinuti da uspiju, da se njihovi potencijali ne izgube, kako ih motivirati, kako razvijati njihove kapacitete. Meni osobno to uvijek bude malo zastrašujuće. Nisam pobornik ni pristupa da djeca uvijek moraju biti sretna i nasmijana, da im ne smije biti dosadno i da nikada ne smiju biti tužna, ali trebali bismo imati na umu da su darovita djeca još uvijek samo djeca i da ih ne smijemo svesti samo na njihove intelektualne kapacitete, nego da trebamo voditi računa i o njihovom socio-emocionalnom razvoju, odnosno o njihovom razvoju u cjelini.

U literaturi se, kada čitate o socijalnom i emocionalnom razvoju, mogu pronaći različiti pojmovi/nazivi vezani za ovo područje. Jedno vrijeme su zaista bile aktualna tema i socijalna i emocionalna inteligencija/sposobnost, kao nešto što se može naučiti, uvježbati, razvijati. Gledajući ljude oko sebe, svi smo svjesni da neki s lakoćom komuniciraju s drugima, upoznaju se i nasmijavaju sve oko sebe i svi ih nekako vole. Osobe koje imaju razvijenu socijalnu 'inteligenciju' znaju učinkovito postupati u međuljudskim odnosima: surađivati, utjecati, komunicirati; znaju stvarati dobre odnose i prepoznavati tuđe potrebe i uzimati ih u obzir. Dio ovog mudrog ponašanja u odnosima s drugima vezan je i uz bonton, pravila lijepog ponašanja, pristojnost, uljudnost, ljubaznost. Emocionalna 'inteligencija' odnosi se na prepoznavanje svojih i tuđih emocija te na pravilno reagiranje na te emocije i korištenje tih informacija u odnosima. Međusobno su povezane i svakako su povezane s uspjehom osobe u životu. 

Iz ovih općih definicija trebalo bi biti jasno koliko je velika uloga obitelji u socijalno-emocionalnom razvoju pojedinca. Dijete koje se kod kuće osjeća sigurno, raspolaže i s odgovarajućim samopoštovanjem te zna podnijeti eventualne konflikte i neuspjehe (koji su u životu neizbježni). Obitelj ovu emocionalnu sigurnost može stvoriti i njegovati ako, osim što potiče dijete na uspjeh, uzima u obzir i njegove druge potrebe, u njemu vidi cjelovito biće, a ne samo 'stroj za postizanje rezultata'. Čak i u slučaju kada se dijete uglavnom zanima za intelektualne teme, ono ima potrebu za doživljajima koji pružaju emocionalnu sigurnost i sklad, koji ga uravnotežuju. U praksi, ovo nije tako teško za postići ako u obitelji postoje zdravi odnosi. U obitelji u kojoj postoji toplina, ljubav, prijateljstvo, uzajamna podrška, druženje, razgovor i rasprava o tome što se njenim članovima događa, dijete zna da je obitelj sigurno mjesto i razvija se kao emocionalno stabilna osoba. Za ovo je ponekad dovoljan obiteljski ručak na dnevnoj bazi koji umjesto mobilnih uređaja uključuje smijeh i razgovor. 

Imati dobre socio-emocionalne vještine znači da dijete ima sposobnost za uspješnu interakciju s drugom djecom i odraslima, pri čemu pokazuje svjesnost o svojim i tuđim emocijama kao i sposobnost da se nosi s emocijama, prikladno dobi i kontekstu te da regulira svoje ponašanje. To pojednostavljeno znači da dijete zna da se ne može isto ponašati npr. kod kuće i u školi (u određenoj dobi npr. plakanje doma će još i proći, u školi će ga vršnjaci zafrkavati do kraja školovanja); zna koja su ponašanja primjerena za njegovu dob (trogodišnjak koji teti vrati poklon i kaže: 'Ovo je ružno, evo ga tebi' bit će još i simpatičan, desetogodišnjak sigurno ne); takvo dijete će znati pokazati suosjećanje nekome tko je tužan i pokušat će ga utješiti, a neće mu se rugati i slično. Sve su ovo vještine nužne za uspješno snalaženje i preživljavanje u društvu i ono najvažnije - moguće ih je i naučiti i razvijati. 

Stoga uvijek pokušavam istaknuti da pri pružanju podrške razvoju darovitih treba s jedne strane omogućiti djetetu izazove i produbljivanje znanja u području istaknute sposobnosti i interesa, ali s druge strane osigurati i socio-emocionalnu potporu, kako bi razvoj bio uravnotežen. To bi značilo da nastavnik koji recimo s djetetom dodatno radi, treba biti i osoba s kojom se to dijete može povezati, kojoj se može povjeriti, s kojom može razgovarati. Ili da potpora u odgojno-obrazovnom sustavu ne može biti vezana samo uz usvajanje dodatnih znanja i vještina, nego da treba uključivati i potporu stručne službe, razrednika, grupe vršnjaka s istim interesima, ako je to djetetu potrebno (a može biti iz brojnih razloga). To bi značilo i da roditelji razgovore i druženja s djetetom ne bi trebali fokusirati isključivo na područje djetetove izražene sposobnosti, nego da trebaju uključivati i spontana druženja, priču za uspjeh naoko nebitnim stvarima i jednostavno provođenje vremena zajedno. 

Zvuči kao nepotrebno za naglašavati, ali osim toplih i spontanih roditelja, susrela sam se i s onima koji jedino znaju nabrajati uspjehe svoga djeteta, dok to dijete stoji pored njih uspravno kao svijeća s kiselim osmijehom na licu i u sebi vjerojatno moli da ga mama ovaj put zaboravi pitati da recitira pred svima ili da tata ne izvadi snimku posljednje utakmice po stoti put, hvaleći svoga budućeg Bokšića. Nezaboravan mi je bio izraz lica jedne mame koja je pitala znamo li još kakve aktivnosti kojima može djetetu popuniti vikend, jer preko tjedna ima bezbroj dodatnih aktivnosti, povrh redovne nastave, pa gdje bi ga još mogla voditi subotom i nedjeljom. Kolega joj je na to rekao: 'Odvedite dijete u prirodu, na sunce', a mama ga je samo blijedo pogledala i rekla: 'Nisam na to mislila!'

Ono što je ovdje važno istaknuti jest da je socio-emocionalni razvoj darovitih više sličan nego različit od razvoja druge djece i mladih. Postoje određene karakteristike koje je češće moguće naći među darovitima i tada treba znati da su povezane s darovitošću djeteta kako bi im se pomoglo da ih prevladaju. Ima ih nekoliko i o njima redom u narednim kolumnama…