Živjeti s darovitim djetetom

Kako je to biti roditelj darovitog djeteta? Volim podatke iz američkih istraživanja, jer oni očito nemaju srama kao naši ljudi… Mi smo svi pristojni, pa smo ponosni, sretni, ushićeni i sve nešto pozitivno. Amerikanci lijepo napišu da su, kada su dobili rezultate identifikacije na kojima im je rečeno da je njihovo dijete darovito, osjetili (osim ponosa, sreće itd.) strah - što ću sad s njim, hoću li moći udovoljiti njegovim potrebama; ljutnju - tko će to financirati, ma zašto nije običan i prosječan; ljubomoru - sigurno je na mene, a mene nitko nije testirao, u moje vrijeme nije bilo ovakvih prilika za djecu…, a neki od njih se ne srame priznati i da nisu učinili ništa po pitanju darovitosti svoga djeteta, nego da su se pravili da tu informaciju nisu ni dobili. Ne želim reći da su ovo pozitivne reakcije, nego da smo svi mi samo ljudi i da je normalno da nam u određenim situacijama svašta padne na pamet. 

Kako se kod nas uglavnom ne priča o negativnim emocijama, ako nam se ovakve emocije pri otkriću darovitosti našeg djeteta i jave, lijepo ih poguramo pod tepih, nabacimo osmijeh i idemo hrabro dalje. I ne žalimo se, jer nekako, žaliti se na darovito dijete nije pristojno. Po istom principu, pričat ćemo o raznim stvarima, ali nitko s većinom nas nikada nije pričao o izazovima roditeljstva. Kao kad se ženimo/udajemo pričamo o piru, a ne o braku, tako kada govorimo o djeci, pričamo o porodu, a ne o roditeljstvu. Pa je normalno će nas svi pitati koliko je uzvanika, kakva je haljina, koji je bend i jesmo sigurni da će janjetina stići topla na stol, a nije pristojno buduće mladence pitati jeste li razgovarali o tome gdje će živjeti, kako planiraju voditi financije, kada i koliko djece misle imati, u kojoj vjeri će ih odgajati (sve neka zanimljiva pitanja za razmotriti prije nego nekome obećate vjernost do kraja života). Tako je normalno i na dječjem rođendanu s nepoznatim ženama raspraviti koliko su prstiju bile otvorene pri dolasku u rodilište i koliko je porod trajao, ali ako bacite komentar o odgojnom postupku sestri, najboljoj prijateljici ili članici šire rodbine/poznanici, riskirate govor o slobodi roditelja i ulazite u sivu zonu društveno dopuštenog ponašanja. 

Zašto ne pričamo o roditeljstvu? Zašto se sramimo pitati pomoć i savjet? Zašto čitamo priručnike i literaturu koje nikakve veze s našim podnebljem i kulturom nemaju? Neki savjeti divno zvuče i primjenjivi su u drugim društvenim okruženjima, dok će kod nas s jedne strane izazvati podsmjeh okoline, a s druge strane riskiramo odgoj djeteta koje će izazivati čuđenje među svojim vršnjacima. 

Osobno, po pitanju roditeljstva, najviše sam se bojala poroda (klasika) i malih beba. Nitko mi nije rekao da porod odradiš kao i nebrojene žene prije tebe (isprika svima kojima je porod zaista bio izazov), a da su male bebe zapravo divna stvorenja koja ne govore. Mogu plakati, mogu vrištati, možeš zbog njih ne spavati i mogu ti prouzrokovati bolove u dijelovima tijela za koje nisi ni znao da ih imaš i možeš misliti da nikad neće narasti. Hoće, narast će i progovorit će. Iskreno se nadam da su kolege psiholozi u pravu i da prve tri jesu najvažnije. Jer sva šteta koju sam svjesna da sam je napravila kreće od trenutka kada su moja djeca postala sposobna sudjelovati u razgovoru, odnosno kada sam dobila uvid u to što se krije u njihovim malim glavama. Kada sam postala svjesna da nas cijelo vrijeme gledaju, slušaju i upijaju kao spužve. Kada su počeli raspravljati sa mnom i propitivati moje odluke. Kada su počela postavljati pitanja o životu, vrijednostima, odnosima, pravilima, željama… 

Kako se svatko od nas tješi na svoj način, moja najnovija mantra (osim one - bitno je da su zdravi) postala je - zamisli da su uz sve ovo i daroviti. Jer koliko god mi odgojni razgovori i rasprave s mojim potomstvom znaju biti naporni, pola vremena ne znam kako bi im točno nešto objasnila, a drugu polovicu mislim da me uopće ne čuju, samo pomislim na sve one roditelje koji žive s djetetom koje:

- pamti sve što se dogodilo skoro od kada su se rodili ('Kako je sestra to smjela kada je imala 7 godina (prije 6 godina), a ja sada ne smijem?')

- ima mali pravnički mozak sklon seciranju svega do najmanjih detalja

- može postavljati potpitanja i raspravljati do besvijesti

- cinično je i sarkastično, uz nevjerojatne verbalne sposobnosti

- argumentira kao odrasla osoba

- ima bezbroj kvalitetnih odgovora na naše nemoćne rečenice poput: 'Shvatit ćeš kad odrasteš', 'Zato što sam ja tako rekla', 'Dok živiš pod mojim krovom, poštivat ćeš moja pravila'. 

I dok sam prije imala predrasude prema roditeljima darovite djece (svi misle da su im djeca darovita, samo se hvale njima - ovo ustvari uopće nisu problemi, sve su to mali roditeljski projekti...), nakon nekoliko ciklusa radionica s roditeljima naših polaznika i nebrojenih mailova i poziva roditelja koji su ponekad na rubu očaja, iskreno suosjećam s nekim izazovima u njihovim životima. I iskreno sam zahvalna na prilici da upoznam neke divne ljude od kojih sam puno toga naučila.