KOLUMNA KATE MIJIĆ: Ako želite biti sretni, ne vežite se za stvari, a još manje za ljude
Oprezno s ljudima, jer neki imaju osmijeh na licu, a otrov u djelima i riječima
Svi težimo toj nedostižnoj sreći. I nikada nismo potpuno sretni. Uvijek nam nešto nedostaje, ono malo, ali nedostižno. Najveća je tragedija što sreća ponekad zna biti potpuna, ali mi to sebi nikada nećemo priznati. Valjda je to u čovjekovoj prirodi. Vežemo se za stvari, za ljude, a za nijedno od to dvoje ne bismo trebali. Ako imamo cilj, i postignemo ga, nećemo osjetiti potpunu sreću. Opet će nedostajati 'ono nešto' što nas sprječava da se radujemo onoliko koliko bismo trebali. Jer, postignuti cilj nije slastan kao iščekivanje koje nas prati do njega. Da, to nezadovoljstvo stvara uspješne ljude. To je ta čarobna formula koja nas tjera naprijed, i koja nam govori da uvijek možemo bolje od postignutog. Lijepo je imati cilj, ponekad mislim da je to smisao života. Ali nije lijepo vezati se za stvari. Barem je danas dostupno sve, a ta šarolikost zna izazvati i te kakvu ovisnost. Nije nam dosta deset pari cipela, moramo ih imati barem pedeset.
Dižemo se, radimo, kupujemo na rate, i to samo zato da bi gomilali stvari od kojih nam je većina nepotrebna. I ja imam u ormaru toliko lijepih i željenih stvari koje nijednom nisam odjenula. Ali sam ih željela imati pod svaku cijenu, pa makar to značilo i milijun rata. I što sam postigla s tim? Rate sam otplatila, a ono kupljeno stoji i skuplja prašinu. Koliko puta sam se upitala, jesu li mi te stvari trebale? Iz ove perspektive jasno mogu reći da nisu, ali sam ih morala imati, jednostavno sam morala. S obzirom da radim mnogo, to mi je bila kao nekakva zadovoljština za sav trud kojeg sam uložila u poslove. I opet, ono žensko prokletstvo, teško se odvojiti od tih stvari. A znam da neke neću nikada odjenuti, ali su to tako lijepi i skupi komadi.
Ormari su mi poput većine ljudi u Saboru, pucaju od debljine, i morat ću uvesti reda, koliko god to bolno bilo. To vezanje za stvari bolest je novijeg datuma. Nekad nije bila toliko rasprostranjena. A mnogo gore od nje je vezivanje za ljude. Tu je ulog prevelik. Dajemo srce i dušu, a što dobijemo natrag? U većini slučajeva veliko razočarenje. Naša najveća greška je što druge ljude sudimo kroz ono što smo mi sami, i što mislimo da će i drugi reagirati onako kako bi mi. Ali neće. Koliko ljudi imaju lica? Nitko na to pitanje ne zna odgovor. I smrzne se čovjek kada shvati na što su sve kadri, koliko ima ljubomore i zlobe u nekim ljudima? Mislim da ne postoji mjerač koji bi izdržao svu tu negativnu energiju, svu tu svirepost i proračunatost. A čemu sve to? Zašto? Zbog čega? Zašto bih ja na nekog bila ljubomorna? Nisam nikada, niti imam razloga to biti. Svatko ima svoj put, i svoj cilj, i drugačije prilike. Susretnem se često s ljudskom zlobom, i ostanem zatečena. Dolazim do spoznaje da će doba moje naivnosti trajati onoliko koliko traje i moje zemaljsko tijelo.
Ne idem ukorak s vremenom, jer je očito 'in' biti zloban i živjeti za to da druge učinimo nesretnima. Nekima je to duševna hrana. Ne mogu reći da žalim te ljude. Možda sam nekad tu žal i osjećala, ali više ne. Kad netko svjesno drugom nanosi zlo, treba li ga žaliti? Ne, ne i ne. Neću opet pogriješiti. Prekidam svaku komunikaciju, pa makar tu osobu morala susretati svakodnevno. Ono što je nekad bilo prijateljstvo, ili sam ja to svrstala u tu skupinu, sada se svelo samo na pozdrav, i ništa više. I to je previše za neke ljude, ali su odraz moje kulture. Neke stvari čak ni ja ne mogu tolerirati. Mogu zatvarati oči cijelo desetljeće, ali onaj jedan dan koji je presudan, taj će sve promijeniti. Skupo se plaćamo životne lekcije, ali izbora nemamo. A ja sam se naplaćala, i to s debelim kamatama. Neću više, to je obećanje koje sam samoj sebi dala. Za ljude se vezivati neću, barem ne onako kako sam to do sada činila. Srce neću nositi na dlanu, niti ću dozvoliti da mi ga itko gazi. Imam obitelj, i šačicu ljudi za koje bih učinila sve, a i oni za mene, i nitko mi više ne treba.
I… ako želimo biti sretni, ne vežimo se za stvari, jer oni nemaju vrijednost, za ljude, jer su neki bezvrjedniji od stvari, naravno, čast izuzetcima. Sa svima trebamo biti pristojni i uljudni, ali s distancom. Iz grešaka bismo trebali izvući pouku, a ne ih ponavljati. U nekim situacijama, ponavljanje nije majka znanja, ponavljanje je biti budala. A Vi to nemojte biti. Oprezno s ljudima, jer neki imaju osmijeh na licu, a otrov u djelima i riječima. A to shvatimo tek kada je prekasno.
Neka Vaša sreća ovisi o Vama, a ne o stvarima i drugim ljudima.
