KOLUMNA KATE MIJIĆ: Blagajnice ili roboti?

Prije neki dan sam otišla u jedan trgovački lanac po nekoliko sitnica. Blizu mi je kuće, pa kad se vraćam s posla, u većini slučajeva tu obavljam spizu. Pošto živim sama, a i nisam neki gurman, nemam potrebe prekrcavat se s hranom, ali to što nema, ne znači i da to ne radim. Ha, ha. 

Već smo svi navikli da nas pozdrave bez mimike lica, da brzinom svjetlosti skeniraju artikle, i dok trepneš, stojiš i gledaš hrpu koja se samo gomila. Ali... pošto sam uzela samo tri ili četiri artikla, i to sitnice, kad mi ih je blagajnica skenirala, počela sam ih stavljati u vrećicu, ali onu koju sam ja ponijela, jer sam počela na to strogo paziti, što prije nisam radila. Sedamdeset lipa za kesicu u koju ništa ne stane, i koja je nezgrapna mi se ne daje. Ne zbog sedamdeset lipa, nego zato što oni očito na taj način gomilaju kapital, jer, komu bi bila dovoljna ta jedna, a velikih u većini slučajeva i nema. Male se trebaju prodati. U jednu veliku stane kao u tri male, i računica je sasvim jednostavna. Osjećaj da bi bilo bolje da sam bacila sedamdeset lipa me je i natjerao da u automobilu imam uvijek nekoliko platnenih vrećica. Ali, nećemo o tome. Mi biramo što ćemo sa svojim novcem, ali svakako nismo budale, to nikako. 

Da se vratim, tih nekoliko sitnica sam počela stavljati u vrećicu, kad me blagajnica prekinula:

- Vi meni platite, pa spremajte u vrećicu!

Zastala sam. Ne trebam ni opisati kako sam se osjećala. Samo sam ispustila ono što sam imala u rukama, i platila joj. Prešutjela sam. Ne, nije imalo smisla da joj bilo što kažem, ne njoj. Ona radi onako kako joj je naređeno. Ja tu redovno kupujem, ali me nitko ne vuče za rukav da baš u taj lanac idem. Tu trošim svoj novac, ali se zbog toga ne mora nitko prema meni ponašati kao da sam stvar. Osjećala sam se kao da sam te stvari ukrala, ili kao da ona misli da ću pobjeći. Baš sam bila ljuta, i još uvijek sam. Onaj osjećaj me ne napušta. Ja i svi koji ondje dolaze, ostavljamo svoj novac da bi ona mogla dobiti plaću. Koliku god plaću imali, mislim da im je premalena. Ne znam kako su ih uspjeli onako obučiti, to mi nikako nije jasno. Bez osmijeha, bez mimike lica, a na takvim mjestima se tako ne bi trebalo ponašati. Radim i ja s ljudima i dobro znam o čemu govorim. Jasno mi je da mora biti brza, jasno mi je da su pod pritiskom, jer im je na blagajni uvijek red, a žalosno je da na desetine ljudi radi samo jedna blagajnica i to u srcu sezone kada je prodaja na vrhuncu. Da sam smatrala da ću joj oduzeti previše vremena, platila bih pa stavljala stvari u vrećicu, ali po mojoj procjeni, nekoliko sekundi nikomu ništa ne znače. Znače onom tko drži lanac, to je tako očito. Dat će radnicima veliku plaću, ali će ih iscijediti kao krpe. Očito je da one nisu samo blagajnice, one rade sve poslove koje treba raditi u jednom takvom lancu. Pokušajte samo dobiti u dućanu nekakvu informaciju, pa ćete vidjeti. Nigdje nikoga. Kupci se snalaze sami, a sve to u ime profita. Mogu se one natjecati između sebe, mogu skupljati bodove na brzinu, ali nikako na štetu kupca. 

Nitko ne očekuje da nam se klanjaju, ali isto tako ne trebaju se prema nama ponašati kao da smo to ukrali, a ne platili. Otišla sam ljutita, uz obećanje samoj sebi da će me viđati rijetko. I nastojim to održati. Ako i moram otići ondje, uzmem samo ono što mi je nužno, i iziđem istom brzinom kojom oni skeniraju artikle. 

To je naša stvarnost. Da plate još jednu blagajnicu, sve bi bilo opuštenije, ali ne… To neće napraviti, nego će, u slučaju velike gužve otvoriti još jednu nekoliko minuta, i opet zatvoriti. Ne daj bože da samo sjedi, i da ništa ne radi. Ne, to je nedopustivo. Zarade oni svaku svoju kunu, a pošto je svima poznata situacija u kojoj se nalazimo, mislim da se nitko ne buni, nitko osim kupaca. Sve dok mi pristajemo na takav tretman oni će pomicati granice na našu štetu. 

Koliko god razumijevanja imala, još uvijek sam ljutita zbog njihovog ponašanja. Da su stavili robote na blagajnu, a na neki način i jesu, znala bih da ne mogu očekivati nikakve osjećaje, a ni na ovaj način ih nisam dobila. Kako od ljudi napraviti robote? Oni to najbolje znaju. Sve za profit, moto je današnjeg društa, a moj je da svoj novac mogu trošiti ondje gdje mi je ugodnije.