Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Foto: Pixabay.com KOLUMNA KATE MIJIĆ: Jesu li bore stvar (ne)higijene ili godina?
Život piše romane Piše: Kata Mijić

KOLUMNA KATE MIJIĆ: Jesu li bore stvar (ne)higijene ili godina?

Ne pamtim bore svojih roditelja, pamtim poljupce, lijepe riječi, podršku, toplinu koja je zračila iz njihovih očiju


'Bore će uskoro biti odraz nehigijene.' Nisam ja jedina koja je ostala zaprepaštena tom rečenicom. Napravila je velik odjek u javnosti, i mogli su se pročitati razni komentari, u većini slučajeva negativni. Postoji li razlog da se nešto takvo kaže? Ja osobno mislim da ne. Kako kaže stara poslovica: 'Starost nije lijepa, ali je svi žele dočekati.' A starost sa sobom nosi mnogo problema, a mislim da su bore onaj najmanji. Tijelo se mijenja. Ne mogu ja s 50 godina biti bez bora, i izgledati kao da mi je 25. Nikakva estetska operacija, ni botoks ne mogu promijeniti godinu koja piše na mojem rodnom listu. To je naprosto činjenica. Ne mogu ja izgledati poput svoje kćeri, a to ne bi ni bilo realno. S jedne strane se zagovara dostojanstvena starost, s druge vječna mladost. Vječna mladost ne postoji. Možemo voditi brigu o sebi, izgledati njegovano, izgledati dobro za svoje godine, i ništa više od toga. Barem kada je u pitanju ono prirodno. 

Da me ne bi krivo shvatili, nisam protiv malih korekcija, niti protiv botoksa, ali to je odluka pojedinca. A te male korekcije znaju prijeći u ovisnost, i trebamo samo otvoriti Internet da bismo vidjeli kako se ljepotice pretvaraju u izobličena i neprepoznatljiva lica. Ja ne znam kako oni prolaze s osobnom kartom, jer je očito moraju često mijenjati.

Dostojanstvo u starosti možemo osigurati dobrim penzijama, a sama ta činjenica bit će djelotvornija od bilo kojeg botoksa. Oni što kopaju po kontejneru, sigurno ne idu kući brojati bore, nego broje boce koje će im možda pomoći da prežive. Tko će njima dati za botoks? Nije im ni na kraj pameti da pomisle na njega. Ljudi iz obijesti mnogo toga rade, i postižu sasvim suprotan efekt od onog zamišljenog. Ja ću svakako radije gledati (ili se uopće neću gledati u ogledalo) bore, nego izobličeno lice koje ništa o mojem životu ne govori. 

Bore su ono što su drveću godovi. Jasno nam govore što smo prošli, koliko smo se smijali, koliko je godina za nama. Bore znače iskustvo, bore znače lijep niz godina, i ja sam ponosna na svaku svoju boru. One su dnevnik mojeg života, i mnogo više od bora, brine me duh i njegova higijena. Nastojim da mi on ostane vječno mlad i bez bora, jer lice sigurno neće. 

Teško je ostati svoj u ovo vrijeme koje galopira, i uči nas iskrivljenim vrijednostima. Živimo u vremenu kada je važno pokazati, u kojem će polugolo tijelo imati više lajkova nego dobro djelo, jer ono ostaje gotovo nezapaženo. Svaki trend donosi nešto novog, i ono što je prije deset godina bilo normalno, sada se nad tim zgražamo. 

Ne pamtim bore svojih roditelja, pamtim poljupce, lijepe riječi, podršku, toplinu koja je zračila iz njihovih očiju. Pamtim da sam bila voljena, i umjesto bora, brojala sam njihove poljupce i zagrljaje, riječi podrške koju su mi davali. 

Znam da onaj koji je rekao da će bore uskoro biti odraz nehigijene, živi od peglanja tih bora, ali on svoje nije popeglao. I svi oni estetski kirurzi koji operiraju, nikada nisu oni koji su operirani. Ne govori li nam to dovoljno? On samo reklamira svoj posao, a mi imamo mogućnost izbora, prioritete koje sami posložimo. 

Ne znam hoću li doživjeti da mi lice izgleda kao zemljopisna karta, ali bih to voljela zbog svoje djece, i unučadi. 

Ja ću biti očiti primjer (ne)higijene, kada su bore u pitanju. Ni za što na svijetu ih se ne bih odrekla. One su moja životna stečevina, one su dokaz da živim, dokaz su da sam majka i baka. I ne trebam se gledati u ogledalo, dosta je da pogledam djecu i unučad, i to mi je dovoljno da shvatim koliko sam daleko od mladosti.

Nisu bore najveći problem, problem je u načinu razmišljanja. Ja živim kao da ih nemam, bez ikakvog opterećenja, a to je djelotvornije od bilo kojeg botoksa. 

Vaša reakcija na temu