KOLUMNA KATE MIJIĆ Dok se mrtvačnice ne počnu puniti, ulica se neće isprazniti!

Ljudi moji, uozbiljite se. Zdravi ljudi stoje doma u karanteni, a bolesni šetaju! Stanite privremeno, da ne bi stali zauvijek. Ovo nije nimalo bezazlena situacija. Onaj najmanji, zaustavio je sve. Pokazao nam je da ništa osim života nije bitno. Pokazao nam je da se bez svega može, privremeno, nadam se. Ako je cijeli svijet stao, stani i ti. Svi mi imamo svoje navike bez kojih nismo mogli zamisliti život, a da se bez njih može, uvjerio nas je opasan virus koji hara. Nevidljiv, malen, a sije smrt iza sebe. On nije automobil kojeg ćemo propustiti, on je odjeven plaštom smrti i nitko od nas ne zna koga će njime zaogrnuti. Da li nam je ovo upozorenje? Ne znam, ne zna to nitko. Svijet je krenuo stranputicom, i još uvijek imamo vremena da se vratimo, i da presložimo ljestvicu prioriteta. Sve je važno, ali ništa nije važnije od ljudskog života. Zato, ne shvaćam one ljudi koji trebaju biti u samoizolaciji, a hodaju okolo sijući smrt ako su zaraženi. Na koji način oni razmišljaju? Možda nisu zaraženi?! A što ako jesu? Na savjesti će možda nositi desetine mrtvih u najboljem slučaju, a to je čisti terorizam. Nemojte da vas zaustavlja policija na ulici, neka vas zaustavi vaša savjest. Trebate shvatiti da ne ide virus okolo, idu ljudi s virusom. Ne moramo se naučiti na osobnom primjeru, naučimo od susjeda. Odmahivanje rukom, uobičajena šetnja, olako shvaćanje svega, to je simpatično u normalnim okolnostima, a u ovim je izrazito opasno. Ubit će nas to nonšalantno ponašanje i manjak discipline. Sada o nama ovisi sve, o svakom pojedincu. Ili ćemo i izolaciju, ili će doći do katastrofe. Pogledajte samo brojke mrtvih kod naših susjeda, pogledajte sve one krevete koji se pripremaju? U novijoj povijesti nikad život nije ovako stao. Ako je do toga došlo, onda je situacija krajnje ozbiljna. Umiru ljudi sami u agoniji. Nema nikog pored njih, a najmanje onih najbližih. Zašto? Zbog nečije nemarnosti? Ne zavaravajmo se. Lako je odmahivati rukom sve dok nije netko naš u pitanju, a kao što znate, virus ne bira, niti postoji veza koju ćete upotrijebiti da vas zaobiđe. Ne pomaže tu novac, moć, pomaže samo disciplina, a vrijeme je da je i primijenimo. Sada je ovako kako jeste. Samo treba preživjeti, a onda ćemo se uhvatiti u koštac s ostalim problemima, otkazima, i višegodišnjoj recesiji koja nas sigurno očekuje. 

Dragi moji, izolacija nam ne bi trebala biti toliko teška. Svi imamo Internet, mobitele, televizore, radija, i nećemo biti odsječeni. A u kući ima posla svaki dan. Sada je vrijeme da se posvetite sebi i svojima, da se preispitate, i da iz svega ovog iziđemo kao bolji ljudi. Svi imamo zaostale poslove koje nismo stigli napraviti, imamo nepročitanih knjiga, nepogledanih filmova, hobije, a najvažniji hobi bi nam trebao biti druženje s obitelji. 

Ova situacija nam je pokazala da ništa nije sigurno, da se ništa ne može planirati. Samo jedan trenutak je dovoljan da sve ode u nepovrat. Važno je da smo zdravi, i da shvatimo da je obitelj stup svega. Ako prije nismo imali vremena za nju, sada imamo priliku. 

Vrijeme je da shvatimo da nam ne treba puno, i da se bez puno toga može. Sudeći po viđenom, većina je napravila višemjesečnu zalihu, a sada uživajte u njoj, i ne izlazite. Ne činite to samo zbog sebe, jer, ako niste zaraženi, možda vas netko zarazi, i vi virus prenesete na svoju obitelj. To je scenarij kojeg nitko ne želi. Svi mi se nalazimo u nepoznatoj situaciji, borimo se protiv nepoznate bolesti, a jedino što trebamo učiniti je da ostanemo u kući. Zar je to toliko teško? 

Ostanite doma zbog sebe, zbog svoje savjesti, zbog svoje obitelji. Ostanite i uživajte u ovim trenutcima tišine, jer se nadam da se nikada više neće ponoviti. Život će postojati nakon ovog, ali kome? Vjerujem samo odgovornima, a nadam se da i Vi spadate u tu skupinu. 

Najugroženija skupina su stariji ljudi, a oni uživaju u šetnji i suncu. Čini mi se, da vrijedi ona uzrečica, što stariji to luđi, ali ovaj put nije vrijeme za takve ludosti. Kada će to shvatiti? Balote, kavica, Pazar, ribarnica, dućani, sve to može čekati. Ne izazivajte sudbinu, ostanite kod kuće. Bolje biti zatvoren u kući privremeno, nego u zemlji vječno. Do nas je, pa Vi razmislite. 

Tko preživi, pričat će, a da bismo to mogli, samo ostanite kući!