KOLUMNA KATE MIJIĆ Koronavirus je pokazao koliko smo bolesni

Tema ove kolumne sama se nametnula. S obzirom na situaciju, to i ne treba čuditi. Koronavirus nije samo bolest koja nam prijeti, on je i pokazao koliko smo mi uistinu bolesni i bez njega. Pokazao nam je koliko smo olako uništili sve ono što smo trebali njegovati poput najvrjednijeg blaga. Imamo plodnu zemlju, a na njoj raste korov umjesto hrane. Uvezi, uvezi… važno je samo da se pojedinci obogate, a to što je naš seljak digao ruke od svega, to nije važno. Uništili smo sve, doslovno sve. Nije lako seljaku gledati kako plod svojeg rada mora zaorati, ili ostaviti da propadne jer ga ne da u bescjenje. Ponizili su njegov rad, njegovo znanje, ponizili su ga kao čovjeka koji ne može preživjeti od svojeg rada. Sada nam se to osvećuje. Svaka normalna zemlja ne uvozi dok ima svojih proizvoda, a mi smo uvozili da bismo uništili naše. Sramota! Kad se zatvore granice, korov sigurno nitko neće jesti, a samo to i imamo. Plodna Slavonija je sinonim siromaštva i iseljavanja, a mogla je hraniti cijelu Hrvatsku. Nečiji osobni interes bio je iznad dobrobiti svih ljudi. Uvozimo tisuće tona hrane prepune pesticida i otrova, a mogli smo imati našu hranu svježu i zdravu, onu koja nije provela mjesece i mjesece u hladnjačama. 

To je samo dio problema. Mnogi će isplivati na površinu i to u skorije vrijeme. Zato i ne čudi ovo suludo i sumanuto kupovanje hrane. Isuse, još uvijek se ne mogu načuditi što su sve ljudi pokupovali. Ja osobno, u svojem domu imam zalihu hrane. To je moj način života. Sve što sam kupila u posljednjih nekoliko dana, je ono što bih kupila i da nije situacija ovakva kakva je. Dvije litre ulja, kilogram brašna, dva kilograma manistre, vlažne maramice, i poneku sitnicu koja mi je falila. Mislim da sam bila jedina koja je šetala po dućanu s košarom kojoj je samo dno bilo pokriveno. Više mi je bilo zanimljivo promatrati ljude u kupnji. Da, bio je to izazov koji me je fascinirao. Desetak vreća brašna po pet kilograma? Što će im toliko brašna kad većina nikada nije ispekla kruh, niti ga znaju ispeći. Krumpira na desetine kilograma, manistre isto toliko, riže na kilograme, desetine litara ulja… svi vuku prepuna kolica, ili dvoja. Kupovalo se samo da se kupuje, da se isprazne police. Kako objasniti to što je čovjek u kolicima kupio oko pedeset kilograma keksa petit beurre? Rolata na desetine? Ma, došlo mi je da se nogom prekrstim od čuda. Sva moguća čudesa su se nalazila u kolicima? Što će ljudi raditi ako na snagu stupi karantena? Samo jesti, jesti i jesti… Zato me i ne čudi što vlada nestašica toalet papira. Sva gramzivost i pohlepa izišli su na vidjelo. Nikad im nije dosta. Pobogu, dućani će raditi i za vrijeme karantene. Normalan čovjek koji svakodnevno obavlja spizu, nije mogao kupiti ništa. Police su prazne. Nema voća, povrća, kruha, mlijeka, brašna, mesa… Nema ničeg, kao da će uskoro smak svijeta. Nema ni maski. Pored svih maski koje ljudi nose, ova bi im poslužila samo da sakriju onu na licu, a ne da se zaštite od bolesti. 

Taj divlji stampedo ljudske pohlepe samo je preslika onog što mi jesmo. Grabi samo za sebe, pa me i ne čudi da smo takvi kakvi jesmo. 

Nažalost, korona će ostaviti posljedice na sve. Koliko ljudi će ostati bez posla? Koliko njih neće moći platiti kredit? Igrali smo na samo jednu kartu, kartu turizma, a sve ostalo nam je mrtvo. Obit će nam se to od glavu. Običan virus će nam pokazati sve naše slabosti, i pokazat će nam da smo mi samima sebi najveća prijetnja. Ne trebamo se bojati virusa, uništavamo sami sebe i bez njega. 

Nismo samo zatvorili granice, duše su nam zatvorene odavno. Karantena za nas nije ništa novo, jer smo svi zatvoreni u nekom svojem svijetu u kojem smo samo mi važni. 

Osobno, ne tresem se zbog virusa, niti paničarim. Ono što se mora dogoditi, dogodit će se. Živim kao i do sada, radim i radit ću dok me ne stave u karantenu. Ne umirem od straha što nemam pedeset kilograma krumpira, i isto toliko brašna. Preživjet ću i bez toga, kao i bez stotinu kilograma mesa. Jer, ja jedem da bih živjela, a ne živim da bih jela, a čini mi se da samo mali dio tako misli. 

Naš narod je navikao na preživljavanje. Preživjeli smo mi sve, pa ćemo i koronu. Zato, bez panike. Ona ne pomaže, samo nas čini podložnijima virusu. Preživjet ćemo i pričati, jer smo svjedočili trenutcima masovne sebičnosti i pohlepe.