KOLUMNA KATE MIJIĆ Lako je dok su nam roditelji živi

Sve ono što jesmo, mi smo zbog onih koji su nas rodili i odgojili. Dio smo dobili genskim nasljedstvom, a onaj veliki dio, možda najvažniji, dobili smo u svim oblicima ljubavi. Prve riječi, prve korake, prvi poljupci, sve smo od njih dobili. Svi znamo važnost roditelja, važnost uloge koju su odigrali u našim životima. U njima imamo sve, sigurnost, ljubav, prijateljstvo, i nitko nam ne želi toliko sreće koliko oni koji su nas na svijet donijeli. Koliko nam znače, velikim dijelom spoznamo kada ostanemo bez njih. Nažalost, to je istina kod većine nas. Nekako mislimo da će zauvijek biti tu, ali neće. Dođe vrijeme da se moramo oprostiti od njih, i to ako imamo sreće, a većina čak ni to ne može. Nikad nismo spremni na smrt roditelja. Koliko god bolesni bili, nismo spremni i gotovo. Uvijek gajimo nadu, čak i ondje gdje je nema. Jer, toliko toga još imamo za reći, toliko je ostalo neispunjenih želja, imamo bezbroj zagrljaja i poljubaca za njih, ali… Otme nam smrt tako nemilosrdno ono što volimo. Ne pita nas koliko volimo, koliko je toga ostalo neizgovorenog. Ne pita nas kako ćemo to podnijeti, niti nas itko uči kako popuniti prazninu nakon njih. Ta se praznina nikada neće popuniti. Iza njih ostaje rana koja nikada ne zacijeli. 

Uvijek ostajemo s grižnjom savjesti. Možda smo mogli više grliti, više ljubiti, više vremena provoditi s njima. Ali nismo iz tko zna kojih razloga, nismo zbog obaveza i tempa života. Život nas odnese na sto strana, i jednostavno ne možemo dospjeti sve ono što mislimo da bi trebali. 

Kako se oprostiti od roditelja? Nikako. Dio našeg srca ode s njima. Opraštat ćemo se do kraja života, ali se nećemo uspjeti oprostiti. Tješi nas pomisao da trebamo biti sretni što smo ih imali, što su nam ostavili dio sebe u nama samima, što imamo pregršt prelijepih uspomena s njima. Ali sve to… kao da produbljuje tugu, kao da povećava nedostajanje. 

Sjećam se koliko me boljelo kad je otac umro, ali kad je umrla majka, to je bilo neusporedivo gore. S njom je otišlo sve. Koliko god da sam voljela selo, svaki kamen u njemu, više mi to selo nije imalo tu čarobnu privlačnost. Prazna kuća nije dom, to su samo četiri zida i ništa više. Nema one koja me je čekala s toliko ljubavi, one koja je od kuće napravila dom. Bez nje ništa nema smisla. Teško je prijeći prag i suočiti se s prazninom. 

Otišli su prerano, a ja, koliko god godina imala, bez njih se osjećam kao siroče. Nekako, kroz život me vodi samo jedna misao, bi li oni odobravali ono što radim i način na koji radim? Ako me negdje s neba gledaju, ponose li se? Volim misliti da to rade, da me čuvaju, i to me tjera da ne idem lakšom stazom, nego onom koju bi oni odobrili. Silno želim da budu ponosni na mene onoliko koliko sam ja na njih bila. Isto tako želim da i moja djeca budu ponosna na mene onoliko koliko sam i ja na njih. 

Trudim se da ne izdam njihovu vjeru u mene, i nadam se da sam uspjela. 

Sve bih dala da ih na trenutak mogu vidjeti, zagrliti, da mogu reći sve ono što nisam uspjela. A toliko je toga ostalo nedorečenog, toliko se toga promijenilo otkad ih nema. 

Dragi moji, cijenite svaki trenutak s njima. Kakvi god da jesu, volite ih s manama i vrlinama. Vjerujem, dali svu ono najbolje od sebe i to onako kako su znali. Nitko nije savršen, pa tako ni oni, koliko god mi voljeli misliti da jesu. 

Lako je dok su živi. U njima imamo oslonac u svemu. Oni su oni koji će nam pomoći u svakom pogledu. Ono što su oni bili meni, nastojim biti i ja svojoj djeci. Koliko sam u tome uspješna, to znaju moja djeca, a ne ja. 

I sad… mogu samo reći jedno, falite mi, i falit ćete mi uvijek. Doista sam ponosna što je sudbina baš vas izabrala za moje roditelje. 

Volim vas…