KOLUMNA KATE MIJIĆ Zar je roba na sušilu najveći problem koji imamo?

Živim u Kaštelima već dugi niz godina. Volim taj grad. U njemu je moj dom, i to sam mjesto odabrala da bih u njemu provela ostatak svojeg života. Znam dosta njegovih mana, ali i prednosti. Zato sam se nemalo iznenadila kada je izglasan zakon u kojem se brani da se razgrće roba na sušilu. Nisam mogla doć sebi od šoka. Da, upravo bih to opisala na taj način. Dalmacija ima svoju tradiciju, a u njih spada i sušenje robe vani. Zašto ne iskoristiti ono što nam je priroda dala? Imamo lijepu mediteransku klimu, sunca po cijele dane, i ništa ljepšeg nema od razgrnute robe na balkonima. Čista i mirišljava roba ne bi trebala nikome smetati. To šarenilo dokaz je života, i nekako ne bih mogla zamisliti da ga nema. Zašto vlasti žele da budemo isti kao i ostali? Narod bez tradicije je jadan narod. Tradiciju bi trebalo očuvati, identitet zaštititi, a što naši rade? Venecija nije zabranila tiramole, ali su zabranila Kaštela, dio Splita, Šolta… 

Kaštela? Koje li ironije. To je grad u kojem većina stanovništva nema spoj na kanalizaciju, grad u kojem ljudi nisu spojeni ni vodovod, već se koriste gustirnama, kao što se radilo stoljećima prije. Treba li išta drugo reći? Ne treba. Dovoljno se samo provozati magistralom, pa će ljudima sve biti jasno. Zapuštena zemljišta, obrasla i nepristupačna, kuće koje su nedovršene i čija je okućnica nalik na mini Karepovac. Ceste su pune rupa, i čim se skrene sa magistrale, dobije se prava slika grada u kojem živim. I njima je problem roba na sušilu? Ko je tu lud? Grad koji vrvi u problemima, i čije stanovništvo nema ni ono osnovno, bavi se glupostima, i donosi sulude zakone. Baš me zanima gdje njihove supruge ili majke suše robu? Jesu li ih pitali za savjet prije nego što su donijeli tu odluku? Pobogu, gdje da sušim robu? Niti imam novac za sušilicu, niti je imam gdje staviti. Zar ne bi bio grijeh na taj način sušiti robu, pored svega onog što nam je priroda dala? Po nekim zakonima su u dvadeset i petom stoljeću, a dijelovi grada se još uvijek nalaze u srednjem vijeku. Mi smo samo robovi Europe na kojima ona trenira strogoću. I volimo misliti da smo njen dio, ali nismo. Daleko smo mi od uređenog društva, od uređenog sistema, daleko smo i po primanjima, ali i po načinu života. Da bismo preživjeli, ljudi kopaju po kontejnerima, a to ne kvari sliku grada, ali ni društva. Dosegnuli smo dno, a ispod dna ima još pokoje dno, a s obzirom tko nas vodi, i uvjerit ćemo se u to. Fali vam novac za punjenje gradske blagajne? Izmišljate sulude zakone koji će vam pomoći da je napunite? Gospodo draga, nismo mi ovce, mi vas plaćamo da radite za nas, a ne protiv nas. To bi vam trebalo biti jasno. 

Sedam bisera, sedam Kaštela… Lijepa reklama, ali… Svaki biser ima svoju tamnu mrlju, bolje rečeno, tamni krater, jednako velik kao što su rupe na cestama. Koliko god volim ovaj grad, vidim njegove mane, a jedna od njih nikako nije roba na sušilu. Problem je u cestama, problem je u nepovezanosti sa Splitom, problem je u zapuštenosti koja se ogledava na svakom koraku. Kako vlast može dozvoliti da im grad tako izgleda? Znaju se vlasnici zapuštenih zemalja, znaju se vlasnici čije su okućnice krcate smećem, a posao komunalnog redara je da reagira na to, a ne na robu na sušilu, jer je ona najmanji problem. Kad malo bolje razmislim, ona nije problem, nego se vlasti bave malim problemima, a velike guraju pod tapet. 

Dovoljno je samo proći magistralom, i sve će vam biti jasno, ili starom cestom koja se vječno radi, a nikada nije napravljena. 

Gospodo, tradicija postoji da se poštuje. Bavite se problemima, a ne glupostima. Neće turisti vidjeti sušila, neće ih ni moći vidjeti od zapuštenosti i smeća koje se nalazi pored ceste. Narod može trpjeti, ali i to ima svoje granice. Bili smo pod vlastima tuđinaca stoljećima, ali nas nitko nije uništio kao to su nas naši uništili u svakom pogledu. Ono što je stoljećima građeno, u samo dva desetljeća je uništeno. Zapitajmo se zašto je to tako? Zato što smo im mi to dozvolili, i još ih plaćamo za to. Dokle ovako? Ne znam, ali ovo ne može dugo potrajati, a nadam se da neće.